Svemir, ipak se vrti - NASLOVNICA
proces-rasta

 e-mail:wduckss@gmail.com

Zadarska teorija svemira (tekst iz 2004.g. - poveznice 2018.)

Uvod
U ovoj građi iznijeti ću drugačiji pogled na izgled i odnose unutar svemira za koje ima dovoljno dokaza da su stvarno takvi. 
Obraditi ću temu gravitacija i galaksijske tz crne jame kroz gravitacione odnose koji u osnovi nemaju crnih jama. Razrađujući nastajanje svemira dati ću prikaz stalnog procesa kao sve prisutnog i locirati ću uvijete i uzroke u kojima se odvija. Tijekom iznošenja materije razdvojiti ću ukupnost svemira na tri vrste materija koje su zapravo jedna te ista koja egzistira pri različitim uvjetima i međuodnosima. 
Iznijeti ću sumnju u vjerodostojnost teorije čestica koja sa malim dopunama dobiva na težini i daje mogućnost za postizanje vjerojatnijih rezultata.
Obraditi ću neke temeljne pokuse iz kvantne fizike kroz nuđenje drugačijeg viđenja koja tek treba provjeriti. 
Uzeti ću si za slobodu promatrati materiju i prostor u kojemu egzistira svemir, a i naša materija u njemu. Sva dokazivanja će u svojoj osnovi imati postojeća otkrića koja će ovdje biti drugačije prezentirana.

Hubble konstanta 1
Promotrimo iz današnjih spoznaja činjenicu da valjanost ove konstante možemo postaviti na drugoj osnovi. Astronomska promatranja su ovdje nedvojbena te moramo prihvatiti činjenicu da što naši teleskopi dalje vide brzina promatranih tijela raste. Imamo klasičan rast brzine po dubini. 2
Dokazi da imamo vrtnju u manjim sustavima kao i galaktikama nametnulo se da ozbiljno provjerimo vrijedi li to i za svemir. Snimci sa COBE-a su dali diskoidalnog oblik svemira u vrijednostima 13,7 mlrd/svjetlosnih godina(sg) (previdjeti ćemo zvanične prezentacije).
Vrtnja svemira kao konačnog (uvjetno) prostora dala bi za posljedicu da on najveću brzinu svoje rotacije ostvaruje na vanjskom dijelu i da ona opada po dubini. 3 Ovdje nije od presudne važnosti locirati mjesto unutar svemira odakle vršimo promatranje jer rezultate možemo dobiti jednakih ili sličnih vrijednosti iz mnogih dijelova njegovog prostranstva. Plavi pomak u uvjetima rotacije je neminovnost. 4 Bliski objekti koji su udaljeni po dubini imaju različitu brzinu i u svome srazu koji je mimoilaženje imaju plavi pomak. To možemo i indirektno zapaziti i u srazu udaljenih objekata koji svi skupa za nas imaju crveni pomak. Oni se udaljavaju od nas ili mi od njih uslijed opadajući brzina ali između sebe one imaju plavi pomak. 5 Da kod slučaja Andromeda ne možemo prenaglasiti utjecaj gravitacije jasno pokazuju M 32,  Veliki i Mali Magellanov Oblak. 6
U uvjetima vrtnje svemira svi neobjašnjivi događaji dobivaju zadovoljavajuće rješenje. Možemo za pretpostavku uzeti da je iskazana vrijednost od 13,7 mlrd/sg ( pema znanstvenicima koji su obradili rezultate snimanja COBE-a) polumjer (r). Vrlo lako je izračunati brzinu vrtnje svemira u ovim vrijednostima uz poznanicu da on na svom izvanjskom pojasu ima brzinu od 270.000 km/s.7
Sve ovo ima za posljedicu da je svemir uvjetno zatvorena cjelina i da gradi odnose unutar i izvan svog prostora.

Svemir, materija i suodnosi
Zatvoreni svemir  je sačinjen od materije koja egzistira i stvara suodnose sa poljem izvan njega kao i sa vidljivom materijom.
Istraživanja su pokazala da nedostaje 9/10 materije koju nazivamo tamna tvar. Tamna materija i nama vidljiva materija su uvjetno cjelokupna materija jedne promjenljive cjeline koja je naš svemir.
Uvjeti su postavljeni iz razloga što vrtnja ima svoju vrijednost9 koju lako možemo pripisati materiji, a cjelokupnost mora podlijegati promjenjivosti radi suodnosa sa materijom izvan svemira. Ne treba nas buniti činjenica da upotrebljavam termin materija za sve jer dosadašnja istraživanja su dostatna da ustvrdimo da je sve jedna te ista materija. Ono što je različito su nastali odnosi unutar nje same.10
Pozadinsko zračenje od 2,4 do 2,7 K vrednujmo kao vrijednost koja vlada u izvanjskom polju koje opisuje svemir, samim tim to je temperaturna vrijednost materije u kojoj egzistira naš svemir. 11
Poznavajući uvjete koje imamo kod materijala kod supravodljivosti primjećujemo da naš svemir udovoljava tim uvjetima i da je energija (ona tamna) supravodljiva materija. Impulsi koji se odvijaju unutar nje podliježu tim zakonitostima. Ukoliko se promatraju izdvojeno oni su jednolični i neprekinuti. Impuls svjetlosti od 300.000 km/s je nepromjenjiva konstanta, kao i impulsi drugih zračenja. Kroz zatvoreni svemir lako je razumjeti zašto materija iako stalno zrači ne nestaje. Njena vrijednost je u tim uvjetima nepromjenjiva u odnosu na ukupna očitanja. Za dokazivanja očitanja da ukupna materija raste obraditi ću kasnije. Vidljiva materija proizvod je ukupne materije uključujući i izvanjsku uslijed tlačnih sila. Energija=materija je fina tvar koja kod stalnog stiska izvana ka unutra stvara nama vidljivu materiju. Sličan proces je i kod nastanka svemira ali različitost je temperatura pri kojoj su nastali ili nastaju. 12 Nastajanje nove, uvjetno, materije ima posljedicu da je ova toplija od prethodne. Naš svemir je temperaturno viši od izvanjske materije u kojoj egzistira. Njegova vrtnja ima pravac koji je početna osnova za rekonstrukciju njegove okoline. 13

Stalni proces
Tlačne sile dovode do prolaska energije kroz energiju uslijed čega se stvaraju polarizirane čestice cijelog niza veličina. Ovisno od veličine čestica nastaju sa bitno narušenom ravnotežom u korist pozitivnog odnosno negativnog naboja. 14  Narušeni naboj unutar fluidne čestice pokreće automatski proces zasićivanja. Uslijed velikog broja veličina i različitosti narušenog naboja imamo veliku dinamiku povezivanja, a ona se odvija na više nivoa istovremeno. 
Za nas izdvajajući procesi su veličina kvarka, elektrona i neutrína. Jasno se iščitava da cjelokupna (tamna) materija nema naglašeni naboj i za nas je neutralna, odnosno bez naboja. 15 Kako se sve odvija unutar te materije čestice pri tvorbi sve složenijih ustroja koriste i ovu materiju. Kod nastajanja neutrona, kvarkovima se pridružuju dva elektrona, dva neutrina i 2x 0,136 MeV neutralne materije koja dok je u neutronu je naizmjenično magnetizirana uslijed stalnog povezivanja kvarkova radi njihove neravnoteže kod naboja. 16 Naboj stalno tjera čestice i udružene sustave na daljnja povezivanja kako bi stvorili ustroj koji nalazi svoj (uvjetni) mir u okruženju. Svojstvo materije je da dozvoljava sustave određene gornje veličine iznad koje u tim uvjetima ne mogu nastajati elementi reda više, te dolazi uslijed novog povezivanja do stalnog osipanja, odnosno zračenja. Sličan proces imamo i kod izotopa koji su sa tendencijom prelaska u osnovno stanje susjednog reda. 17 
Vrtnja čestica unutar sustava, a i dijelova sustava unutar različitih struktura je težina, a i gravitacija koja objedinjuje privlačnu silu uslijed magnetnih sila i odbojnu silu koja uslijed vrtnje odašilje valove dalje od tijela. 18  Najizraženije je to kod nebeskih tijela koja imaju vrtnju (tijela koja nemaju vlastitu vrtnju ne odašilju valove) kada uslijed pravca gibanja atoma dobivamo sinkrotronsko zračenje koje uznemirava neutralnu energiju stvarajući odbojne valove. 19
Vrijednost privlačnih el. magnetnih sila potiru se odbojnim. Ako je objekt privučen elektro-magnetnim silama Sunca on uslijed velike brzine ima veću vrijednost od odbojnih sila kod planeta koji imaju vlastitu vrtnju te su sudari te vrste neminovnost ako se planet nađe u putanji dolazećeg objekta. Tijela zarobljena u gravitaciji većeg objekta i unutar su vrijednosti koje ne dozvoljavaju im da imaju vlastitu vrtnju dodatno svojim el. magnetnim silama privlače dolazeće tijelo i njihova površina je značajno naborana u tim procesima sudara. Odbojni valovi20 opadaju po dubini koju očitavamo sve manjim brzinama zarobljenih tijela po dubini. 
Udružene čestice uslijed stalnih naizmjeničnih el. magnetnih sila se okupljaju u cjeline unutar kojih se nastavlja sve složenije kombiniranje na lepezi mogućnosti. U vremenu i dinamici koja proističe iz uvjeta dolazi do sustava koji počinju isijavati (zračiti)21, a prelaskom kritičnih uvjeta, kako veličinom tako i složenošću dolazi do posljednje faze kada uslijed eksplozije veći dio čestica gubi integritet i prelaze u neutralnu materiju. Cijeli je niz sporednih događaja koji dovode također do dezintergiranja čestica vidljive materije. 22

Ponašanje materije
Niske temperature su izvukle magnetne sile iz materije svemira ostavljajući čistu energiju koja podržava supravodljivost različitih impulsa. Neutralnost energije ima pravilnost da ona kao cjelokupna egzistira kao jedna čestica ili jedna količina na jednom mjestu unutar hladnije istovjetne energije. Vrtnja koju ostvaruje svemir izdvaja ga unutar tih uvjeta i odgovorna je za njegovo trajanje. Brzinu bliskoj svijetlosti materija (vidljiva) bez uporabe energije može ostvariti kroz vrijeme samo u supravodljivoj materiji (tamna energija).
Stvaranje v. materije je uzlazan proces do veličina mega zvijezda koja za korektivan faktor imaju uvijete u kojima egzistiraju i duljinu vremena nastanka (životni vijek ako je duži uslijed sporog rasta do raspada doći će kod manjeg reda veličina, a burniji razvoj koji dovodi do bržeg prerastanja gornjih granica imaju kraći vijek nekog nebeskog tijela).
Okupljanje materije nije samo jedinično. Plinoviti ustroji, unutar galaktika, mogu biti pokrenuti vrtnjom i u centru stvaraju pijavice kada dobivamo tijelo veličine desetke tisuća s/g koji su uslijed svoje specifičnosti nastanka i strukture i najveća svemirska tijela-objekti. 23 
Vrtnja ovih tijela koja je podržavana iznutra stvara uz el. magnetne sile koje su odgovarajuće veličini tijela i jake odbojne valove koji su izraženije što je vrtnja veća. 24 ,24a ,24b ,24c, 24d, 24e, 24f, 24g 
Unutar zatvorenog svemira brzina rotacije pada od izvana ka unutra.
Materija nema za posljedicu stvaranje ustroja kao što su crne jame jer je prostor otvoren a sabijanje dovodi do stvaranja čestica. 25 Raspadanje materije može proisteći samo kao proces uravnoteženja ka dugotrajnijoj održivosti odnosno kada tome doprinesu drugi uvjeti kao što su sudari kod velikih impulsa kada imamo zrakasti pravac. Oblik diska proističe iz vrtnje koja tijelu daje elipsu, a odbojne sile gravitacije se koncentriraju na elipsi. Masa tijela i vrtnja daju indirektnu težinu koja se očitava na broj i strukturu zarobljenih objekata. 
Kod protona (atoma) dostatni impuls utiskuje dodatnu neutralnu količinu neutralne materije kada imamo pobuđeno stanje protona. Vrtnja kvarkova koja nije slična vrtnjama kod nebeskih tijela ima tendenciju povratka u prvobitno stanje. Što je više energije ušlo u zatvoreni prostor vrtnja ga brže istiskuje. Stalna zamjena mjesta između kvarkova stvara stalne naizmjenične el. magnetne sile koje djeluju na privlačenje i odbijanje čestica nižeg reda kao što su elektroni i neutrini, a i niz drugih čestica. Atomi složenijih elemenata ne moraju samo imati tvorbu od protona, neutrona i neutrina već mogu integrirati i neke manje stabilne jedinične ili drugačije udružene čestice. Struktura neutrona je izmijenjena ulaskom para elektrona i neutrina kao i znatnog udjela neutralne energije koja sada stalnim naizmjeničnim magnetiziranjem od strane kvarkova dodatno doprinosi stabilnosti ovoga ustroja. Struktura višeg reda helij ima jednu točku gdje se odvija povezivanje i centralna vrtnja koja je unutra elementa tako da izvanjski razvučeni dijelovi strukture su inertni. Svi viši elementi u svojim strukturama imaju "prazni" prostor kroz koji manje ili više se kreću elektroni, neutrini i tamna materija. Kretanje impulsa ne smijemo poistovjetiti sa kretanjem materije ovih redova veličina.
Kako prazan prostor ne postoji sva kretanja se moraju vezati za složenost polja u volumenu. 26
Upućujući elektron u polje ka otvorenoj rupici mi sa njim pogađamo puno polje koje prosljeđuje impuls tenzorske vrijednosti dalje u polje. Kako u rupici to polje također popunjeno redom veličine ovih čestica impuls teče dalje sve do prepreke. U mjeraču registriramo pristigli impuls koji je došao kroz polje elektrona. Tenzorska vrijednost impulsa obuhvata i drugu i treću rupicu  te se prolazni impuls usložnjava. 27
Pobuđivanje tamne ili neutralne materije zaduženo je za prijenos impulsa svih zračenja. Kako ovu materiju promatramo kao jednu česticu u ovom polju ne možemo imati veću gustoću. Značajna karakteristika fotona je da najveću vrijednost dobivaju, osim snage i količine impulsa, kod sraza sa preprekama. 28,28a,28b,28d

Kraći siže iz rada "Dvopolni fluidni svijet", autor Slavko Sedić
Zadar, 04.10.04.g.

______________________________________________________________________________________________________________
1.  Demoliranje Hubble's law, Big Bang, osnova "moderne" i crkvene kozmologije i  Što je istina o Big Bang-u?
http://www.globalscientificjournal.com/researchpaper/DEMOLITION-HUBBLES-LAW-BIG-BANG-THE-BASIS-OF-MODERN-AND-ECCLESIASTICAL-COSMOLOGY.pdf
Https://www.ijser.org/onlineResearchPaperViewer.aspx?Where-is-the-truth-about-Big-Bang-theory.pdf 

Galaksije na udaljenosti 32,6 Mly prema, tko zna čijoj konstanti, trebaju imati oko 700 km/s, na dvostrukoj udaljenosti od 65,2 Mly trebaju imati brzinu udaljavanja oko 1.400 km/s, itd.
Zanimljivo je da NGC 1.600 je udaljena 149,3 Kly i ima brzinu 4.681 km/s,   NGC 7320c je udaljena 35 Mly ima brzinu (red shift) 5.985 ± 9,  NGC 5010 je udaljena 140 Mly i ima brzinu od 2.975 ± 27! NGC 280 je udaljena 464 Mly i ima brzinu od 3.878! ...

Ovi dečki i cure koji vrše mjerenja su nešto promašili ili je neupotrebljiv Hubbleov zakon i konstanta (bilo čija vrijednost konstante).

Na udaljenosti od 52 ± 3 (M86) imamo plavi pomak (-244 ± 5 km/s) koji imamo i kod galaksije M90  na udaljenosti 58.7 ± 2.8 (−282 ± 4), dok su ostale galaksije na istoj udaljenosti (Messier 61NGC 4216 Messier 60NGC 4526Messier 99, NGC 4419) sa pozitivnim predznakom (osim NGC 4419 -0,0009 (-342)) i potpuno različitim brzinama.

VCC636 −113
IC3258 −593
IC3303 −427
VCC788 −3
VCC802 −318
IC3311 −287
VCC810 −470
VCC815 −866
VCC846 −845
NGC4396 −215    etc.

2.  Zašto teleskopi lažu?
https://www.ijser.org/onlineResearchPaperViewer.aspx?Observation-of-the-Universe-through-questions.pdf
Tijelo koje se vrti ima pravac (planete, zvijezde), a taj pravac je unutar sljedećeg tijela koje se vrti (galaktika), koja uslijed vrtnje ima također pravac unutar svemira… Vrtnja svemira zadovoljava podatke promatranja: tijela bliža nama su sporija od udaljenijih, a najudaljenija tijela su najbrža, što je preslika odnosa u galaktikama. Ništa novo. Teleskopi nisu namijenjeni za utvrđivanje prošlosti već za procjenu udaljenosti i brzine tijela.
Slično je i sa napravama za mjerenje pozadinskog zračenja kojima se procjenjuje udaljenost od izvora do naprave, odnosno Zemlje.
Predpostavimo da je ono od Velikog praska. Ako zračenja (pozadinska) od prije 13 milijardi godina putuje brzinom svjetlosti, a materija u najpovoljnijem slučaju 10 % sporije, a kreću iz istog mjesta, kako se sada susreću, po kojoj matematici?

3.  Weitter Duckss teorija svemira
https://www.academia.edu/26326626/Weitter_Ducksss_Theory_of_the_Universe
Utvrđivanje starosti tijela i sustava se promatra kroz potrebno vrijeme da se određena masa u zadanim uvjetima privuče i formira tijelo kao i privlačenjem tijela u sustav. Za početnu jedinicu treba uzeti mali asteroid za koji procjenjujemo da je star 4,5 milijardi godina što bi grubo i bilo dovoljno da se čestice plina udruže u prašinu i zajedno formiraju ½ kg teško tijelo. Ne možemo na osnovu mjerenja udaljenosti mjeriti starost. Vrijednost 13,7 (8) milijardi svjetlosnih godina do najudaljenijeg objekta u svemiru je dužina putem koje utvrđujemo opseg Svemira uz korekciju kretanja materije najudaljenijih objekata od 270.000 km/sek. Svemir zatvara krug za ~94,5 milijardi svjetlosnih godina. Njegov izgled diska i velika vanjska brzina ukazuju na vrlo veliki broj napravljenih rotacija. Rotacija Svemiru daje pravac ili putanju.

4.  Odakle plavi pomak unutar Svemira?
http://www.globalscientificjournal.com/researchpaper/Where-did-the-blue-spectral-shift-inside-the-universe-come-from.pdf
collision-galaxy

5.  Što je istina o Big Bang-u? registrirano je 72 sudara klastera galaksija
(http://www.spacetelescope.org/static/archives/releases/science_papers/heic1506a.pdf)

6. The Universe - what is it? ( https://www.academia.edu/29645047/Universe-2010.doc )
Djelovanje gravitacije, kada promatramo određeni svemirski objekt, je vrlo slaba sila sa dosta ograničenim prostornim djelovanjem.
Nije razborito iznositi tvrdnju da uslijed gravitacionih sila imamo za posljedicu privlačenje naše galaktike i galaktike Andromeda, a da pri tome ta ista gravitacija ne djeluje na patuljaste galaktike koje se nalaze između njih.
Mali i Veliki Magelanov oblak su udaljeni od naše galaktike za 1,5 i 3 širine naše galaktike i gravitacija nema utjecaj na njih i oni se polako udaljavaju od nje, a Andromeda je udaljena 22 širine i jasno je da tu gravitacione sile nemaju nikakav učinak.
Ako pak za pretpostavku uzmemo da se i u izvanjskom dijelu svemira, gdje su brzine bliske brzinama zračenja (svjetlosti), neka tijela privlače, odnosno imaju plavi pomak između sebe, to bi za posljedicu imalo i mogućnost da se neke od njih kreću brzinom valova ili čak i brže.

7.  Promatranje Svemira kroz boju
Observing the Universe through colors (https://www.ijser.org/onlineResearchPaperViewer.aspx?Observing-the-Universe-through-colors--blue-and-red-shift.pdf )
Veća udaljenost slabi intenzitet (snagu) valova(zračenja). Manji intenzitet valova očitavamo kao veći crveni pomak.  
Ovdje treba istaknuti i vrlo važnu činjenicu da iako nakon određene udaljenosti registriramo samo crveni pomak mi istovremeno registriramo, na toj i svim ostalim udaljenostima, sudare galaksija (registrirano je i 72 sudara klastera galaksija, iako svi imaju crveni pomak) što ukazuje da je privid da su brzine udaljavanja ili rotacije samo porasle, jer sudar znači plavi pomak u spektru za tijela koja se sudaraju. Privid je samo iz kuta promatranja galaksija kroz povećanje brzine.
Uz slabljenje intenziteta valova imamo i povećanje brzine, ali nikako u vrijednostima koje danas uzimamo kao neosporan dokaz. Rotacija klastera galaksija i Svemira odvija se višestruko sporije, to možemo vidjeti iz sličnosti bližih i vrlo udaljenih galaksija.

8.  Uzročna veza prostora i odsutnosti svjetlosti  u Svemiru https://www.academia.edu/16790589/The_causal_relation_of_space_and_the_absence_of_light_in_Universe
Interakcija  prostora i zračenja direktno se odražava na temperaturu tijela koja na površini tijela iznosi °Kelvina: Merkur 440, Zemlja 288, Jupiter 152… 16 Prostor oko tijela ima istu krivulju pada od Sunca prema kraju sunčevog sustava, jednako je sa tamnom stranom planeta na Merkuru je najniža temperatura 100° Kelvina, Uran 49°, Pluton 28°, Ortov oblak 4° Kelvina.  U promatranju treba kompenzirati atmosferu i unutarnju temperaturu tijela kao ometajući faktor dobivanja usporednih podataka, ali i bez toga je jasno vidljivo da krivulja opadanja učinka zračenja prati udaljenost od izvora.
Prostor ostvaruje interakciju sa zračenjima. Gdje su najjača zračenja, temperatura prostora je veća, što se više udaljavamo od izvora ona opada i teži prema apsolutnoj nuli. Utjecaj zračenja se manifestira istom padajućom krivuljom i na suprotnoj strani tijela gdje temperaturu ne možemo uzročno vezati za solarni vjetar ili visoko energetske čestice.
Provjerom ponašanja nekih medija vidljive materije (voda ..) registriramo da najviša temperatura medija je na površini gdje dolazi do sraza zračenja sa materijom, što je najbliže izvoru zračenja i da joj vrijednosti padaju što se udaljenost povećava (na dnu oceana je 0 do 3°Celzija)  17. Imajući u vidu ometajuće čimbenike (gustoću …), vidimo da je sličnost polja nevidljive materije i nekih medija vidljive materije očita i usporediva, to ukazuje da prostor u kojem obitava vidljiva materija je ispunjen materijom, a neke njene vrijednosti  mjerimo već dosta dugo. (141516)

9.   Utjecaji rotacije zvijezda na njihov radijus, temperaturu ..
 http://www. globalscientificjournal.com/researchpaper/The-influence-of-rotation-of-stars-on-their-radius-temperature.pdf
Brzo rotirajuća tijela, white dwarfs i plave zvijezde 3 {( Gustoća ima svoju donju i gornju granicu. Materija ima stalnu težnju prema manjoj gustoći ( Sun 1,408 g/cm3), od ukupnog broja zvijezda Mliječnog puta 96,15 % su zvijezde niskih temperatura M, K i G tip sa temperaturom do ~ 6.000 K. Vrlo mali ili neznatan dio su ekstra vruće, vruće i tople zvijezde 3,85 % (O klasa ~0,00003%, bijeli patuljci, vrlo vjerojatno, slijede ovaj procent). 5  (Ako dodamo i F typ, tipu M, K, i G, tu su gotvo sve zvijezde u Mliječnom Putu izuzev ~0,73003% brzo rotirajućih zvijezda)}, Wolf-Rayet star ( WR 2  “točna brzina rotacije nije poznata. Procjene su u rasponu od 500 km / s; WR 46 “terminalna brzina zvjezdanog vjetra doseže 2450 km / s“  etc.), pulsari, tako zvane neutronske zvijezde, u pravilu imaju negativan omjer radijusa u relaciji masa/radijus (Sun = 1), suprotno vrijedi za zvijezde sporije rotacije (M, K, G tip zvijezde kojih je 96,15 % od ukupnog broja u našoj galaksiji 34,), one imaju pozitivan omjer radijusa ove relacije5,6,7,.
Potrebno je naglasiti “Unutar osporavanja starih teorija nije dopušteno svesti promatranje, utjecaja čimbenika na zvijezde, na masu, radijus, temperaturu i rotaciju tijela oko osi zbog stvaranja neprecizne slike kod statistike ostalih tijela. Rad koristiti samo kao grubi alat za brzo pozicioniranje zvijezde kao kontrolu kod očitanja mjerenja i ako postoje devijacije pristupiti utvrđivanju uzroka devijacije ili ponoviti mjerenja.
Na temperaturu i sjaj utječu i plimne sile iz većeg ili manjeg binarnog efekta, okoliš, gustoća (slojeva) plina između promatrača i zvijezde, brzina dotjecanja vanjske materije na tijelo, posebno u vrtlog ili ciklon na polovima zvijezde (na Zemlju, dnevno, padne ~140 tona svemirskog materijala), različite vrijednosti efekata mase i rotacije kod malih i kod velikih zvijezda.”5  uz napomenu da dokazi upućuju da zvijezde koje su izvan maglica (veliki dio zvijezda Mliječnog Puta) koje  nemaju bliski odnos sa drugom zvijezdom (unutar nekoliko desetaka AU, ovisno o masi zvijezda) uglavnom poštuju relaciju masa/radijus koja je povezana sa brzinom rotacije zvijezde oko osi5 68.

10. Osmi dan stvaranje se nastavi http://www.svemir-ipaksevrti.com/the-Universe-rotating.html#6b
I prije akceleratora znanstvenici su otkrili da dolazi do raspada materije, jer su redovno bilježili dolijetanje miona iz svemira u laboratorij (mion je dio čestice, odnosno protona koji ima negativni naboj u čestici sa prevladavajućim pozitivnim nabojem) , a dolaskom sudarača vidjeli smo i danas gledamo kako se raspada materija i na što se raspada, odnosno kako se raspadaju protoni, neutroni i elektroni. Nema nikakve dvojbe materija se u sudaru pri velikim brzinama raspada, vidljiva materija prelazi u nevidljivu. Uz nekoliko vrlo kratkih zastoja, koje nazivamo česticama, prelazi u osnovnu materiju.
Problem nastaje kada ovu spoznaju ne želimo da uvrstimo u šuplje teorije koje rješenja nalaze u bajkama izvan utjecaja fizike. Vrlo dobro znamo koje udarne sile se stvaraju kod eksplozija zvijezda, bilo kojeg tipa, a rješenje iz sudarača ne uzimamo za pravilna tumačenja događaja, kao da su to odvojeni svjetovi. U eksploziji imamo beskonačan broj sudara veće vrijednosti, ili iste kao kod super sudarača, a ipak gubitak mase i materije tumačimo izvan fizike, a ne kroz dezintegraciju materije. Sada je jasno zašto je došlo do priča o mini crnim rupama u CERN-u, jer ako nema malih, pri ovakvo strašnim sudarima kako može biti velikih, a uvjeti su gotovo isti kao u tobožnjem velikom prasku.
Period do spoznaje kroz sudarače i može se razumjeti, ali nakon spoznaje da materija može nestati i da nestaje nikako.
Zvjezdane eksplozije tipa 1a treba vezati uz solarna tijela manjeg sjaja koja nisu patuljci, jer gubitak mase ne treba nadomjestiti nečim čega nema (ima bijelih patuljaka koji su obična solarna tijela, zvijezde u nastajanju), a kod većih eksplozija to je očito.
Gubitak materije treba nadoknaditi kako je predlagao Fred Hoyl da čestice nastaju, što su uostalom i potvrdila subatomska istraživanja, samo nastajanje treba vezati za količine dezintegrirane materije ( on je predlagao jednu na sustav, a dnevno milijarde i milijarde nestanu samo na Zemlji, što potvrđuje dolijetanje miona iz svemira uslijed različitih naboja Zemlje i miona). Dazintegracija je kraj, a nastajanje materije je početak kruga osnovnog procesa kruženja materije u svemiru.

11.  Svemir i vrtnja https://www.academia.edu/11692363/Universe_and_rotation
Tijelo (svemir) koje rotira ima pravac kretanja što znači, na osnovu svega dokazanog unutar svemira, da pravac ne može biti izvan nekog sustava i da ne postoji samo jedna jedinka.
Ovaj prostor (multisvemir) ima jednu osnovnu odrednicu a to je da je temperatura prostora niža od temperature svemira. Kako pozadinska zračenja stižu iz toga prostora i iznose 2,4 – 2,7° Kelvina, to bi bila gornja veća vrijednost koja će opadati na krajevima toga prostora a brzina rotacije toga sljedećeg skupa na vanjskom pojasu će biti veća od brzine svemira ( veća od 270.000 km/sek). Kraj izgradnje sve većih skupova prestao bi pri temperaturi 0° Kelvina tj. u apsolutnoj nuli.
Prostor apsolutne nule imao bi vrlo veliki broj skupova a mi smo unutar jednoga. Temperatura između zvjezdanih sustava i galaksija je ~ 4° Kelvina, što znači da pada za 1,5° Kelvina između većih sustava, to nam omogućuje da zaključimo da postoje iznad svemira još 3 najviše 4 nivoa. Visina temperature ovisi o izvoru (zvijezdama) a kada prostor raste njihov utjecaj je sve manji. Posljednji nivo je skup kao kuglasti skup zvijezda a izvana je samo čista energija.
Neophodno je realno procijeniti kako se materija ponaša kada padne ispod temperature taljenja helija (-272,20°Celzijusa), što bi moglo preciznije dati izgled gornjeg nivoa.

12.  Zašto je Svemir hladan?
Ipak nije sve tako jednostavno. Već tu u našem sustavu imamo vidljivu zakonitost koja nam pokazuje da i materija izvan tijela (nevidljiva materija i energija) također nije imuna na zračenja.Ne može nam promaći da ne primijetimo da se osnovna materija (nevidljiva materija i energija) ipak zagrijava, za oko 100°K! Bliže Suncu je manje hladno ~ 100°K (na tamnoj strani Merkura), od prostora koji se proteže dalje, na tamnijoj strani Plutona je oko 30°K, dok je na kraju sustava u Ortovom oblaku ~4°K (~-269°C) a na kraju Svemira 2,4 do 2,7°K. Da i ne znamo da tamo nešto ima (izvan omotača u „praznom“ prostoru) iz ovoga bismo mogli zaključiti da se nešto povinuje zakonitostima sličnim vidljivoj materiji (to potvrđuje i stalno opadanje snage ili intenziteta valova što se dalje udaljavamo od tijela koje ih odašilje).
Sve ovo potvrđuje da se radi o materiji i ne mogu joj se odreći sličnosti sa vidljivom materijom, ali moraju se primijetiti i razlike. Jedino nije moguće ovaj prostor, kada promatramo ove činjenice, povezati sa praznim prostorom, jer prazni prostor ne može se ponašati po sličnim zakonima po kojima se ravna vidljiva materija, on je prazan prostor bez zakonitosti, može samo prosljeđivati dalje bez bilo kakvog utjecaja na događaj ili radnju.
Odlika materije vidljive (koja nema vlastiti izvor energije ili vrelu jezgru) i nevidljive je da što manje zračenja stiže na njih i sa što manjom snagom i intenzitetom one su hladnije. Toplota i sjaj su svojstveni vidljivoj materiji, a smanjenje  (značajno) hladnoće je svojstveno nevidljivoj materiji i energiji, kada na njih djeluju valovi zračenja.
Primjenjujući analogiju uzlaznog slijeda događanja, što se više udaljavamo od izvora(mn) zračenja temperature padaju. Između multisvemira su malo bliže apsolutnoj nuli. Temperatura pada kako cjeline rastu. Nakon posljednje uzlazne cjeline proteže se beskonačno velik volumni pojas energije gdje je temperatura apsolutna nula.
Unutar ovog pojasa, po analogiji, obitava beskonačno veliki broj cjelina sličnih ovoj, ali je vrlo vjerojatno da bi ova cjelina (Apsolutna nula) mogla biti izvanjska i posljednja cjelina u hijerarhiji koja se proteže u 3D beskonačnost (za nas).

13.  Odakle plavi pomak unutar Svemira?
http://www.globalscientificjournal.com/researchpaper/Where-did-the-blue-spectral-shift-inside-the-universe-come-from.pdf
ULAS J1120+0641 
(at a comoving distance of 28.85 billion light-years) was the first quasar discovered beyond a redshift of 7.
UDFy-38135539
The light travel distance of the light that we observe from UDFy-38135539 (HUF.YD3) is more than 4 billion parsecs (13.1 billion light years), and it has a luminosity distance of 86.9 billion parsecs (about 283 billion light years).
EGS-zs8-1 
The galaxy has a comoving distance (light travel distance multiplied by the Hubble constant, caused by the metric expansion of space) of about 30 billion light years from Earth.
Z8 GND 5296 
Due to the expansion of the universe, this position is now at about 30 billion light-years (9.2 Gpc) (comoving distance) from Earth. 
Q0906 + 6930 
But since this galaxy is receding from Earth at an estimated rate of 285,803 km/s[1] (the speed of light is 299,792 km/s), the present (co-moving) distance to this galaxy is estimated to be around 26 billion light-years (7961 Mpc).  
Etc. …“

14.  Atomi, što je to?
http://www.unexplained-mysteries.com/forum/topic/268680-atom-why-did-cern-fail/
Bipolarnost čestica (ovdje ne idem dalje od vodika) otkrivamo preko nepostojanja slobodne čestice, jer one egzistiraju udružene u par (H2). Čestica koja ima samo pozitivan (ili negativan) naboj ili samo naboj ne bi mogla privlačiti drugu česticu istih vrijednosti. Privlače se suprotni (različiti) naboji, pozitivni dio vodika privlači negativni dio druge čestice vodika te egzistiraju kao par. A zašto to nisu elektroni? Tada bi povezivanje završilo proton (jezgra) + elektron (ili više njih) i ne bi bilo potrebe za tvorbom proton + proton (H2).

15.  Zašto je Svemir crn?
http://www.unexplained-mysteries.com/forum/topic/268345-why-is-the-universe-dark/
Tamna materija, koja je između tijela, iako prenosi val ona mu smanjuje intenzitet sa prevaljenom duljinom (gotovo klasika, a da imamo vakuum intenzitet ne bi padao jer ga nema što smanjivati), što val putuje dalje slabiji je, zato je na Plutonu sumrak i vrlo hladno (nepostojanje atmosfere dodatna je nepovoljnost). Hladnoća je odlika tamne materije što su valovi slabijeg intenziteta temperatura je niža pa je zato u Ortovom oblaku 4 do 12°K, a pozadinska zračenja, koja dolaze sa površine svemira, su ispod 3°K.
Kako tamna materija nema naboj, ona ne može podržavati niti proizvoditi trenje pa samim tim ni svjetlost ni toplotu i zato su svemirska prostranstva crna i hladna jer je to osnovno stanje materije koja ima masu a nema naboja.

16.  Weitter Duckss teorija svemira
Http://www.ijser.org/onlineResearchPaperViewer.aspx?Weitter-Duckss-Theory-of-the-Universe.pdf  
Promatrajući česticu vodika (H2) možemo isključiti manje čestice (elektrone, neutrine) iz glavnog procesa nastajanja složenijih čestica. Elektroni i neutrini učestvuju i nastajanju protona i neutrona (teškog protona). Razlog je očigledan, proton traži suodnos drugog protona jer ga ne može zadovoljiti veličina manjih čestica i da pri tome ostane stabilan i u stabilnoj vezi. Drugi razlog je da u svemirskom prostoru egzistiraju jezgre  čestica bez suodnosa sa elektronima kakav viđamo na površini Zemlje. Iz sudaranja čestica u akceleratorima neupitno znamo da se proton raspada (nakon nekoliko kratkotrajnih zastoja, koji se nazivaju česticama) na elektrone i neutrine a elektroni na neutrine, energija je sveprisutna, jer od nje su načinjene najsitnije čestice. To automatski dokazuje da se čestica elektrona sastoji od velikog broja neutrina, a čestica protona (vodika) od neutrina u kombinaciji sa elektronima. Veza H2 je dokaz postojanja pozitivnog i negativnog naboja protona.
Neravnoteža naboja (oko 5% koliko vrijednost iskazuje slaba vodikova veza) uz postojanje dvije vrste naboja je odgovorna za proces stvaranja, rasta i okrupnjavanja materije, jer čestice sa istovjetnim nabojem se odbijaju (elektron i neutrino su također dvopolni). Sam proton koji se sastoji od velikog broja manjih čestica koje zajedno tvore nit ili strunu sa dva različita naboja (na krajevima) koji se privlače i pri spajanju tvore sklupčanu petlju koja ima pozitivan, negativan i neutralan pol koji se jasno očitavaju kod sudara elektrona sa protonom (poznati kao „tri kvarka generala Marka“). Spojena nit pri djelovanju dostatnog naboja se otvara i tada može stupiti u novu vezu ukoliko su uvjeti odgovarajući. Tako nastaje isprepletena struktura složenijih atoma što daje jednostavan odgovor zašto dva ili tri atoma sa istom atomskom masom se potpuno razlikuju (argon,kalij i kalcij itd) i egzistiraju u različitim agregatnim stanjima, ili bilo koja dva susjedna elementa (flor – neon, telurij - jod …), ovdje treba spomenuti i izotope elementa  koji dodatno potvrđuju ovaj način tvorbe čestica). Spajanje i rast čestica se nastavlja i kada ona dosegne gornje gabarite održive u prirodi uslijed čega čestica odbacuje višak materije uz radioaktivna zračenja, to vrijedi i za niže elemente (nepravilne strukture ili omjera protona i teških protona) čiji reljef (struktura) ne podnosi dalji rast (sustav se sam prilagođava održivom stanju).

17.  Koliki su razmjeri razaranja i stvaranja u Svemiru?
http://www.ijser.org/onlineResearchPaperViewer.aspx?Observation-of-the-Universe-through-questions.pdf
Da bi došlo do eksplozije treba biti doista vrlo specifičan niz događanja. Vidimo da zvijezde prerastaju u centre galaksija (a njih je oko 200 milijardi u Svemiru). To je bitno napomenuti da bismo isključili da masa ili veličina tijela ima bitnu ulogu, jer očito nema. Da nije riječ o izgaranju i potrošnji goriva, vidimo iz cijelog spektra različitosti veličina u pogledu mase i sjaja (vrtnje) koje je imalo neko tijelo prije eksplozije. Kroz te parametre ne nazire se obrazac ili zakonitost.
Jedno tijelo postaje Nova, a veliki broj (milijuni) koji imaju iste parametre ide dalje. Potrebno je razmotriti nove pokazatelje koji bi bili rijetki, recimo kao udari velikih tijela u planete, samo puno rjeđe, s tim da pogađa samo vrlo mali dio tijela ( jedan događaj na desetak i više milijuna tijela - zvijezda).
Unutar okrupnjavanja, rasta tijela, neko manje tijelo pri sudaru sa zvijezdom pokreće reakciju. Da bi to ostalo u sferi endema (rijetkosti) mora biti i specifičan događaj u posebnim uvjetima, a jedina moguća specifičnost je da to tijelo (lutajući objekti koji pristižu izvan sustava) dolazi okomito na jedan od polova i pogađa otvor ciklone (koji se nalazi na polovima zvijezda) i tako dobije mogućnost prodora u unutrašnjost tijela (komet Ison je dokaz da takva tijela sa okomitim putanjama nisu izvan realnih događanja u svemiru.
Kod okomite putanje prisutne su samo privlačne sile jer tijelo odbojne sile stvara horizontalno, smjerom vrtnje i katastrofa je neminovna). Uslijed trenja tijelo eksplodira, a to je aktivirani detonator  koji pokreće kaskadni slijed događanja za cijelu zvijezdu (danas se uopće ne zna za ovu mogućnost nestanka našeg Sunca, pa i ne pratimo takva ubojita tijela i ne poduzimamo ništa kako bismo bili spremni otkloniti ovakvu prijetnju, koja je daleko ubojitija od udara istog tijela u naš planet!) . Veličina tijela mora biti dostatna za pokretanje događaja velikih razmjera, čiji utjecaj će osjetiti cijela galaksija.

18.  Zabranjeni članak: Gravitacija i antigravitacija 
http://www.ijser.org/onlineResearchPaperViewer.aspx?Observation-of-the-Universe-through-questions.pdf
Logično je zaključiti da vrtnja centralnih tijela (tijela oko kojih kruže druga tijela) je u centru razmatranja. Tijela koja se vrte zarobljavaju druga manja tijela, dok tijela bez vrtnje nemaju satelite. Uslijed vrtnje tijelo odašilje sinhrotono zračenje kojim gura tijela u smjeru vrtnje. EM sile koje su privlačne sada imaju antigravitacijski učinak tj odbijaju tijela u kruženje i zadržavaju ga da ne padne na njega.
Kada ne bi bilo vrtnje (što je nemoguće radi strukture atoma i njihove bipolarnosti) imali bismo samo pravocrtne putanje manjih tijela ka većim sve dok ne eksplodiraju pa ispočetka. Cijeli je svemir u stalnoj vrtnji, (vrte se zvijezde, planeti koji su van dohvata snažnih EM sila, vrte se galaktike, vrti se svemir…), a putanje tijela su kružne ili preciznije eliptične. Nema tijela koje ne poštuje tu zakonitost, čak kometi i asteroidi koji vizualno putuju ravno dosljedno poštuju tu zakonitost.
Sada nam više nisu potrebne plahte i drugi rekviziti da shvatimo zašto su orbite oko centralnog tijela stabilne i traju jako dugo. Kada neko tijelo raste brže od postojećeg srazmjera odnosa ono se polako udaljava i na kraju će se osamostaliti uz malo sreće (naš Mjesec se polako udaljava od zemlje, Mali i Veliki Magelanovi oblaci se udaljavaju od Mliječnog puta…).

19.  Odnosi u svemiru
https://www.academia.edu/29645047/Universe-2010.doc
Razlika između Merkura i Venere, nasuprot Mjesecu, Kalistu, Titanu ili nekom drugom satelitu je samo u tome što prvi kruže oko Sunca, a drugi oko Zemlje; Jupitera, Saturna ili nekog drugog tijela.
Zajedničko im je svima da nemaju svoju rotaciju koja je blokirana elektro magnetnim silama primarnog tijela, a zakonitosti po kojima se vladaju su iste. 
Imaju samo privlačno silu koju ne mogu upotrijebiti kao odbojnu silu koja se dobiva vrtnjom.
Dovoljno je pogledati površinu Mjeseca i površinu Merkura ili Kalista da vidite jednaku izbrazdanost površine nastale uslijed sudara sa privučenim drugim tijelima. Istovremeno pogledajmo Mars koji ima slabu atmosferu uslijed nedostatne starosti i vidjeti ćete da i tu ima kratera nastalih uslijed sudara, ali u bitno manjem broju.

20. Gravitacijski valovi, svjetsko otkriće ili svjetski skandal (plagijat)? https://www.academia.edu/22690826/Gravitational_waves_a_great_discovery_or_a_great_scandal_a_plagiarism ?
25.veljače iznenada se pojavljuje novi članak http://phys.org/news/2016-02-pulsar-web-low-frequency-gravitational.html i iznenadna ponovna promjena ionako nove paradigme. Gravitacione valove bi mogli stvarati i (singl) pulsari koji imaju brzu rotaciju!
Ovaj potpuni „obrat“ izgleda da je bio u osnovi otkrića i potvrda da se i ne radi o gravitacionim valovima koje je predvidio sam Einstein ( on nije ni osmislio niti prihvatio termin crne rupe) već o valovima koje odašilje svako tijelo koje rotira oko svoje osi, brža rotacija = značajniji valovi i obrnuto.
To više nije Einstein nego Weitter Duckss i njegovi tekstovi posljednjih 12 godina. „Zadarska teorija“ je objavljena 2004. godine i kaže:
„Vrtnja čestica unutar sustava, a i dijelova sustava unutar različitih struktura je težina, a i gravitacija koja objedinjuje privlačnu silu uslijed magnetnih sila i odbojnu silu koja uslijed vrtnje odašilje valove dalje od tijela. Najizraženije je to kod nebeskih tijela koja imaju vrtnju (tijela koja nemaju vlastitu vrtnju ne odašilju valove) kada uslijed pravca gibanja atoma dobivamo sinhrotonsko zračenje koje uznemirava neutralnu energiju stvarajući odbojne valove.“ http://www.svemir-ipaksevrti.com/Zadarska-teorija-hrvatski2004.html

21.  Weitter Duckss teorija svemira (Vruća tijela (zvijezde))
http://www.ijser.org/onlineResearchPaperViewer.aspx?Weitter-Duckss-Theory-of-the-Universe.pdf 
Za rastaljenu jezgru odgovorni su masa koja stvara tlak i efekti privlačnih sila Sunca. Zato je Venera toplija od Zemlje i ima više aktivnih vulkana,  https://en.wikipedia.org/wiki/Venus#Surface_geology  iako ima manju masu. Dakle imamo uvjerljive i provjerljive dokaze zašto tijela svijetle, ona počinju svijetliti kada imaju dostatnu masu ako se nalaze u udaljenoj orbiti ili su samostalna, dovoljnu masu i učinke privlačnih sila ako su bliže centralnom tijelu (najčešće zvijezdi). Nekada se učilo da je masa 10 % Sunca dovoljna da tijelo bude zvijezda, danas kada imamo neusporedivo više dokaza kroz sve suvremenije instrumente ta granica je izbrisana.
Posebno kroz otkrivanje egzo planeta i detaljnije promatranje braon patuljaka https://en.wikipedia.org/wiki/Brown_dwarf#Spectral_class_Y ta granica je postala zamagljena jer veličina mase nije mogla dati potrebne odgovore.

22. Koliki su razmjeri razaranja i stvaranja u Svemiru?
http://www.ijser.org/onlineResearchPaperViewer.aspx?Observation-of-the-Universe-through-questions.pdf
Unatoč razaranju (dezintegraciji materije), promatranja pokazuju da svemir ne gubi na masi, dapače ona se povećava, što znači da Svemir efikasno nadomješta svu izgubljenu materiju (minimum 20 bilijardi masa Sunca) i još „malo“ više.
Ne treba zaboraviti da se materija dezintegrira i kod sudara valova sa česticama (manji dio). Da bi ih uopće bilo moguće registrirati (mione) u laboratorijima mora se desiti bezbroj dezintegracija čestica, a to je svakodnevna pojava na tijelima u orbiti oko zvijezde od prapočetaka do danas i sve dok zvijezda ne postane Nova. Dobar dio materije se dezintegrira uslijed sudaranja tijela i galaktika.

23. Procesi u Svemiru
http://www.ijoart.org/docs/Universe-and-rotation.pdf
Rast se ne zaustavlja samo sa atomima, naprotiv udruživanje teče dalje (spajanjem, kemijskim reakcijama i kombinirano) tako nastaje plin, prašina, pijesak, stijene koje nazivamo asteroidima i kometima… planeti, kada planeti dosegnu 10% mase Sunca postaju zvijezde koje mogu biti doista velike (super divovi).
Da rast tijela je stvarnost dokazuju milijuni kratera razasutih po tijelima našeg sustava a da su ti procesi neprekinuti i danas jednako živi kao i u bilo kojem dijelu prošlosti, dokazi su stalni udari asteroida u naš omotač i zemlju ( procjene govore da na Zemlju padne od 4.000 do 100.000 tona izvan zemaljskog materijala godišnje), vidjeli smo i sudare tijela sa Jupitrom, Mjesecom i td. Nikako ne možemo govoriti o nekom pra postanku pogotovo ne o istovremenom postanku. Svako tijelo ima svoju povijest, masu i starost koje nisu iste ni kod jednog tijela. U pravilu bi trebalo biti veće tijelo znači i starije tijelo , ali postoje i neki korektivni faktori radi uvjeta u kojima tijela egzistiraju.
Unutar ovog procesa odvija se proces rasta i razgradnje elemenata koji je vezan za temperaturu i vrtnju. Na manjim tijelima asteroidima, kometima, i najvećem dijelu satelita i manjih planeta u pravilu zastupljeni su atomi nižeg reda. Kada tijela povećaju masu dovoljno, uz druge sile, ona postaju geološki aktivna, njihova temperatura na i unutar kore raste radi stvaranja vrele jezgre, u tim uvjetima nastaju atomi višeg reda. Što je planet aktivniji i topliji zastupljenost viših elemenata je veća. Ipak u određenom momentu temperatura počinje razarati (razgrađivati) više elemente.

24.  Kako nastaju spiralne i druge galaksije?
http://www.globalscientificjournal.com/researchpaper/How-are-the-spiral-and-other-types-of-galaxies-formed.pdf
Privlačne sile i rotacija zvijezda prvo formiraju binarne sustave.
Postoje još „dva puta koji dovode do nastajanja galaksija sa prepoznatljivim centrom koji se vrti. Prvi je da zvijezda brže vrtnje preživi sve izazove dinamičnog svemira i masom postane dovoljno velika da se broj tijela koji su joj u orbiti može smatrati galaksijom koja će i dalje rasti.
Drugi put je da se unutar nepravilne galaksije potaknut vrtnjom tijela stvori ciklon od plina ili nevidljive materije koji već postojeću galaksiju iz nepravilnog oblika pretvori u pravilan.
Sličnost ovih putova je očita jer i brzo rotirajuće zvijezde (ko i sve druge) u centru od pola do pola imaju ciklon. Kod sporijih ciklona zvijezda javljaju se obrtanja pola jer cikloni ne dopiru jedan do drugog uslijed čega se materija na polovima rotira brže ili sporije od one u centru u pojasu ekvatora. Brža vrtnja uravnotežuje tijelo i nije za očekivati naizmjenične promjene polova.” 8
Ovo implicira postojanje minimalno dva tipa jezgri galaksija koji se strukturno razlikuju. Prvi koji je nastao rastom skupova zvijezda i pokretanjem ciklona u centru nepravilne galaksije, drugi je plinovito-tekući nastao rastom zvijezde. Porastom brzina rotacije i formiranja ciklona u centru, jezgre galaksije prvog tipa prerastaju u plinovito-tekuće (ovo podrazumijeva postojanje  prelaznih faza).
Brzina rotacije centra središta galaksije određuje izgled galaksije i procese koji će se odvijati.
Vrlo brza rotacija ciklona (eliptične galaksije) stvara velika trenja koja usijavaju materiju, to vidimo kod kvazara i brzo rotirajućih manjih tijela (zvijezda ..) u emisiji zračenja koje se odvija na polovima.
Veliki broj zvijezda i druge materije (jezgra galaksije) kada rotiraju oko zajedničkog centra ponašaju se kao jedno tijelu u odnosu na ostatak galaksije.
Skup velikog broja zvijezda oko jednog centra stvara zajedničku gravitaciju kao jedno tijelo (koja je odgovarajuća masi jezgre, ~99 % mase cijele galaksije) oko kojeg se formira prepoznatljivi disk zvjezdanih sustava, plina i td.
Spora rotacija jezgre galaksije (kao kod zvjezdanih skupova) nema prepoznatljivi centar (centar je sličan kao kod bliskih binarnih tijela), brza rotacija ima centar koji se proteže od sjevernog do južnog pola jezgre.

24a. Zašto tijela imaju prsten, asteroidni pojas ili disk?
http://www.ijser.org/onlineResearchPaperViewer.aspx?Reassessment-of-the-old-but-still-employed-theories-of-Universe-through-database-checking.pdf

24b. Preispitivanje starih, danas važećih, teorija o Svemiru kroz bazu podataka
http://www.ijser.org/onlineResearchPaperViewer.aspx?The-observation-process-in-the-universe-through-the-database.pdf 

24c.  Zašto je evolucija zvijezda netočna?
http://www.globalscientificjournal.com/researchpaper/Why-is-The-Evolution-of-Stars-incorrect.pdf 

24d. Postoji li „brzo i sporo sagorijevanje“ zvijezda?

24e. Što se događa sa kisikom i vodikom?
http://www.globalscientificjournal.com/researchpaper/WHAT-IS-HAPPENING-TO-OXYGEN-AND-HYDROGEN.pdf

24f.  Zašto postoje  razlike u strukturi tijela našeg sustava?

24g.  Pluton nema prsten!?

25. Super Nove nisu naši stvaratelji  i  Vidjeli su crnu rupu na djelu! …? http://www.ijser.org/onlineResearchPaperViewer.aspx?The-observation-process-in-the-universe-through-the-database.pdf  
Službeno stajalište je: Super masivna crna rupa veličine je ~ 0,001-400 AU. https://en.wikipedia.org/wiki/Black_hole#Physical_properties
Promjer centra naše galaksije po ekvatoru je 40.000, a od pola do pola 30.000 svjetlosnih godina.  http://www.astrodigital.org/astronomy/milkywaygalaxy.html. ..
Sve i da imamo unutar centra naše galaksije (maksimalnu) super masivnu crnu rupu ona se nalazi udaljena od površinskog sloja centra galaksije 15.000 (od pola) odnosno 20.000 (od ekvatora) svjetlosnih godina, prekrivena bi bila sa slojem materije debelim 15-20.000 svjetlosnih godina.  ..
U istom rangu je i informacija o prvom promatranju kako „crna rupa „ guta zvijezdu. Zadnji kontakt sa zvijezdom može biti udaljen nekoliko desetaka tisuća svjetlosnih godina od njihove zacrtane crne rupe. Kako mogu onda tvrditi da zvijezda ima kontakt sa zamišljenim objektom na ovolikoj udaljenosti? Teleportacija nije usavršena ni u mašti da prenosi objekte na tu udaljenost, posebno tolike mase.
Odakle uopće potiče tvrdnja da se eksplozijom tijela koje je sastavljeno od vodika i helija isporučuje nepostojeće složene elemente? Da su zvijezde prije eksplozije bile sačinjene od samih složenih elemenata njihov mali broj predstavlja opet minornu vrijednost koju ne možemo povezati sa složenim česticama 100 do 400 milijardi zvjezdanih sustava. Uz to tu je dezintegracija čestica uslijed strašne eksplozije (službene procjene govore da vrlo mali dio materije zvijezde preostaje kao maglica).
Sastav maglica, u presjeku, je od vodika sa nešto helija i ostalih elemenata u tragovima. Nije izmjereno da zvijezde ili maglice imaju srebra, zlata, urana ili općenito složenih elemenata (u količinama na kojima se može graditi osnovana hipoteza).

26.  Što je čestica?
https://www.ijser.org/onlineResearchPaperViewer.aspx?THE-UNIVERSE-IS-ROTATING-AFTER-ALL.pdf
Ta čestica nastaje kada neutrini pojedinačno i udruženi u elektron uz sveprisutnu energiju ujedinjeni stvaraju nit ili strunu, (&), sa različitim nabojima na krajevima. Ti polovi se čvrsto spoje i sklupča se nit u kuglicu.
Najvažnije je istaći da niti stižu sa neuravnoteženim nabojem polova, i baš ta razlika, koja je značajna, je početak svih procesa udruživanja i spajanja čestica, odnosno materije.
Kada se krajevi niti povežu i sklupča se nit u grudicu jasno ostaju izražena tri pola, dva sa nabojem i treći neutralan, koji su se pojavljivali u eksperimentima bombardiranja protona sa elektronima, pa su ih nazvali kvarkovima.
Problem je bio i ostao neriješen jer se proton nije nikada pocijepao po kvarkovima, već stalno po elektronima i neutrinima uz energiju.
Onda su se počele dodavati nekakve strašne sile, koje su tobože priječile da se atom rascijepi baš onako kako su oni zamislili, a ne na normalan prirodan sebi svojstven način, na sastavnice od koji je načinjen.
Vodik ovako viđen, a to je poznato i iz kemije, ulazi u spojeve sa izraženim jednim polom, ali dvopolan.
Ovaj drugi pol u povezivanje ulazi kao slaba vodikova veza, naravno uz postojeću jaču vezu.Uzlazna tvorba atoma ne nastaje slaganjem kuglica, što je vidljivo iz Van der Walsovog radijusa.
Vodik ima radijus 120 pm, a helij koji je četiri vodikove čestice 122pm. Da doista nije tako vidimo iz sljedećeg: Hg ima 150 Rw/pm sa 200 atoma vodika, a Ne 154, a ima 20 čestica vodika, ili dušik koji ima 155 i samo14 čestica vodika. Kisik ima 152 i 16 čestica, a silicij 200 sa 32 čestice.
Čestica je nit i kao nit ulazi u tvorbu složenijih atoma.
Kada na nit, u vrlo velikom mnoštvu,djeluje naboj veći od naboja niti ona se otvara i pokušava tvoriti neki od viših atoma.
Jedino tako je moguće objasniti da dva susjedna elementa recimo flor koji ima 19 čestica i neon, koji ima 20 čestica su toliko različiti, a još očitije je kod argona koji ima 40 i kalcija sa istim brojem čestica, a između njih je kalij sa jednom česticom manje.
Iako je isti broj čestica njihova struktura je drugačija, odnosno niti su drugačije posložene.
Potvrdom možemo smatrati i to da atome većinom ne možemo cijepati na dva i više dijelova,radi isprepletenosti strukture. Nisu svi atomi takvi, već ima i niz drugačijih slagalica, više istih ili različitih struktura na sebi svojstven način se povežu i tvore novi atom. Najčešće se takvi atomi i mogu cijepati na elemente od kojih su načinjeni. Kako imamo beskonačno mnogo čestica sva povezivanja odvijaju se u punom volumenu uglavnom vrlo različitih čestica.
U tome velikom broju dolazi i do drugačijeg povezivanja.
Element ima jednu ili više čestica,niti, viška ili manjka, takva čestica teži da se uravnoteži. Svako okruženje gdje nastaju čestice ima i svoje specifičnosti, ali sve imaju gornju granicu održivosti udruženih čestica.
Ta gornja granica na zemlji je od polonija do urana.
Važno je znati da povezivanje ne poznaje gornju granicu, te ono ide protivno toj činjenici. Takvi elementi uzimaju nove čestice i istovremeno odbacuju već postojeće čestice koje su bile udružene i do tada bile sastavni dio čestice, uz radoaktivna zračenja koja su pokazatelj toga procesa.

27.  Elektron mađioničar i duh neutrino

28.  Uzročna veza prostora i odsutnosti svjetlosti  u Svemiru https://www.academia.edu/16790589/The_causal_relation_of_space_and_the_absence_of_light_in_Universe
Na putu do našeg planeta, svjetlost sa Sunca prolazi kroz vrlo očitu preobrazbu. Vidljiva je na zvijezdi i na Zemlji, ali nije vidljiva između ova dva tijela. Odmah izvan atmosfere Zemlje nema vidljive svjetlosti. Padanje vidljivosti u direktnoj vezi je sa gustoćom atmosfere, što je atmosfera rjeđa svjetlosti je manje a tama se povećava.
Povezujući ovu činjenicu sa drugim tijelima našeg sustava nalazimo da je ponašanje za tijela sa atmosferom identično, a tijela bez ili sa vrlo neznatnom atmosferom imaju samo svijetlu površinu na koju se odmah nastavlja polje bez svjetlosti.
Promatrajući komete vidimo da stvaraju vidljivi rep kada prilaze zvijezdi, to je vidljivi primjer za promatranje prelaza tijela bez atmosfere prema tijelima sa atmosferom. U polaganoj  transformaciji  kometa pratimo proces koji pokazuje da se svjetlost pojavljuje sa pojavljivanjem vidljive materije, ne sama po sebi. Ponašanje prostora kod sraza sa zračenjima, na ovoj razini promatranja, je suprotno ponašanju vidljive materije. Prostor je taman a materija je vidljiva. Putujući sa izvora (zvijezde) zračenja ne staraju odnos sa prostorom koji bi rezultirao svjetlošću, a u srazu sa vidljivom materijom nastaje fenomen svjetlosti. Promatranja unutar prostora cijelog Svemira podržavaju ovako viđenje, kada na vidljivu materiju  djeluju  zračenja sa zvijezde nastaje svjetlost a preostali prostor, bez vidljive materije, je taman i naslanja se izravno na vidljivu materiju. ..
Provjerom ponašanja nekih medija vidljive materije (voda ..) registriramo da najviša temperatura medija je na površini gdje dolazi do sraza zračenja sa materijom, što je najbliže izvoru zračenja i da joj vrijednosti padaju što se udaljenost povećava (na dnu oceana je 0 do 3°Celzija)  17. Imajući u vidu ometajuće čimbenike (gustoću …), vidimo da je sličnost polja nevidljive materije i nekih medija vidljive materije očita i usporediva, to ukazuje da prostor u kojem obitava vidljiva materija je ispunjen materijom, a neke njene vrijednosti  mjerimo već dosta dugo.(141516)
Niske temperatura su zaslužne za neke neobične zakone unutar svemira. Uslijed gravitacionih efekata, tijela bliže centralnom tijelu (zvijezdi ili centru galaksije) se, radi jačeg djelovanja gravitacije, brže vrte oko centralnog tijela od udaljenijih tijela, ali na obodu sustava zvijezde i galaksije to pravilo isključuje niska temperatura. Kada temperatura opadne ispod kritične točke 4,21°Kalvina omogućava tijelima da uz djelovanje slabije gravitacije ostvari veće brzine po orbitama od tijela sa višim temperaturama. Osim što to registriramo na obodu galaksija, to vidimo i u našem sustavu, indirektno pomoću  tijela koja pristižu iz Ortovog oblaka prema unutrašnjosti sustava, ona imaju veće brzine od Plutona i tijela u Kuiperovom pojasu, neka su najbrža tijela u našem sustavu 18 (Hale-Bopp 52,5 km/sek, Haleyeva kometa 66, Shoemaker-Levy je udarila u Jupiter pri brzini od ~58 km/sek …)19. Kritična točka temperature koja dovodi do pojačavanja utjecaja gravitacije je točka vrelišta helija 4,21°Kalvina 20.

28a.   Zašto je Svemir crn?
Foton bi trebao prema definiciji biti svjetlo i nosilac topline što postaje očito čim izađete na sunčevu svjetlost. Kako onda bliže zemlji je toplije no što je to visoko u planinama ili izvan omotača? Ako ih bezbroj putuje sa površine Sunca zašto se uočavaju samo na tijelima, a gore u „vakuumu“ ih nema? Zašto i tamo ne svjetle? Foton je još jedna zabluda koja je čvrsto postavljena u temelje fizike. Očito je nešto drugo po srijedi, jer termin foton kao čestica ili čestica i val ne odgovara istini zato što ne postoje. Ako njega poistovjećujemo sa svjetlošću, onda ni ona ne postoji, pa ne postoji ni brzina svjetlosti. Postoje samo valovi, materija (vidljiva) i događaj, koji nastaje u srazu valova sa materijom, čiji proizvod zovemo svjetlošću. Brzina svjetlosti postoji dok ima materije, a kada nje nema, nema ni svjetlosti, a ako nema svjetlosti, o njenoj brzini je izlišno govoriti. Valovi u srazu sa česticama (materijom) udarima (radom) stvaraju trenje između čestica koje se manifestira kao svjetlost i toplina. Tamna materija, koja je između tijela, iako prenosi val ona mu smanjuje intenzitet sa prevaljenom duljinom (gotovo klasika, a da imamo vakuum intenzitet ne bi padao jer ga nema što smanjivati), što val putuje dalje slabiji je, zato je na Plutonu sumrak i vrlo hladno (nepostojanje atmosfere dodatna je nepovoljnost). Hladnoća je odlika tamne materije što su valovi slabijeg intenziteta temperatura je niža pa je zato u Ortovom oblaku 4 do 12°K, a pozadinska zračenja, koja dolaze sa površine svemira, su ispod 3°K.

28c.  Jesmo li slijepi ili ne želimo vidjeti tamnu tvar?
http://www.ijser.org/onlineResearchPaperViewer.aspx?Observing-the-Universe-through-colors--blue-and-red-shift.pdf.pdf
Pogledajmo to kroz očiti dokazni primjer:
Imamo dvije prostorije. Prva je puna svijetla, a druga je tamna. U pozadini obiju prostorija nalazi se zvijezda (Sunce) na istoj udaljenosti. Prva je ispunjena vidljivom, nama poznatom materijom, druga je ispunjena tamnom tvari. Kada vidljiva materija izvana uđe u prvu prostoriju postaje vidljiva, kada ista takva materija uđe u drugu prostoriju također postaje vidljiva.
Prvi zaključak: Zračenja sa Sunca u srazu sa vidljivom materijom stvaraju svjetlost, dok to ne čine sa tamnom tvari, pa je ona crna.
Opet imamo dvije prostorije. U prvoj je voda, a u drugoj tamna tvar. Opet u pozadini obje Sunce na istoj udaljenosti. Kada se zračenja (nama draži izraz svijetlost) kreću kroz vodu intenzitet im opada dužinom prijeđenog puta, kada se zračenja kreću kroz tamnu tvar intenzitet im opada dužinom prijeđenog puta. Kroz vodu dužinom prijeđenog puta temperatura opada (bez utjecaja zračena i ova sredina postaje tamna), U prostoriji sa tamnom tvari dužinom prijeđenog puta postaje hladnije.
Drugi zaključak: Obje sredine se ponašaju u skladu sa istim zakonima, koji vrijede za materiju.

28d.  Ortov oblak, brzina svjetlosti nije granica
https://www.academia.edu/17760569/The_Oort_cloud._Speed_of_light_is_not_the_limit
Tijela i kometi koji dolaze iz Ortovog oblaka imaju veću prosječnu brzinu kretanja od tijela u Kuiperovom pojasu (podaci govore o prosjeku od 10 km/sec), dok jedan dio ima brzine veće od svih ostalih tijela (Hale-Bopp 52,5, Haleyeva kometa 66, Shoemaker-Levy je udarila u Jupiter pri brzini od ~58 km/sec).
Dakle i pored veće udaljenosti, gdje bi brzina trebala opadati, ona sada drastično raste. Osnovni razlog ovome porastu nalazimo u niskoj temperaturi koja vlada u Ortovom oblaku.
Prekretnica za drugačije ponašanje je pad temperature ispod -259°C, odnosno ispod temperature tališta vodika (H2). Tijela koja kreću iz Ortovog oblaka ka unutrašnjosti Sunčevog sustava imaju visoke početne brzine koje kasnije protokom vremena (broja ophodnji) padaju.
Niske temperature ispod 12°K omogućavaju tijelima da i uz male gravitacione sile postignu veliku brzinu, koju osim u Ortovom oblaku imamo i na obodu galaktika, kao i na vanjskom omotaču svemira.
Kada ovladamo tehnologijom niskih temperatura moći ćemo uspješno istražiti naš sustav. Potrebno je oplatu letjelica obložiti materijalima koji mogu magnetiziranjem spustiti temperaturu oplate letjelice ispod -260°C (PrNi5 je jedan od materijala koji ima tu mogućnost i sve do supravodljivosti odnosno može se ohladiti ispod 1°K), a kada ovladamo temperaturama ispod točke tališta helija (He) -272,14°C ili 1°K moći ćemo postići brzine iznad brzina zračenja (svjetlosti) i početi sa istraživanjem susjednih zvjezdanih sustava. Dokaz je ubrzanje satelita Voyager.

*
light-dark
Kako može svjetlost imati definirane brzine kada svjetlost ne postoji između tijela u prostoru?

dark-light
Zašto imamo svjetlost na Zemlji a izvan atmosfere Zemlje je potpuno taman prostor?
Promatrajući dolazak kometa u početku vidimo samo tijelo i okolo mrak, svijetlost izvan tijela se pojavljuje kada tijelo počne otpuštati čestice koje tvore rep kometa. Zajedničko Zemlji i repu kometa je materija ili čestice. (1,2)
Ovdje su dokazi toliko očiti da ne  treba obrazloženje (svijetli samo vidljiva materija).

*
red shift   red moon
Kada se povećava udaljenost, intenzitet svjetla (valova) slabi: crveni pomak u spektru.
Na slici izlaska i zalaska sunca možemo vidjeti da je crveni spektar povezan s slabim intenzitetom valovima koji dolaze od Sunca, a ne isključivo s Dopplerovim efektom. Slab intenzitet vala također se vidi na slici crvenog mjeseca (osvjetljavaju ga vještačo svjetlo sa Zemlje i sekundarni valovi uslijed loma valova u atmosferi Zemlje).

collision of galaxy
Plavi pomau spektra.
"Korištenjem Chandra i Hubble svemirskih teleskopa uočili smo 72 sudara između klastera galaksije, uključujući velika i manja spajanja".

map blue shift
.. ima poprilično veliki broj galaksija sa plavim pomakom, podaci govore o minimum 100, pa sve do 7.000, danas poznato da broj plavih promijenjenih galaksija je više od 8300 raspršenih po nebu, a broj se povećava iz dana u dan. One su grupirane a ne razbacane nasumično, kao što prikazuje priložena mapa.

*
rotation ang growingRotacija centralnog tijela omogućava malom broju tijela 5 i druge materije da nadvlada privlačne sile centralnog tijela i da egzistiraju na svojim orbitama oko centralnog tijela ( tijela bez nezavisne rotacije koja su zaključana plimnim silama ili svoju rotaciju ostvaruju ekstremno sporo nemaju druga tijela u orbiti oko sebe (Merkur, Venera i veliki dio satelita).
Vrlo je rasprostranjena pojava da centralno tijelo sadrži i gotovo svu materiju sustava (~99% ukupne materije sustava). 

bodies that have not rotation
Tijela koja nemaju svoju vrtnju ne mogu zarobljavati druga tijela u svoju orbitu, kao što su Venera, Merkur, Mjesec, Kalisto, Triton i druga, ona imaju samo privlačne sile.
Rezultat je površina puna kratera.
millions of craters

*
the atom Atom vodika između jakih magneta (kvantna fizika US)
Neravnoteža naboja (oko 5% koliko vrijednost iskazuje slaba vodikova veza) uz postojanje dvije vrste naboja je odgovorna za proces stvaranja, rasta i okrupnjavanja materije, jer čestice sa istovjetnim nabojem se odbijaju (elektron i neutrino su također dvopolni). Sam proton koji se sastoji od velikog broja manjih čestica koje zajedno tvore nit ili strunu sa dva različita naboja (na krajevima) koji se privlače i pri spajanju tvore sklupčanu petlju koja ima pozitivan, negativan i neutralan pol koji se jasno očitavaju kod sudara elektrona sa protonom (poznati kao „tri kvarka generala Marka“). Spojena nit pri djelovanju dostatnog naboja se otvara i tada može stupiti u novu vezu ukoliko su uvjeti odgovarajući. Tako nastaje isprepletena struktura složenijih atoma što daje jednostavan odgovor zašto dva ili tri atoma sa istom atomskom masom se potpuno razlikuju (argon,kalij i kalcij itd) i egzistiraju u različitim agregatnim stanjima, ili bilo koja dva susjedna elementa (flor – neon, telurij - jod …)..

*
3D the universe
Napomenimo da pozadinsko zračenje nikako, niti teoretski, ne može biti zračenje koje je nastalo iza nekakvog praska (400.000 (300.000) godina od tako zvanog početka, kada se ta masa počela tobože razvedravati).
Na slici je početna vrijednost koja prethodi razvedravanju tadašnjeg iskonstruiranog svemira.
Očito je odmah da izračuni koji su podastrli zagovornici izmišljenih konstrukcija nisu točni. Poznato je da se materija kreće sporije od zračenja.
Predpostavimo da je ono od Velikog praska. Ako zračenja (pozadinska) od prije 13,7 milijardi godina putuje brzinom svjetlosti, a materija u najpovoljnijem slučaju 10 % sporije, a kreću iz istog mjesta, kako se sada susreću, po kojoj matematici?
Pozadinsko zračenje stiže sa udaljenosti 13,7 milijardi godina svjetlosti i ti podatci se podudaraju sa udaljenošću najudaljenijih promatranih svemirskih tijela, ona (pozadinska zračenja) stižu sa kraja svemira…

*
Earth proceses                 zircon
Drevni cirkoni kristali otkriveni u Zapadnoj Australiji pozitivno su datirani na 4.374 milijardi godina.
Datiranje vremena o porijeklu Zemlje vode pomjereno je nekoliko stotina milijuna godina, do prije oko 4,6 milijardi godina. Studija gura podrijetlo Zemljine vode unatrag nekoliko stotina milijuna godina, do prije oko 4,6 milijardi godina.

craters Mars

Koje god tijelo pogledamo, unutar Sunčevog sustava, vidimo da je prekriveno kraterima koji su nastali uslijed udara manjih ili većih asteroida i kometa.
To nikako ne znači da su krateri tu od tz. postanka sustava naprotiv na snimcima se kristalno jasno vidi kako postoje stariji krateri koji su erodirali uslijed pristizanja novih u kojima opet imamo kratere. Istraživanje Zemlje govori nam da krateri nisu stara vijest; njihova dob nije izmjerena u milijardama godina (nema kratera starosti iznad3,5milijarde).
Utvrđivanje starosti tijela i sustava se promatra kroz potrebno vrijeme da se određena masa u zadanim uvjetima privuče i formira tijelo kao i privlačenjem tijela u sustav. Za početnu jedinicu treba uzeti mali asteroid za koji procjenjujemo da je star 4,5 milijardi godina što bi grubo i bilo dovoljno da se čestice plina udruže u prašinu i zajedno formiraju ½ kg teško tijelo.
Zemlja, uz pomoć plimnih sila, mogla bi skupiti materiju i rastopiti unutarnju materiju za ~ 6 x 1024 godina.

Ne možemo na osnovu mjerenja udaljenosti mjeriti starost. Vrijednost 13,7 (8) milijardi svjetlosnih godina do najudaljenijeg objekta u svemiru je dužina putem koje utvrđujemo opseg Svemira uz korekciju kretanja materije najudaljenijih objekata od 270.000 km/sek.
Njegov izgled diska i velika vanjska brzina ukazuju na vrlo veliki broj napravljenih rotacija. Rotacija Svemiru daje pravac ili putanju unutar sljedeće cjeline (Multisvemira).

rotatiosns gives direction Multisvemir


04.29.2018.y.

svemir-the-Universe

Proton-struna

Svemir, ipak se vrti - NASLOVNICA