Svemir, ipak se vrti - NASLOVNICA

OBJAVLJENI ČLANCI:

msvemir

1.

Ne kritizirajte Staru damu (NASA), neće vam oprostiti

2.

Maglica Guma 56-također poznata kao IC 4628 ili po nadimku škamp maglica

3.

Amerikanci vjeruju da je Svemir ravna ploča!

4.

Zašto je Svemir hladan?

5.

Zašto teleskopi lažu?

6.

Mars. Nastajanje života u Svemiru

7.

Gdje se nalazi ta SINGULARNOST?

8.

Atomi, što je to?

9.

Odakle plavi pomak unutar Svemira?

10.

Ortov oblak, brzina svjetlosti nije granica

11.

Tko laže da je Zemlja stara 4,5 - 5 milijardi godina?

12.

Kvazari, promatranje kroz vrtnju

13.

Zašto je Svemir crn?

14.

The „Dark Flow“ & existence of other
Universes = plagijat

15.

Zašto CERN nije uspio?

16.

Što nam otkrivaju exo planeti?

17.

Znamo li sve o sunčevom sustavu?

18.

Prozirni i šuplji svijet materije otišao u prošlost

19.

Zabranjeni članak: Gravitacija i antigravitacija

20.

Elektron mađioničar i duh neutrino

21.

Osmi dan stvaranje se nastavi

22.

Što ako je gledanje u prošlost točno?

23.

Koliki su razmjeri razaranja i stvaranja u Svemiru?

24.

Koja je teorija nastanka Mjeseca realna?

25.

Jesmo li slijepi ili ne želimo vidjeti tamnu tvar?

26.

Okanimo se Marsa zagrlimo Veneru!

27.

Začetnik života prošao pored Marsa?

28.

Starac, ribe i more


Publication (References)

https://www.academia.edu/21421411/The_Reverse_Influence_of_Cyclones_to_the_Rotation_of_Stars   https://independent.academia.edu/WeitterDuckss other

http://www.ijser.org/onlineResearchPaperViewer.aspx?Weitter-Duckss-Theory-of-the-Universe.pdf  
http://www.ijoart.org/research-paper-publishing_october-2016.shtml Universe and rotation
http://www.ijser.org/onlineResearchPaperViewer.aspx?The-observation-process-in-the-universe-through-the-database.pdf
http://www.ijoar.org/journals/IJOAR/Volume4_Issue11_november2016.html The observation process in the universe
http://www.ijser.org/onlineResearchPaperViewer.aspx?THE-UNIVERSE-IS-ROTATING-AFTER-ALL.pdf
http://www.ijser.org/onlineResearchPaperViewer.aspx?Observation-of-the-Universe-through-questions.pdf http://www.ijser.org/onlineResearchPaperViewer.aspx?Is-there-fast-and-slow-combustion-of-stars.pdf 2017 .y. http://www.ijser.org/onlineResearchPaperViewer.aspx?Observing-the-Universe-through-colors--blue-and-red-shift.pdf.pdf http://www.ijser.org/onlineResearchPaperViewer.aspx?Vacuum-in-space-or-undetected-matter.pdf 2017. y.

itd.


Ne kritizirajte Staru damu (NASA), neće vam oprostiti

Komentari na dolje navedeni članak bili su povod za nagli jednostrani raskid suradnje (obrisali su i cjelokupnu povijest svih komentara od početka moga komentiranja do danas, tragovi postoje još samo u Facebook (Slavko Sedić), samo prvi komentsari na članke bez daljnih rasprava putem replika i citiranja).
NASA Mulling Life-Hunting Mission to Saturn Moon Enceladus
NASA already plans to launch a spacecraft to the Jupiter moon Europa in the early to mid-2020s, and it's also mulling a mission to the Saturn satellite Enceladus that...

„Enceladus has an average temperature of a bottle of nitrogen (-198 ° C). Let NASA scientists explore life in liquid nitrogen, that on Earth is closer.“ Weitter Duckss

Komentar na ponuđeni tekst NASA-e (od …)  o postojanju oceana vode ispod površine mjeseca Enceladus bio je : … NASA ima zastarjelo viđenje, slično Bibliji, o nastajanju tijela u Svemiru … nastajanju Svemira i procesa u Svemiru. Promatra sve kao konačno, nastalo odjednom, …

Bila mi je namjera potaknuti promjene u razmišljanju, nakon nekoliko posljednjih njihovih promašaja: - NASA istražuje život na Marsu (kao to je gotova stvar),  -tražimo kako je nestala atmosfera na Marsu ( posljednji dokazi uklonili su i najmanji tračak mogućnosti za takvo nešto), - prsteni oko Plutona su gotova stvar, vidjeti ćemo ih kada se približimo planetu (naravno od prstena i oblaka čestica oko Plutona ni traga)… Ovo su samo neki u već podugačkom nizu bisera iz ove nekad vrlo uvažavane i renomirane institucije. Gotovo da je postalo pravilo (osim inženjerskih respektabilnih uradaka, koji također mogu ići na sljedeći nivo) da sve što dođe iz NASA-e je nevjerodostojno i sa velikom sigurnošću se možete kladiti da će biti odbačeno nakon pristizanja materijalnih dokaza.

Napominjem da mi je drago kada NASA i druge svemirske agencije idu naprijed, jer je to put u progres, koji je već duže vrijeme ugrožen upornim ustrajanjem na stajalištima koji već duže vrijeme su aut i kočnica razvoju. Uvijek od vodećih agencija očekujete da budu vodilja koju pokušavamo slijediti, a ne da vas ostavlja same izvan pristupa sustavu koji je samodopadan i samodostatan sam sebi i malo kome drugom bez stvarnog interesa koji očekuje od njih, a kad imate pristup samo se nervirate njihovim zastarjelim poimanjem događaja neovisno o suprotnim dokazima.
Toliko se osjećaju slabima da na komentar naveden gore, suprotno amandmanu slobode govora, zabranjuje pristup  komentarima koji nisu slavospjevi njihovih znanstvenih postignuća (ne inženjerskih)   u Svemiru kojih gotovo da i nema.

Tražiti atmosferu na Marsu uz obrazloženje da je nekada bila pa pobjegla sa planeta je besmisleno, ne samo nelogično. Atmosferu imaju gotovo sva manja i veća tijela u našem sustavu, neka manju neka veću, ovisno o stadiju razvoja, položaju, jesu li su matična tijela koja imaju vrtnju ili su sateliti, starosti, geološkim procesima itd). Ako atmosfera nije utekla sa: Venere, Zemlje; Jupitera, Titana, …  zašto bi utekla sa Marsa. Ne postoji logična paralela za takav zaključak.

Život (na Marsu i drugdje) je vezan prije svega za vrtnju tijela (radi dugotrajnih, stalnih amplituda temperature) i geološke procese (kao i optimalne temperature). Ne može se očekivati bitniji život na  vrlo visokim ujednačenim temperaturama koje ne pogoduju  stvaranju raznovrsnih spojeva radi monotonog okruženja bez događanja ili na vrlo hladnim  tijelima iz istih razloga. Ako su događaji sporadični to nije pogodnost za održavanje života i ako bi se i pojavio.

Voda postoji u tragovima na većini tijela, ali što su geološki uvjeti življi i dugotrajniji, njen udio raste (opet ovisno o okruženju i uvjetima na tijelu). Laboratorij geologije mora biti u stalnom radu, dinamika događanja vremenom stvara život (a to nije unutar današnjeg razmišljanja o protoku vremena).

Postojanje prstena oko tijela uvjetuje vrtnja tijela (sa vrtnjom tijela vrte se i gravitacione, privlačne sile), koja mora biti brža (od Zemljine) i tijela moraju imati veću samostalnost, temperatura mora biti niska, Pluton nema prvo i drugo (dvojni je sustav). Ne možete očekivati satelite oko tijela bez samostalne vrtnje ili oko satelita (bez vrtnje, neki udaljeniji nepravilni sateliti koji imaju neku vrstu vrtnje nemaju potpunu smetnju za zarobljavanje manjih tijela). …
Da bi postojali oceani rastaljene materije ispod površine Io-a rezultiralo bi se na temperaturu na površini. Usporedne temperature na Jupiteru, Io-u i Europi isključuju takvu mogućnost. Vulkani na IO-u su događaji karakteristični za hladna tijela koji se manifestiraju kao izbijanje manje hladne materije na površinu uslijed djelovanja zagrijavajućih sila (gravitacije na Io-u). …

A blocked site is free again, followed by the text in question:

Slavko Sedić Zadar
Enceladus has an average temperature of a bottle of nitrogen (-198 ° C). Let NASA scientists explore life in liquid nitrogen, that on Earth is closer.
Sep 1, 2015 7:22am

Jeffrey Patten Research Assistant Law Offices
That's on the surface. There is substantial evidence that there is liquid water within Enceladus, and that it is powering these geysers.
Sep 1, 2015 7:46am

Slavko Sedić Jeffrey Patten 
Those say so. The truth is closer that due to the large range of temperature occur geological activity (min. -240 ° C, max. -128 ° C). The bodies at this stage of development does not contain significant amounts of water, it is proper to bodies with a hot core and geological activities related to the molten core.
Sep 2, 2015 7:38am

Jeffrey Patten Slavko Sedić - Enceladus is essentially a giant snowball. It is more than 50% water ice. According to NASA, "Data from NASA's Cassini spacecraft have revealed Saturn's moon Titan likely harbors a layer of liquid water under its ice shell." See http://www.nasa.gov/.../whycassini/cassini20120628.html Sep 5, 2015 8:12am

Slavko Sedić Jeffrey Patten  I know (I looked) vision of NASA. These are just assumptions, not evidence.
NASA is keep outdated conception of formation of the body ... the universe and processes inside and outside of the universe. Those think like the Bible, everything is finally all occurred at once when to create ...
In this phase of development of the body, in terms of the environment, it is unrealistic to assume water in significant quantities (Mars teaches us about it).
Look at the composition of other bodies and the environment (material evidence) and decide for yourself Is there a water of the ocean beyond Earth.
Sep 5, 2015 4:21pm

Maglica Guma 56-također poznata kao IC 4628 ili po nadimku škamp maglica

Prerano (nepromišljeno) objavljeni članak je sretna okolnost da se upoznamo sa ovom udaljenom (6.000 svjetlosnih godina) maglicom u zviježđu škorpiona.

gum-56

Maglica ima promjer od oko 250 svjetlosnih godina i sastoji se od bezbroj sjajnih velikih zvijezda koje imaju vrlo visoke temperature (O tip), a ima i dva bijelo-plava diva (O tip) impozantne veličine.
Pored vrlo velikog broja zvijezda koje se nalaze u maglici (koje su nastale iz nje) maglica ima dovoljno plina i prašine za stvaranje još jednog kruga novih zvijezda.

Više o članku na: phys.org

Kratka rasprava o članku.

Članak inzistira da je maglica nastala iz Supernove. Nerealnost tvrdnje leži u nerazmjeru ukupne mase maglice (uključujući i vrlo veliki broj zvijezda nastalih od nje) i najvećih poznatih zvijezda, super divova. Maglica sama ima dva zvjezdana diva.
Ovdje ne smijemo zaboraviti činjenicu da kod eksplozije velike zvijezde, veći dio materije se dezintegrira ili službeno nastaje „crna rupa“.
Dakle nerazmjer se još više povećava i pronalazak tako velikog tijela možemo naći samo u centru galaksija, a za sada nemamo podataka da oni eksplodiraju.

Crvena boja maglice daje podatak da se sastoji uglavnom od vodika iz čega se da izvući zaključak da joj je sastav sličan sastavu svemira ili velikih vrlo vrućih zvijezda (uglavnom vodik, oko 10 % helij i ostalih elemenata u tragovima). Nastanak ove i većeg dijela maglica (osim onih nastalih eksplozijom zvijezde) je uslijed nastajanja nove vidljive materije odnosno protona, elektrona i neutrina gdje prvo pojavljivanje naredne čestice helija (~ 10 %) je početak stalnog uzlaznog procesa, kako u pogledu složenosti atoma, tako i rastom materije koja tvori prvo prašinu, mala pa sve veća tijela koja vidimo u Svemiru.

Istovjetan sastav maglice i vrlo vrućih zvijezda je iz razloga što visoke temperature razlažu složene elemente prema vodiku što jasno vidimo i u potpunoj odsutnosti radioaktivnih zračenja zvijezda, magme ili lave. Radioaktivnost bi upućivala na nuklearne procese fisije (ili fuzije) kojih nema.

 

Amerikanci vjeruju da je Svemir ravna ploča!

Amerikanci vjeruju da je Svemir ravna ploča (da je ravan ili malo zakrivljen), da u Svemiru vladaju cenzure i da bismo bez njih vidjeli strašne stvari, presavijaju list papira i objašnjavaju crvotočine, a volumena nigdje nema, kao i gospoda u CERN-u misle da je atom nalik glavici luka, uzimaju tuđe spoznaje i prikazuju ih kao svoje. Oni misle da se je Svemir izlegao iz jajeta, da u njemu vladaju crne rupe i neutronske zvijezde koje će nas pojesti, da je u svemiru materija prevladala antimateriju, da milijuni kratera ne znači da tijela tako dobivaju na masi, već da su Svemir i tijela isti od postanka, da eksplozija zvijezde ne dezintegrira materiju, već da stvaraju patuljke, neutronske zvijezde i crne rupe…

Svemir je formirana zatvorena cjelina kojega sačinjavaju milijarde galaksija.  Uvidom u oblik Svemira, postojanja plavog i crvenog pomaka spektra kod galaksija, kretanja galaksija u klasteru u istom pravcu, te vrtnje svih manjih svemirskih tijela vidimo da se Svemir vrti.

svemir

Vrtnja Svemira daje mu pravac, što znači da se kreće kružnom putanjom unutar multisvemira (sljedeće veće zatvorene cjeline) kojega čine milijarde svemira. Vrtnja manjeg tijela uzrokuje da se vrti i veće, unutar (ili oko) kojega se to tijelo vrti.

Vrtnja volumena Svemira je bez centralnog ustroja i ima porast brzine kretanja galaksija počevši  od centra volumena Svemira prema njegovoj površini. Različita brzina po putanjama dovode do mimoilaženja, a udružene sa gravitacionim  turbulencijama do sudaranja galaksija u Svemiru, kao i svemira unutar multisvemira.

sudar galaksija

..&

Čestica, proton, je nit ili struna, spojena krajevima, jer su različitog naboja, a načinjena je od velikog broja neutrina i elektrona  (koji su također udruženi neutrini)  sa izraženim bitno većim pozitivnim nabojem od negativnog. Ova neravnoteža pokretač je svih udruživanja ili stvaranja od jednostavnih do najsloženijih neživih i živih ustroja materije.
Kod tvorbe složenijih atoma nit čestice se otvara i povezuje sa drugom-im. Neke izgrađene cjeline se slažu jedna na drugu i tvore drugi atom. Neki atomi su kombinacija ovih povezivanja.

atom

Klupko zmija je dobar prikaz nastajanja i strukture složenijih atoma. Povezivanje (okrupnjavanje) je stalno i ima gornju granicu održivu u prirodnom okolišu  (na Zemlji je to od polonija do urana) i pored stalnog novog udruživanja čestice ne mogu postići veću održivu vrijednost. Da se povezivanje odvija neprestano govori nam zračenje (osipanje) najvećih atoma što je proces uravnoteženja koji se postiže odbacivanjem viška radi pristigle nove materije (manjih čestica).

Neravnoteža naboja tjera materiju na stalno udruživanje i okrupnjavanje, koje se odvija u skladu sa zakonima koji su isti za svu materiju, sva tijela i sve Multisvemire, samo su različiti uvjeti u kojima se udruživanje odvija.

rast

Unutar ovoga procesa odvija se i proces gornje granice i strukturalne održivosti svemirskih tijela. Zvijezde postaju sve masivnije (što znači i starije), a uslijed okomitog dolaska stranog tijela koje pogađa ciklon na jednom od polova zvijezde kada dolazi do narušene strukturne ravnoteže i nastaje Nova- Super Nova. Kada zvijezde postanu dovoljno velike one okupe dovoljno raznih svemirskih tijela i postaju centri galaktika, koji također mogu postati Super Nove.

Većina materije pri eksploziji Nove-Super Nove se dezintegrira, odnosno vraća se na početak u osnovnu materiju koju sačinjavaju energija i nevidljiva materija (uglavnom neutrini).

kraj

vrtnja                 Vrtnja je centralni događaj i zakonitost u Svemiru i šire. Sva tijela u Svemiru se vrte. Tijela koja imaju svoju vrtnju, planeti, zvijezde, centri galaktike odašilju valove koji nadolazeća tijela stalno usmjeravaju u eliptičnu putanju oko njih. Sunce uslijed spore vrtnje ima zarobljenih tijela manje od 0,2% svoje mase, (svi planeti, i druga tijela unutar sustava).

Tijela koja nemaju svoju vrtnju ne mogu zarobljavati druga tijela u svoju orbitu, kao što su Venera, Merkur, Mjesec, Kalisto, Triton i drugi, ona imaju samo privlačne sile.

titijela-bez-vrtnje

starica                    Starost svemirskih tijela je različita. Meteorite koji su pali na Zemlju procjenjujemo na 4,5 milijardi godina. Daljnjim udruživanjem ta tijela dosegnu veličinu tijela Marsa čija je okvirna starost 1022, 10 trilijardi godina. Tijelo koje ima rastaljenu jezgru poput Zemlje je starosti preko 1024, kvadrilijun godina, pa slijede patuljci, zvijezde... Svemir ima starost neovisnu o starosti svemirskih tijela, jer su tijela stalno u procesu nastajanja, rasta i dezintegracije, što ne utječe na starost svemir. Cijeli krug svemir vrtnjom zatvori za ~ 94,5 milijardi godina.

Slično ovome imamo starost rastaljenog dijela Zemlje (koji ne možemo mjeriti direktnim putem) i starosti kore, koja se stalno obnavlja, pa laički gledano možemo pomisliti da je starost Zemlje onolika kolika je starost najstarije stijene (~ 4,4 milijarde godina) umjesto da je njena stvarna starost preko kvadrilijun godina.

podvlacenje-ploca

Masa svemirskih tijela raste okupljanjem. Procijenjeno je da na Zemlju pada godišnje od 4.000 do 100.000 tona svemirskog materijala, (tijela). Masa Zemlje je ~6 x 1024 kg. Početak nastanka počinje sa meteoritom ili 4.5 milijarda godina, a udruživanje prilagođavamo toj veličini.

proces-rasta

Svemir, ipak se vrti - NASLOVNICA

 

Zašto teleskopi lažu?

Iako sam bio ubijeđen da smo ovladali suvremenom tehnologijom naših teleskopa, pokazalo se da nije tako.

svemir-ESA

Astronomi promatrajući tijela (galaksije) otkrili su, da što su ona udaljenija sve je veći spektroskopski pomak ka crvenom, ili da se ona sve brže udaljavaju od nas. Čak je i g. Hubble objavio da se svemir širi prema njegovoj konstanti, koju su vremenom stalno povećavali. Imamo nama bliža tijela kao Andromedu koja je brža od nas za 300 km/sec po mjerenjima sa samog kraja protekloga milenijuma, ili 2.000 km/sec prema mjerenjima iz ovog milenijuma od znanstvenika iz iste kuće. Odmičući se brzine rastu i one najudaljenije galaksije, tj. one udaljene 13 i nešto milijardi svjetlosnih godina, se kreću ili udaljavaju nekih 270.000 km/sec, skoro brzinom svjetlosti (9/10). Dakle svemir se sve brže širi.

Tu nastaju problemi. Ta najudaljenija tijela koja se kreću gotovo kao svjetlost nisu u sadašnjosti, već su to tijela koja su tu bila prije više od 13 milijardi godina! To bi zapravo moralo značiti da su se ta tijela kretala tom velikom brzinom prije više od 13 milijardi godina, a da tijela iz bliske prošlosti se kreću brže od nas samo 300 do 2.000 km/ sek! Očito da spektroskopija na teleskopima laže kada kaže, da su se tijela nekad kretala brže a da danas gotovo stoje, jer Hubbleova konstanta nije za prošlost, već sadašnjost i budućnost.

Možda su znanstvenici shvatili da je riječ o kvaru pa su, kao u zvjezdanim stazama, kompenzirali nedostatke, ali ih još nisu stigli preštampati!

Ipak sam skloniji vjerovati teleskopima i spektrografiji, jer to su činjenice. Te činjenice se ne uklapaju u znanstvene teorije, koje su uostalom samo misaone konstrukcije. Da bismo stvari pravilno posložili moramo se vratiti do Isak Njutna (Isaac Newton) kada nismo opterećeni na silu teorijama.

Tijelo koje se vrti ima pravac (planete, zvijezde), a taj pravac je unutar sljedećeg tijela koje se vrti (galaktika), koja uslijed vrtnje ima također pravac unutar svemira… Vrtnja svemira zadovoljava podatke promatranja: tijela bliža nama su sporija od udaljenijih, a najudaljenija tijela su najbrža, što je preslika odnosa u galaktikama. Ništa novo. Teleskopi nisu namijenjeni za utvrđivanje prošlosti već za procjenu udaljenosti i brzine tijela.

Slično je i sa napravama za mjerenje pozadinskog zračenja kojima se procjenjuje udaljenost od izvora do naprave, odnosno Zemlje.

Predpostavimo da je ono od Velikog praska. Ako zračenja (pozadinska) od prije 13 milijardi godina putuje brzinom svjetlosti, a materija u najpovoljnijem slučaju 10 % sporije, a kreću iz istog mjesta, kako se sada susreću, po kojoj matematici?

Pozadinsko zračenje stiže sa udaljenosti 13,7 milijardi godina svjetlosti i ti podatci se podudaraju sa udaljenošću najudaljenijih promatranih svemirskih tijela, ona (pozadinska zračenja) stižu sa kraja svemira…

 

Gdje se nalazi ta SINGULARNOST?

Singularnost je mjesto odakle je sve poteklo, mjesto gdje ne vladaju zakoni (fizike), a nije odveć udaljeno, niti dovoljno blizu.

Nije ona tu bez razloga, naprotiv ona je tu da popuni veliku rupu za koju nije bilo objašnjenja u okviru teorije velikog praska, a pri tome se zgodno uklopila.

singularnost

Da imamo dovoljno jak teleskop ili druge mjerne uređaje mi bismo pomoću njih vidjeli sam početak stvaranja svega, vidjeti kako se svemir izliježe iz lijevog jajeta i uz pomoć inflacije lijepo se razvija i za nekih 13 milijardi godina imamo ovo što imamo.

Uz teleskope na zemlji došao je teleskop Hubble, pa Spitzer, sateliti COBE, WMAP, Plank i dr. ali bez obzira što su svaki put bili sve suvremeniji, jači, bolji, sa sve većim mogućnostima prikupljanja podataka, ipak se nismo maknuli dalje od „400.000“ godina po tz. velikom prasku. Očito je, da ma koliko ulagali na poboljšanje tehnike i tehnologije, nećemo moći popraviti već postignute rezultate i nećemo se približiti singularnosti. Što ne valja, u čemu se griješi?

Gledajući u daljinu vi dobivate rezultate koji se iskazuju jedinicama mjerenja za duljinu, a ne utvrđuje se povijest. Kako je moguće da kada registriramo valove koji su stigli sa udaljenosti od 13,7 milijardi godina svjetlosti da na osnovu toga stvaramo povijest, osim što znamo duljinu i da su tijela koja zrače bili tu prije toliko vremena, što nas onda upućuje na izvođenje rezultata o starosti svemira? Sada možemo vidjeti na tu udaljenost, a da bi vidjeli dalje moramo promjeniti mišljenje (koje se vrlo brzo mijenja) o izoliranosti svemira kao jedinke i da duljina znači udaljenost od mjesta promatranja do promatranog objekta, a to znači da na toj udaljenosti egzistiraju tijela koja odašilju zračenja neophodna za zapažanje istih.

Kada bismo imali singularnost, u kojem pravcu bi ona bila, na jugu, sjeveru, istoku, zapadu, iznad glave ili na suprotnoj strani ispod nogu? Naša Zemlja je uvjetno lopta kako onda sa svih njenih točki na površini možemo vidjeti jednu te istu točku koju zovemo singularna točka, što predstavljaju onda ostale točke koje su bočno iznad ili ispod nje, odnosno u suprotnom pravcu od nje, što je tamo? To ne vide naše naprave, jer još uvijek ne možemo zakriviti pravac gledanja da kada gledamo naprijed da vidimo i unazad, one vide svemir onakav kakav je. 

Rezultati koje imamo je viđenje svemira u realnim dužnim mjerama, odnosno 13,7 milijardi godina svjetlosti je dužina od točke promatranja do toga objekta, te da taj objekt (galaksija) odašilje valove svo to vrijeme, a prema snimcima i uvida u svemir može se zaključiti da će to činiti i sljedećih 13 mlrd g/s, te da su to činili toliko prije tog vremena.

 

Odakle plavi pomak unutar svemira?

Svemir se razlijeće brzinom približnoj brzini zračenja (270.000 km/sek) i prema Doplerovu efektu svi bi objekti u svemiru trebali imati crveni pomak, ali nije tako. Izgleda da neka tijela (galaksije) se ne obziru na zakone fizike i kreću se u suprotnom pravcu od sila prouzročenih eksplozijom mini mjehura (koji također ne podliježe zakonima fizike).

Sve bi se lijepo slagalo da su ti događaji nasumice zastupljeni po volumenu svemira, ali nisu. Ovi događaji su vezani samo za naše „bliske“ susjede, a one koji su malo dalje i sve do 13,7 milijardi godina svjetlosti imaju crveni pomak u spektru udaljavaju se od nas). Nije mi jasno kako se nisu dosjetili smjestiti nekakvu crnu rupu u našoj blizini koja bi bila odgovorna za ovaj nestašluk i ispričali strašne priče kako će nas ona na kraju sve popapati.

mapa

Zanimljivost je da galaksija(mn), koje imaju plavi pomak u spektru, ima poprilično (podaci govore o minimum 100, pa sve do 7.000), te da su posložene, a ne razbacane nasumično, što prikazuje priložena mapa.

Kada se galaksije približavaju našoj galaksiji imamo dvije mogućnosti: 
- radi se o prilaženju po istom pravcu (dijelu krivulje),
- ili je pravac prilaženja različit.
U prvom slučaju dolazi do sudara, u drugom do mimoilaženja tijela. Da bi tijela na istom pravcu imala bitno različite brzine moraju postojati razlozi, kojih u ovom slučaju nema (ako bi bila veličina, onda bi se patuljaste galaksije između Andromede i Mliječnog puta sudarile prije, ali one se ili odmiču ili imaju status quo (kvo)). Tijela koja se kreću istim pravcom radi kružne putanje imaju blagi crveni pomak, jer kretanja tijela po krivulji pokazuje da se odmiču u stranu jedno od drugog i pored iste brzine, kao da nemaju isti pravac, smjer kretanja.

Mimoilaženje je realna opcija jer pravci po kojima se kreću ove galaksije su različitih brzina. Brzina raste kada se promatraju tijela kako se odmičemo od centra svemira (brzine u centru su 200 do 300 kilometara u sekundi i manje, najudaljenije se kreću 270.000 km/sec). Andromeda ima negativnu brzinu (približava se) za 300 do 2000 km/sec (različiti su prezentirani rezultati mjerenja) M90 -383 km / sek, M86 -340 km / sek, M98 -142 km / sek…, što znači da su malo dalje od nas ka vani prema površini svemira.

Nakon određene udaljenosti ne može se registrirati plavi pomak između galaksija iako je i tu nedvojbeno utvrđeno: prilaženje, mimoilaženje i sudaranje galaksija koje između sebe moraju imati negativne brzine ili plavi pomak, odnosno prilaze jedne drugima.

text

Dakle plavi pomak je obična zakonitost bitno zastupljena unutar svemira radi vrtnje cijelog volumena, gdje su tijela (galaksije)bliža centru sporija, a najbrže se kreću tijela u vanjskom pojasu. Brzina od centra volumena svemira raste ka vani ili pada od „površine“ obujma svemira ka njegovom centru.

 

Tko laže da je Zemlja stara 4,5 - 5 milijardi godina?

Zemljina kora se uzima kao siguran pokazatelj starosti.
Poznato je da na rasjedima ploča dio kore se podvlači ispod druge, da se negdje odmiče , a prazninu popunjava uvijek prisutna magma, odnosno lava, što je činjenica da se kora stalno obnavlja, kroz ovaj i druge procese.

Debljina kore je ispod kopna od 30 do 70 kilometara, a ispod mora mjestimično oko 12 kilometara. Kanjon Colorado je dubok 1.500 metara, a donji sloj je star 1,6 milijardi godina.
Najstarija stijena pronađena stara je 3,8 do 4,2 milijarde godina, a meteoriti koji dospiju na Zemlju su u pravilu stari 4,5 milijardi godina.

ploce

Starost mjerimo tako da utvrdimo kada je ta materija postala kora, a za sve ostale događaje koji su pratili nastajanje Zemlje zagovara se vrijeme od 300 milijuna do milijardu godina, sa težnjom da to budu sve ukupno 4,5 do 5 milijardi godina.

Ova stara metoda je djelomično dobra za dobivanje rezultata za starost pojedinih dijelova zemljine kore.

Napomenimo da se kora stalno mijenja, obnavljajući se. Godišnje Zemlja pokupi i do 100.000 tona svemirskog novog materijala.

Masa Zemlje je 6 x 1024 kilograma, dakle broj 6 sa 24 nule.
Ako podatak od 100.000 tona uvrstimo u račun, uz pretpostavku da je to bio nekakav prosjek od nastajanja Zemlje, dobiti ćemo rezultat da je starost oko 6 x 1024 godina, što bi za posljedicu imalo, da Zemlja nije stara milijarde, već kvadrilijun godina.

nova-materija

Promatranjem svemira i događaja u njemu i nemamo razloga vjerovati da se je, u nekom razdoblju, nešto bitno drugačije dešavalo no što je to danas. Sve u svemiru se događa polako, kroz vrijeme, po svemirskoj uri, sve se rađa dugo raste i burno umire.
Čak i u srazu galaktika nema brzine, a velike brzine ne znače brže okrupnjavanje već suprotno, čak negativno, odnosno umanjiti će se već okupljeno.

Da i prepolovimo ovaj rezultat, pretpostavljajući da je polovica mase okupila se drugdje te već okupljena u više navrata udružila se sa Zemljom, to ništa ne bi umanjilo ovaj ogromni broj, jer bi tada imali 3 x 1024 , znači opet kvadrilijuni godina.
Promatrajući samo koru zemlje vidimo također veliki nesklad u podacima koji danas procjenjuju njenu starost na do 4,2 milijarde godina.

Sloj na dubini od 1.500 metara kanjona Colorado procijenjen je na 1,6 milijardi godina i uz pretpostavku da se radi o prosječnoj debljini kore od 28 kilometara, samo starost kore bi težila veličini od 30 milijardi godina.

Za zemlju koja je nanovo nastala uslijed hlađenja lave utvrđuje se starost nulte godine.
Tu starost također je imala i najstarija registrirana stijena prije 4 milijarde godina. Zajedničko im je da su nastale ohlađivanjem lave, a starost lave mi ne računamo, ispada da je stara nula godina prije 4 milijarde godina i danas nakon protoka tih milijardi godina. 2008/9. g.

Iz novijeg članka. Starost svemirskih tijela je različita. Meteorite koji su pali na Zemlju procjenjujemo na 4,5 milijardi godina. Daljnjim udruživanjem ta tijela dosegnu veličinu tijela Marsa čija je okvirna starost 1022, 10 trilijardi godina. Tijelo koje ima rastaljenu jezgru poput Zemlje je starosti preko 1024, kvadrilijun godina, pa slijede patuljci, zvijezde... Svemir ima starost neovisnu o starosti svemirskih tijela, jer su tijela stalno u procesu nastajanja, rasta i dezintegracije, što ne utječe na starost svemir. Cijeli krug svemir vrtnjom zatvori za ~ 94,5 milijardi godina.

Slično ovome imamo starost rastaljenog dijela Zemlje (koji ne možemo mjeriti direktnim putem) i starosti kore, koja se stalno obnavlja, pa laički gledano možemo pomisliti da je starost Zemlje onolika kolika je starost najstarije stijene (~ 4,4 milijarde godina) umjesto da je njena stvarna starost preko kvadrilijun godina.

Masa svemirskih tijela raste okupljanjem. Procijenjeno je da na Zemlju pada godišnje od 4.000 do 100.000 tona svemirskog materijala, (tijela). Masa Zemlje je ~6 x 1024 kg. Početak nastanka počinje sa meteoritom ili 4.5 milijarda godina, a udruživanje prilagođavamo toj veličini.

 

Zašto je svemir crn?

Svemir je veliko prostranstvo koje i nije lako osvjetliti, jer su tijela koja svjetle veoma udaljena jedna od drugih.

ISS

Ipak osnovni problem nije veliko prostranstvo već sama svjetlost. Svjetlost stiže sa Sunca na sve planete i druga tijela našeg sustava, a kako udaljenost raste opada joj intenzitet, pa je iza Plutona već popriličan mrak. Kada noću pogledamo nebo lako nam je zaključiti da domet svjetlosti vrlo veliki ( Andromeda se vidi golim okom, a udaljena je više od 2 miliona godina svjetlosti). Sateliti i teleskopi mogu registrirati svjetlost koja je putovala više od 13 milijardi g/s.

Samo u našoj galaktici se procjenjuje da ima oko 200 milijardi zvijezda. Toliki broj zvijezda koje emitiraju svjetlost na beskrajne udaljenosti, a svetla ni za lijek. Dovoljno je napustiti zemljinu atmosferu i totalni je mrak. To je paradoks konvencionalnim definicijama svjetlosti. Vidimo da Mjesec odbija svjetlost Sunca i ona stiže na Zemlju, ali između njih je potpuni mrak. Možda odbijena svjetlost nema fotona koji su svjetlost, ali svjetlost sa Sunca stiže i na Pluton te putuje dalje kroz prostranstvo, pa kako to da ne svijetli između planeta i drugih tijela, već samo na njima? Mora biti da je svjetlost nekakav mađioničar ili neka neobična sila kad njeni fotoni negdje svjetle a negdje ne svijetle. Vrebaju vas izvan omotača, iz tame vas zaskoče i nastradali ste ako nemate dobru zaštitu (skafander, a ne kreme za sunce).

Foton bi trebao prema definiciji biti svjetlo i nosilac topline što postaje očito čim izađete na sunčevu svjetlost. Kako onda bliže zemlji je toplije no što je to visoko u planinama ili izvan omotača? Ako ih bezbroj putuje sa površine Sunca zašto se uočavaju samo na tijelima, a gore u „vakuumu“ ih nema? Zašto i tamo ne svjetle?

Foton je još jedna zabluda koja je čvrsto postavljena u temelje fizike. Očito je nešto drugo po srijedi, jer termin foton kao čestica ili čestica i val ne odgovara istini zato što ne postoje. Ako njega poistovjećujemo sa svjetlošću, onda ni ona ne postoji, pa ne postoji ni brzina svjetlosti.

Postoje samo valovi, materija (vidljiva) i događaj, koji nastaje u srazu valova sa materijom, čiji proizvod zovemo svjetlošću. Brzina svjetlosti postoji dok ima materije, a kada nje nema, nema ni svjetlosti, a ako nema svjetlosti, o njenoj brzini je izlišno govoriti.

Valovi u srazu sa česticama (materijom) udarima (radom) stvaraju trenje između čestica koje se manifestira kao svjetlost i toplina. 

Tamna materija, koja je između tijela, iako prenosi val ona mu smanjuje intenzitet sa prevaljenom duljinom (gotovo klasika, a da imamo vakuum intenzitet ne bi padao jer ga nema što smanjivati), što val putuje dalje slabiji je, zato je na Plutonu sumrak i vrlo hladno (nepostojanje atmosfere dodatna je nepovoljnost). Hladnoća je odlika tamne materije što su valovi slabijeg intenziteta temperatura je niža pa je zato u Ortovom oblaku 4 do 12°K, a pozadinska zračenja, koja dolaze sa površine svemira, su ispod 3°K.

Kako tamna materija nema naboj, ona ne može podržavati niti proizvoditi trenje pa samim tim ni svjetlost ni toplotu i zato su svemirska prostranstva crna i hladna jer je to osnovno stanje materije koja ima masu a nema naboja.

 

Zašto CERN nije uspio?

Ništa im nije stajalo na putu. Bili su sami, nezavisni o bilo komu, imali su uloženih desetak milijardi €, priskrbili su najmoćnije znanstvenike svijeta uza se. Bio im je zagarantiran uspjeh, a put ka njemu je bio otvoren i posut propagandnim ružama. Mislili su da su svemoćni i da ih ništa ne može zaustaviti ka najvećoj zemaljskoj slavi i samoprezentaciji.

Toliko su vjerovali u uspjeh da se nisu obzirali na upozorenja koja su im stigla iz Zadra. Sve knjige svijeta (izuzev Zadarske) su im davale za pravo nadmećući se da im idu niz dlaku ne bi li se dio buduće slave malo nagnuo i prema njima. Što nije valjalo?
Problem je bio prisutan još iz vremena formiranja oblasti kvantna fizika. Nizali su se uspjesi u laboratorijima, a prezentacija tih uspjeha, kroz tumačenja što postignuti rezultati predstavljaju, bili su prava katastrofa.

atom

Prvo se pojavio Borov atom kao nesretna prezentacija, koja se je nadogradila preslikom sunčeva sustava na izgled atoma i na kraju ostao je heliocentrični sustav atoma i kao takav zabetoniran je kao najveća istina i postignuće. Jezgru atoma sačinjavale su kuglice protona i neutrona koje su odjenuli omotačem od elektrona koji su jurili brzinom 30.000 km/sek.  Pred kraj prošlog tisućljeća još su počeli uništavati i kemiju namećući da elektroni su ti koji vežu atome i molekule umjesto dotadašnjih valentnih veza (koje nisu adekvatne istini, ali dobro drže vodu što se procesa u kemiji tiče).

Tumačeći događaje iz sudarača odmaknuli su se dodatno iz polja realnosti. Zaželjeli su nerealno uvjeravajući sebe i druge da bi raspadnuta čestica uslijed uporabe velikih energija mogla srasti i stvoriti novu dotad neviđenu materiju, pa su to postavili kao apsolutnu istinu i podlogu za eksperiment, iako nijedan zastoj (koji su nazvali česticama) nije bio stalan ni milijunti dio sekunde,a  što se išli dalje sudarajući čestice zastoji su bili kraći i kraći.
Općenito u znanost, od toga vremena do danas, su uplivali žalosni zaključci kao: svemir se izlegao iz jajeta (ugađalo se crkvi, a sam prijedlog i potječe od svećenika), neka rješenja teorije relativnosti uvela su crne rupe i singularnost (sam Einstein je bio protiv takve zamisli), pa su uveli Hubleovu konstantu širenja svemira, umjesto vrtnje, uveli su četvrtu dimenziju i umjesto da tri dimenzije budu složenije , svemir je postao ravan i izgubio volumen, entropija je zavladala svemirom, a on je morao odjednom biti isti od postanka, ili barem od vremena kad je „materija pobijedila antimateriju“…

Kada je potpuno iščeznula sumnja u centre moći i kada se joj moralo vjerovati, jer nestali su svi oni koji su pokušali misliti drugačije, ili su marginalizirani, a u takvom okruženju nije se ništa bolje ni moglo očekivati u CERN-u. Sam Peter Higgs kaže: ako to nije fizika onda ja ne znam što je, uvjeren u njenu ispravnost i pored potpuno drugačijih dokaza kroz eksperiment.

Umjesto da nastupi otrežnjenje imamo samo muk (samo se ruski znanstveni magazini naslađuju) , ali svi oni koji su doprinijeli neuspjehu i dalje primaju basnoslovne plaće, a naši im ( „sirotim“ Švicarcima i „slabo plaćenim“ njihovim znanstvenicima) još dodjeljuju milione sredstava za članstvo u propalom projektu, i još se u čudu pitaju kako nekim znanstvenicima u Italiji i Rusiji sude radi krivih procjena, a ne plaćaju ih kao oni i mi da dalje troše uludo milijarde € poreskih obveznika bez rezultata.

 

Znamo li sve o Sunčevom sustavu?

Suncev-sustav

Tema za koju smo sigurni da znamo sve. Sunce, desetak planeta, više od 100 satelita, tri pjasa… Što onda ne štima?

Prvo što upada u oči je da neki planeti imaju mnogo satelita (Jupiter, Saturn, Neptun), a neki niti jednog (Venera, Merkur).

Broj satelita koji su u orbiti oko planeta u direktnoj su vezi sa masom planeta i brzinom vrtnje istog oko svoje osi.

Mali Pluton radijusa 2.300 km, mase 0,002 mase Zemlje ima nekoliko satelita, a jedan je u odnosu na Pluton stvarno veliki. Oko svoje osi Pluton se okrene za 6,4 dana!

Merkur ima radijus 4.880 km, mase 0,055 i nema satelita, kao ni Venera čiji je radijus 12.104 km, mase 0,82(!). Zajedeničko im je da nemaju vrtnju (vrtnja im je oko osi približna vrtnji oko Sunca).

Jupiter je najveći planet radijusa 142.984 km, mase 317,8, a oko osi se okrene za 0,41 dana. Ima impozantnu masu, veliku vrtnju i sukladno tome ima najviše satelita, a ima i prstenove. Saturn je manjeg radijusa 120.500 km, mase 95,2 i okrene se oko svoje osi za 0,43 dana pa ima i manje satelita i prekrasne prstenove.

Sunce (pa i ono je samo nebesko tijelo i mora se ponašati u skladu sa zakonima fizike) ima radijus 1.392.000 km, mase 330.000 masa Zemlje i čini 99,86 % ukupne mase cijelog našeg sustava. Oko svoje osi se obrne za ~26 dana na ekvatoru (33,5 na polovima). Iako ima veliku masu, relativno spora vrtnja je uzrokom da Sunce ima samo 0,14 % zarobljenih tijela u orbiti oko sebe.

Ostali planeti u skladu su sa gore navedenim uvjetima.

Drugo je temperatura tijela. Osim Sunca još četiri planeta imaju značajniju vlastitu temperaturu, tj. sami proizvode istu. To su: Venera, Zemlja, Jupiter i Neptun. U ovo društvo ulazi i Jupiterov satelit Io.

Sva tijela (uglavnom) koja imaju masu 10 % i više mase Sunca su solarna tijela, odnosno proizvode vlastitu temperaturu. Tijela mase Ia, Zemlje, Venere radi utjecaja EM sila sa Jupitera (Io), odnosno Sunca imaju rastaljenu jezgru, jer im je njihova masa u tim uvijetima za to dostatna, a kada Zemlja i Venera udvostruče svoje mase bit će solarna tijela koja su masom daleko ispod magičnih 10 %.

Jupiter i Neptun odašilju dva puta više energije no što je dobivaju sa Sunca, što je u skladu sa veličinom i to mogu samo proizvodeći vlastitu temperaturu, a to implicira na već rastaljenu unutrašnjost ovih planeta.

Treće je gorivo što ga sagorijevaju. Koje crno gorivo, naftu, fuzijsko, fizijsko? Ništa od toga. Da je tako imali bismo zagađeni radioaktivni svemir i bili bismo imuni na raznorazna zračenja, a nismo. Zemlja ima rastaljenu i vrelu jezgru, a radioaktivnosti nigdje. Toliki vulkani su dostatni da bi trebali imati okruženje kao u jezgri nuklearke, a nemamo. Solarna tijela očito ne sagorijevaju ništa takvo niti išta na tim principima.

Porastom mase na 10 % mase Sunca tijela postaju solarna, a i ona manja masom kada su stvoreni uvijeti za to. Kako tijelo raste (kupeći druga tijela kao meteorite, komete, asteroide i dr) raste i tlak unutar tijela, a kada se zadovolje uvijeti čestice počinju sa radom (značajnijim). Uslijed privlačenja, odbijanja, obrtanja stvara se trenje koje za posljedicu ima sve veću temperaturu. Dakle, porastom mase nakon kritične točke povećava se temperatura tijela. Na istu utječe i vrtnja, što je brža vrtnja tijela su vruća.

 

Zabranjeni članak:

Gravitacija i anti gravitacija

Weitter Duckss na Kolovoz 27, 2013

Ovaj članak je početkom 4 mjeseca ove godine (2014) uklonjen (2 x) nakon objave kao plagijat ("Все о космосе и НЛО“), iako je nastao 2008.- dvije godine prije „plagiranog“ članka koji je objavljen 2010.

Citat dijela teksta iz 2008: „…Nebeska se tijela vrte oko svoje ose, vrtnja stvara valove koji putuju dalje od tijela i tako stvaraju odbojne sile koje zarobljena tijela u orbiti oko sebe sprečavaju da se uruše na tijelo. Elektro-magnetne sile stalno privlače tijela prema većem dominantnom tijelu, a ono pak uslijed svoje vrtnje stalno odbija i skreće tijelo koje nadolazi dok ga ne ubaci u putanju oko sebe, zato se tijela na svojim stazama teturaju, jer na njih djeluju elektro-magnetne privlačne i odbojne sile istovremeno…“

i iz 2004 (Theory of Zadar): Plinoviti ustroji, unutar galaktika, mogu biti pokrenuti vrtnjom i u centru stvaraju pijavice kada dobivamo tijela veličine desetke tisuća s/g koji su uslijed svoje specifičnosti nastanka i strukture i najveća svemirska tijela-objekti.
Vrtnja ovih tijela koja je podržana iznutra stvara, uz elektro-magnetne sile koje su odgovarajuće veličini tijela i jake odbojne valove koji su izraženiji što je vrtnja veća.“

Kada akademici pokušavaju postići pravo prvenstva nad ovim člankom sigurno se radi o dobrom i vrijednom štivu koje treba pročitati.

Autor članka: W. Duckss

gravitacija

Zašto se tijela jednostavno ne sruše na centralno tijelo (zvijezdu, planetu, centar galaktike), kao što se to dešava na satelitima od planeta, te Veneri i Merkuru? Zakoni fizike su tu jasni, što je veće tijelo veće su privlačne EM sile. Ipak nešto ne štima kada neka tijela ostaju u orbitama oko drugih tijela.

Logično je zaključiti da vrtnja centralnih tijela (tijela oko kojih kruže druga tijela) je u centru razmatranja. Tijela koja se vrte zarobljavaju druga manja tijela, dok tijela bez vrtnje nemaju satelite. Uslijed vrtnje tijelo odašilje sinhrotono zračenje kojim gura tijela u smjeru vrtnje. EM sile koje su privlačne sada imaju antigravitacijski učinak tj odbijaju tijela u kruženje i zadržavaju ga da ne padne na njega.

Kada ne bi bilo vrtnje (što je nemoguće radi strukture atoma i njihove bipolarnosti) imali bismo samo pravocrtne putanje manjih tijela ka većim sve dok ne eksplodiraju pa ispočetka. Cijeli je svemir u stalnoj vrtnji, (vrte se zvijezde, planeti koji su van dohvata snažnih EM sila, vrte se galaktike, vrti se svemir…), a putanje tijela su kružne ili preciznije eliptične. Nema tijela koje ne poštuje tu zakonitost, čak kometi i asteroidi koji vizualno putuju ravno dosljedno poštuju tu zakonitost.

Centralna tijela u središtu galaktika imaju nešto složenije zakonitosti koja se ne temelje na ne fizikalnim crnim rupama. Vrtnja na zvijezdama veličine Sunca i pri malim rotacijama formiraju ciklone na polovima koji će vremenom uslijed daljnjeg rasta pretvoriti u pijavice galaktičkih razmjera (do 30.000 svjetlosnih godina) koje će moći na okupu zadržati ovako masivna tijela, vrtnja materije oko pijavice okuplja cijelu galaktiku.

Da nije riječ o crnim rupama jasno govori astro fizika. „Crne Rupe“ su volumenom mala tijela (sugerira se da su najveće tanje od planeta)i kada bi okupljala druga tijela, ona bi morala biti volumno manja od centralnog. Kako crna rupa usisava, s gornje i donje strane bi bilo vedro, odnosno ne bi bilo materije, a nije tako.

Pijavice također imaju neka obilježja crnih rupa, usisavaju materiju na oba kraja i raspoređuje je duž spirale. Izgled galaktike u srazmjeru je s veličinom tijela koje se nalazi u centru, a zvijezde i planeti su raspoređeni u nivou ekvatora kako je i kod drugih tijela. Nadalje sada su gravitacione i odbojne sile u srazmjeru ( veliko tijelo = velika gravitacija = mnogo tijela zarobljenih u orbitama oko centralnog tijela u nivou ekvatora).

Sada nam više nisu potrebne plahte i drugi rekviziti da shvatimo zašto su orbite oko centralnog tijela stabilne i traju jako dugo. Kada neko tijelo raste brže od postojećeg srazmjera odnosa ono se polako udaljava i na kraju će se osamostaliti uz malo sreće (naš Mjesec se polako udaljava od zemlje, Mali i Veliki Magelanovi oblaci se udaljavaju od Mliječnog puta…).

 

Osmi dan stvaranje se nastavi

Stvaranje

Još pred kraj prošlog tisućljeća završila je neslavno potraga za spontanim raspadom protona. Na kraju potrage konstatirano je da ne dolazi do spontanog raspada protona unutar vrijednosti 10 33, već da je to vjerojatno bliže redu veličine 10 99, što je nemoguće provjeriti.

Nešto slično i zanimljivo imamo i kod eksplozija zvijezda. Za tijela veća od 1,4 mase Sunca kada eksplodiraju usvojen je termin da dolazi do implozije ili urušavanje zvijezde pod silom gravitacije (danas se to predlaže za tijela preko 10 masa Sunca). Usvajanje teorija koje su rješenje našle izvan fizike mora imati ozbiljne razloge. Tek 2005. i 6. razlozi su postali vidljivi. Prilikom eksplozije tijelo (zvijezda) gubi veliki dio mase i valjalo je ga nadoknaditi, a to su pokrpali sa crnim rupama, neutronskim zvijezdama i bijelim patuljcima (nikako crvenim i smeđim!).

Veliki problem ovoj materiji zadalo je usvajanje mišljenja, da je materija nastala jedan put i da je to konačna i nepromjenjljiva vrijednost za sva vremena.

I prije akceleratora znanstvenici su otkrili da dolazi do raspada materije, jer su redovno bilježili dolijetanje miona iz svemira u laboratorij (mion je dio čestice, odnosno protona koji ima negativni naboj u čestici sa prevladavajućim pozitivnim nabojem) , a dolaskom sudarača vidjeli smo i danas gledamo kako se raspada materija i na što se raspada, odnosno kako se raspadaju protoni, neutroni i elektroni. Nema nikakve dvojbe materija se u sudaru pri velikim brzinama raspada, vidljiva materija prelazi u nevidljivu. Uz nekoliko vrlo kratkih zastoja, koje nazivamo česticama, prelazi u osnovnu materiju.

Problem nastaje kada ovu spoznaju ne želimo da uvrstimo u šuplje teorije koje rješenja nalaze u bajkama izvan utjecaja fizike. Vrlo dobro znamo koje udarne sile se stvaraju kod eksplozija zvijezda, bilo kojeg tipa, a rješenje iz sudarača ne uzimamo za pravilna tumačenja događaja, kao da su to odvojeni svjetovi. U eksploziji imamo beskonačan broj sudara veće vrijednosti, ili iste kao kod super sudarača, a ipak gubitak mase i materije tumačimo izvan fizike, a ne kroz dezintegraciju materije. Sada je jasno zašto je došlo do priča o mini crnim rupama u CERN-u, jer ako nema malih, pri ovakvo strašnim sudarima kako može biti velikih, a uvjeti su gotovo isti kao u tobožnjem velikom prasku.

Period do spoznaje kroz sudarače i može se razumjeti, ali nakon spoznaje da materija može nestati i da nestaje nikako. 

Zvjezdane eksplozije tipa 1a treba vezati uz solarna tijela manjeg sjaja koja nisu patuljci, jer gubitak mase ne treba nadomjestiti nečim čega nema (ima bijelih patuljaka koji su obična solarna tijela, zvijezde u nastajanju), a kod većih eksplozija to je očito.

Gubitak materije treba nadoknaditi kako je predlagao Fred Hoyl da čestice nastaju, što su uostalom i potvrdila subatomska istraživanja, samo nastajanje treba vezati za količine dezintegrirane materije ( on je predlagao jednu na sustav, a dnevno milijarde i milijarde nestanu samo na Zemlji, što potvrđuje dolijetanje miona iz svemira uslijed različitih naboja Zemlje i miona). Dazintegracija je kraj, a nastajanje materije je početak kruga osnovnog procesa kruženja materije u svemiru.

 

Koliki su razmjeri razaranja, a koliki stvaranja?

Eksplozije zvijezda koje zovemo Nove i Supernove su završni stadij života ovih tijela i materije od koje su sačinjene. Većina materije (ne sva) se dezintegrira, odnosno vraća se u energiju i nevidljivu materiju, a preostali dio ostaje kao maglica.

super-nova

Da bismo shvatili red veličine dezintegracije materije moramo poći od činjenice da su Supernove nastale od vrlo velikih zvijezda, neke su masom i milione puta veće od Sunca. Proteklih nekoliko godina otkriva se prosječno 400 raznih Novi. Pretpostavimo da je na milijardu zvijezda samo jedna Nova (Supernova), znači da ih u našoj galaksiji imamo 200 (naravno da je njihov broj daleko veći jer različiti podatci govore da se dogodi jedna u galaksiji u 100 do 100.000 godina (u 13.7 milijardi godina / 100 do 100.000 = 137 tisuća do 137 miliona eksplozija zvijezda u našoj galaksiji!!!)).

Svemir ima preko 100 milijardi galaktika, a naša je prosječna. U svemiru imamo minimalno 200 x 100 milijardi galaksija (ili 20 bilijuna) Novi. Kako prosječna Nova (odnosno zvijezda prije no što je postala Nova) je minimalno 1.000 puta veća od našeg Sunca imamo, iako je to minimum minimuma, frapantnih 20 bilijardi dezintegriranih masa Sunca (masa Sunca je 2 x 10 30 kg).

Napomenimo da je svaka zvijezda prije no što je postala Nova imala oko 0,2 %, svoje mase, drugih tijela u orbiti oko sebe koja su također doživjeli kataklizmu, bila ona nastanjena ili nenastanjena.

Unatoč razaranju (dezintegraciji materije), promatranja pokazuju da svemir ne gubi na masi, dapače ona se povećava, što znači da Svemir efikasno nadomješta svu izgubljenu materiju (minimum 20 bilijardi masa Sunca) i još „malo“ više.

Ne treba zaboraviti da se materija dezintegrira i kod sudara valova sa česticama (manji dio). Da bi ih uopće bilo moguće registrirati (mione) u laboratorijima mora se desiti bezbroj dezintegracija čestica, a to je svakodnevna pojava na tijelima u orbiti oko zvijezde od prapočetaka do danas i sve dok zvijezda ne postane Nova. Dobar dio materije se dezintegrira uslijed sudaranja tijela i galaktika.

Dakle ne poprima samo nastajanje materije kolosalne razmjere već i rast svih tijela unutar, zvjezdanih sustava, galaktika i svemira, a milioni kratera su samo podsjetnik da je taj proces stalan i neprekidan. Uslijed trenja energije nastaju neutrini koji započinju udruživanje u elektrone, zajedno u protone, pa u sve veće atome. Atomi se udružuju u molekule i tvore plin, pa prašinu, stijenje,…tijela koja postaju planeti oko neke zvijezde,…da bi se na kraju ponovo većina materije pomoću eksplozije vratila u osnovnu materiju ( energiju i nevidljivu materiju).

Da bi došlo do eksplozije treba biti doista vrlo specifičan niz događanja. Vidimo da zvijezde prerastaju u centre galaksija (a njih je oko 200 milijardi u Svemiru). To je bitno napomenuti da bismo isključili da masa ili veličina tijela ima bitnu ulogu, jer očito nema. Da nije riječ o izgaranju i potrošnji goriva, vidimo iz cijelog spektra različitosti veličina u pogledu mase i sjaja (vrtnje) koje je imalo neko tijelo prije eksplozije. Kroz te parametre ne nazire se obrazac ili zakonitost.

Jedno tijelo postaje Nova, a veliki broj (milijuni) koji imaju iste parametre ide dalje. Potrebno je razmotriti nove pokazatelje koji bi bili rijetki, recimo kao udari velikih tijela u planete, samo puno rjeđe, s tim da pogađa samo vrlo mali dio tijela ( jedan događaj na desetak i više milijuna tijela - zvijezda).

ison

Unutar okrupnjavanja, rasta tijela, neko manje tijelo pri sudaru sa zvijezdom pokreće reakciju. Da bi to ostalo u sferi endema (rijetkosti) mora biti i specifičan događaj u posebnim uvjetima, a jedina moguća specifičnost je da to tijelo (lutajući objekti koji pristižu izvan sustava) dolazi okomito na jedan od polova i pogađa otvor ciklone (koji se nalazi na polovima zvijezda) i tako dobije mogućnost prodora u unutrašnjost tijela (komet Ison je dokaz da takva tijela sa okomitim putanjama nisu izvan realnih događanja u svemiru.

Kod okomite putanje prisutne su samo privlačne sile jer tijelo odbojne sile stvara horizontalno, smjerom vrtnje i katastrofa je neminovna). Uslijed trenja tijelo eksplodira, a to je aktivirani detonator  koji pokreće kaskadni slijed događanja za cijelu zvijezdu (danas se uopće ne zna za ovu mogućnost nestanka našeg Sunca, pa i ne pratimo takva ubojita tijela i ne poduzimamo ništa kako bismo bili spremni otkloniti ovakvu prijetnju, koja je daleko ubojitija od udara istog tijela u naš planet!) . Veličina tijela mora biti dostatna za pokretanje događaja velikih razmjera, čiji utjecaj će osjetiti cijela galaksija.

 

Jesmo li slijepi ili ne želimo vidjeti tamnu tvar!

svjetlo-tama

Dešava se nešto slično, kao u vrijeme otkrivanja zraka, ne znamo kako ga „vidjeti“ ili otkriti instrumentima. Znamo da ne dostaje preko 90 % materije, a potragu usmjeravamo u krivom smjeru jureći kroz tamnu tvar tražeći je.
Tamna tvar je tu oko nas, a najočitije ju je primijetiti izvan Zemljinog omotača. Tamna tvar ne svijetli za razliku od vidljive materije koja svijetli, ona je hladna i ne može se zagrijati.

Pogledajmo to kroz očiti dokazni primjer:

Imamo dvije prostorije. Prva je puna svijetla, a druga je tamna. U pozadini obiju prostorija nalazi se zvijezda (Sunce) na istoj udaljenosti. Prva je ispunjena vidljivom, nama poznatom materijom, druga je ispunjena tamnom tvari. Kada vidljiva materija izvana uđe u prvu prostoriju postaje vidljiva, kada ista takva materija uđe u drugu prostoriju također postaje vidljiva.

Prvi zaključak: Zračenja sa Sunca u srazu sa vidljivom materijom stvaraju svjetlost, dok to ne čine sa tamnom tvari, pa je ona crna.

Opet imamo dvije prostorije. U prvoj je voda, a u drugoj tamna tvar. Opet u pozadini obje Sunce na istoj udaljenosti. Kada se zračenja (nama draži izraz svijetlost) kreću kroz vodu intenzitet im opada dužinom prijeđenog puta, kada se zračenja kreću kroz tamnu tvar intenzitet im opada dužinom prijeđenog puta. Kroz vodu dužinom prijeđenog puta temperatura opada (bez utjecaja zračena i ova sredina postaje tamna), U prostoriji sa tamnom tvari dužinom prijeđenog puta postaje hladnije.

Drugi zaključak: Obje sredine se ponašaju u skladu sa istim zakonima, koji vrijede za materiju.

Podsjetimo se na članak „ Zašto je Svemir hladan“. Citat:
Ne može nam promaći da ne primijetimo da se osnovna materija (nevidljiva materija i energija) ipak zagrijava, za oko 100°K! Bliže Suncu je manje hladno ~ 100°K (na tamnoj strani Merkura), od prostora koji se proteže dalje, na tamnijoj strani Plutona je oko 30°K, dok je na kraju sustava u Ortovom oblaku ~4°K (~-269°C) a na kraju Svemira 2,4 do 2,7°K. Da i ne znamo da tamo nešto ima (izvan omotača u „praznom“ prostoru) iz ovoga bismo mogli zaključiti da se nešto povinuje zakonitostima sličnim vidljivoj materiji (to potvrđuje i stalno opadanje snage ili intenziteta valova što se dalje udaljavamo od tijela koje ih odašilje).

Sve ovo potvrđuje da se radi o materiji i ne mogu joj se odreći sličnosti sa vidljivom materijom, ali moraju se primijetiti i razlike. Jedino nije moguće ovaj prostor, kada promatramo ove činjenice, povezati sa praznim prostorom, jer prazni prostor ne može se ponašati po sličnim zakonima po kojima se ravna vidljiva materija, on je prazan prostor bez zakonitosti, može samo prosljeđivati dalje bez bilo kakvog utjecaja na događaj ili radnju. Kraj citata.

Na kraju treba napomenuti da ako bi bio vakuum izvan svemirskih tijela ona bi se raspala (ili ne bi ni nastala) jer je vakuum daleko nadmoćnija sila od elektro magnetnih sila (gravitacije). On i materija podliježu zakonu spojenih posuda gdje ne mogu postojati različiti tlakovi, imali bismo samo osipanje (tijela bez atmosfere), a nemamo ga.

 

Zašto je svemir hladan?

Nikako nije mudro ići  neopremljen specijalnom opremom na izlaganje hladnoćama izvan omotača Zemlje. Izvan omotača je jako hladno i vrlo negostoljubivo. Najveće hladnoće na polovima Zemlje su vrlo ugodne temperature u usporedbi sa uvjetima izvan omotača.
Pa zašto je tu kod nas tako ugodno i toplo a tu u prostoru izvan omotača, koji je „na dohvat ruke“, toliko hladno (oko 100° Kelvina, to se može mjeriti samo na mjestima gdje nema utjecaja zračenja, kao što je na tamnoj strani Mjeseca)?

hladnoca

Toplotu i svjetlost stvaraju valovi zračenja ( sa Sunca kod nas) kada se sudare sa materijom (vidljivom – atomima) a ona se uglavnom nalazi u tijelima, dok je izvan omotača tijela gotovo i nema. Kada nema materije (vidljive) nema niti sraza zračenja sa njom, pa nema ni topline niti svjetlosti.

Ipak nije sve tako jednostavno. Već tu u našem sustavu imamo vidljivu zakonitost koja nam pokazuje da i materija izvan tijela (nevidljiva materija i energija) također nije imuna na zračenja.Ne može nam promaći da ne primijetimo da se osnovna materija (nevidljiva materija i energija) ipak zagrijava, za oko 100°K! Bliže Suncu je manje hladno ~ 100°K (na tamnoj strani Merkura), od prostora koji se proteže dalje, na tamnijoj strani Plutona je oko 30°K, dok je na kraju sustava u Ortovom oblaku ~4°K (~-269°C) a na kraju Svemira 2,4 do 2,7°K. Da i ne znamo da tamo nešto ima (izvan omotača u „praznom“ prostoru) iz ovoga bismo mogli zaključiti da se nešto povinuje zakonitostima sličnim vidljivoj materiji (to potvrđuje i stalno opadanje snage ili intenziteta valova što se dalje udaljavamo od tijela koje ih odašilje).

Sve ovo potvrđuje da se radi o materiji i ne mogu joj se odreći sličnosti sa vidljivom materijom, ali moraju se primijetiti i razlike. Jedino nije moguće ovaj prostor, kada promatramo ove činjenice, povezati sa praznim prostorom, jer prazni prostor ne može se ponašati po sličnim zakonima po kojima se ravna vidljiva materija, on je prazan prostor bez zakonitosti, može samo prosljeđivati dalje bez bilo kakvog utjecaja na događaj ili radnju.

Odlika materije vidljive (koja nema vlastiti izvor energije ili vrelu jezgru) i nevidljive je da što manje zračenja stiže na njih i sa što manjom snagom i intenzitetom one su hladnije. Toplota i sjaj su svojstveni vidljivoj materiji, a smanjenje  (značajno) hladnoće je svojstveno nevidljivoj materiji i energiji, kada na njih djeluju valovi zračenja.

Primjenjujući analogiju uzlaznog slijeda događanja, što se više udaljavamo od izvora(mn) zračenja temperature padaju. Između multisvemira su malo bliže apsolutnoj nuli. Temperatura pada kako cjeline rastu. Nakon posljednje uzlazne cjeline proteže se beskonačno velik volumni pojas energije gdje je temperatura apsolutna nula.

Unutar ovog pojasa, po analogiji, obitava beskonačno veliki broj cjelina sličnih ovoj, ali je vrlo vjerojatno da bi ova cjelina (Apsolutna nula) mogla biti izvanjska i posljednja cjelina u hijerarhiji koja se proteže u 3D beskonačnost (za nas).

 

Mars & nastajanje života u svemiru

Weitter Duckss na Kolovoz 14, 2013

Trenutno je u žiži interesovanja planet Mars, jer se tamo nešto i zbiva, doduše vrlo malo znanstveno, ali zato „znanstvenih“ komentara i tekstova ne nedostaje.

Početkom ove godine je lansiran novi satelit za „proučavanje“ kako je došlo do bijega vode i atmosfere sa Marsa i kada. Traže nešto čega nije bilo i nadaju se uspjehu! Očito je neki drugi skriveni zadatak i cilj u igri.

mars

Za Mars se uporno tvrdi, kao i za Zemlju i dr., da su prvo bili vreli, usijani planeti pa su se ohladili i to kroz nekih 300 miliona godina po burnom nastanku, a da pri tome nemamo niti jedan dokaz, dobiven kroz astronomska promatranja, da takvo nešto postoji negdje u svemiru.

Izgleda da cijeli svemir nastao u isto vrijeme, prije 4,5 do 5 milijardi godina, kada astronomi i moćni teleskopi ne otkrivaju takve objekte, a trebali bi da je tvrdnja točna, da prvo imamo užarena tijela pa se ona hlade.

U svemiru prisutno je sudaranje razno raznih vrlo malih i vrlo velikih tijela i međusobno što upućuje na jedinu ispravnu tvrdnu, da tijela nastaju okrupnjavanjem. Ti događaji su toliko zastupljeni u izvješćima astronoma, pa ne trebamo pred njima zatvarati oči.

Na planetima i njihovim satelitima toliko je kratera da bi i slijepac vidio da tijela rastu u stalnom dotoku novih tijela i da je taj proces stalan (oduvjek i zauvjek). I pored tolike očitosti svi smo skloni prihvatiti bilo koju izmišljenu i iskonstruiranu priču sa tobožjim dokazima koji su u suprotnosti sa fizikom i stvarnošću.

Uvijek smo skloni podvalama, da je nekad davno i negdje daleko bilo kao u bajkama (neistinama), da su sile prestrašne i da je sve nepojmljivo. Nigdje astronomi nisu otkrili nešto ni slično tome, a što su promatrani objekti udaljeniji i nejasniji „dokazi“ su sve brojniji i „nesporniji“.

Mars je relativno mladi planet, čija bi se starost mogla procjeniti na 1022 godina, odnosno 10 i više trilijardi godina. Dobiveni broj polazi od meteorita, koji su pali na Zemlju i ispitani su u laboratorijima, za koje se dogovorno tvrdi da su stari 4,5 milijardi godina. Da bi udvostručili masu treba im skoro toliko, pa tako dalje, uzimajući u osnove da Zemlja godišnje pokupi 4 do 100 tisuća tona svemirskog materijala. Matematičari će reći da je tada 10 trilijardi malo, a drugi da je to nesuvislo puno i da ne odgovara današnjem vjerovanju. Ovdje ne govorim o vjerovanju, već procjeni donesenoj na temelju događanja u Sunčevom sustavu. Zaključci su doneseni samo na osnovu viđenja, dokaza i računskih procjena.

Kažu: na Marsu je bila atmosfera, vode, mora, živi svijet…pa nestali, isparili, spominju permafrost, da se je ostatak vode zaledio na i ispod površine Marsa.

Zanimljivo je da su NASA-ini znanstvenici izjavili početkom 2013. godine, da prema istraživanjima Curiosity-a nema života na Marsu. Tražili su ga i nisu našli bilo kakve dokaze o postojanju života na Marsu.

Dakle nema života, a to znači ni tragova o postojanju bilo kakvog života danas i u prošlosti, jer da su našli nekakvu ljuštiru, skelet…. I sl. to bi značilo ima života, a nema života na Marsu.

***

Da bi život nastao, uz druge uvijete, potrebno je da postoji voda i atmosfera pogodna za život. Život se nije razvio jer ne postoje ova dva uvijeta, a to znači i da nisu ni postojala, jer nema fosila. Ovo znači da za život još ne postoje odgovarajući uvijeti, kao što su ovi na Zemlji.

Prvo nemamo dostatnu masu ( ona je tek 0,11 mase Zemlje). Nedostatna masa znači nedovoljan pritisak na jezgru, koja se ne može rastaliti uslijed nedostatka rada čestica koje stvara pritisak, ili tlak. Kada nema rastaljene jezgre dostatne da ostvari vrtnju jezgre različitu od vanjskog dijela, nemamo ni značajno magnetno polje koje bi štitilo od svemirskog (kozmičkog) zračenja, a na Marsu je kao da živite stalno u mikrovalnoj pećnici i gore.

Da bi se ubrzali procesi stvaranja masa je neophodna (ne smije da bude prevelika, ni premala. Mars ima rijetku atmosferu u nastajanju, koja je uglavnom CO2. Ugljični dioksid znači odsustvo života, ali i počeci nastajanja istog.

Kako život, u skladu sa ostalim uvjetima, bude rastao mijenjati će se i sastav atmosfere. Ako nemate rastaljenu jezgru, nemate ni učestale erupcije vulkana, ni veću raznovrsnost elemenata i spojeva, pa samim tim ni bitniju promjenu atmosfere, a to znači da bi i život bio ograničen na nasumično pojavljivanje bez mogućnosti razvoja kojonija života. Ako nema aktivnih vulkana i bitne atmosfere nema ni vode. Voda je je samo još jedan spoj koji nastaje radom svemirskog tijela. Što je rad življi količine svih spojeva, održivih u tim uvjetima, su veće. Voda će se pojaviti sa rastaljenom jezgrom i vulkanima.

Da je istina da ona stiže kometima ona bi bila zastupljena na Marsu ( pa i njegovu starost znanost procjenjuje na istu strost koja je na Zemlji), jer kometi ne biraju samo Zemlju. Logičnije je da su više tereta isporučili Marsu no Zemlji, jer je on u redu ispred Zemlje.

 

Atomi, što je to?

Tema o kojoj se sve zna. Atom (vodik, H) je jezgra (proton) i elektron koji kruži oko jezgre stvarajući elektronski plašt.

atom-u-magnetu

Atom vodika između jakih magneta (kvantna fizika US)

U laboratorijima su izdvojeni protoni i neutroni koji mogu egzistirati sami (u određenom okolišu) kao i elektroni. Pa gdje je problem?

U sudaračima čestica prilikom cijepanja protona (kao i neutrona i elektrona) zaključeno je da se proton sastoji od manjih čestica kvarkova (tri quarka  Muster Marka). Tu su počeli prvi problemi. Proton se nije htio cijepati na tri kvarka, gotovo da možemo reći bez izuzetka (registrirana je tek nekolicina na milijarde događaja). Kada u sudaraču elektronom pogode proton on pokazuje tri vrha (+, - i 0) i to su kvarkovi. Ovdje namjerno izbjegavam raspravu o cijelom nizu tz. čestica čiji vijek trajanja je vrlo kratak (lambda-hiperion 2,51 x 10 -10 dijela sekunde, sigma-hiperion + 0,81, - 1,65 x 10 -10, a 0 ~10 -14 itd), jedino nešto „kraći“ zastoj imaju mioni (2,2 x 10 -6). Razlozi su očito jasni, ne radi se o česticama koje mogu egzistirati samostalno, pa ne mogu ni stvarati međuodnose u prirodi.

Najvažnije dobiveno iz sudarača je da postoje stabilne čestice (neutrino, elektron, proton sa varijacijom neutron i foton-energija) i da one učestvuju u procesima stvaranja. O naboju protona se može preko miona pročitati njegova bipolarnost (jer pozitivan naboj zemlje privlači jedino mione koji nastaju pri srazu valova zračenja sa česticama u omotaču zemlje, dezintegracija čestica).

Druga bitna činjenica je da se oni (protoni, neutroni) u konačnici uvijek raspadaju, uz nekoliko zastoja, na elektrone, neutrine i fotone (energiju), a elektroni na neutrine.

Bipolarnost čestica (ovdje ne idem dalje od vodika) otkrivamo preko nepostojanja slobodne čestice, jer one egzistiraju udružene u par (H2). Čestica koja ima samo pozitivan (ili negativan) naboj ili samo naboj ne bi mogla privlačiti drugu česticu istih vrijednosti. Privlače se suprotni (različiti) naboji, pozitivni dio vodika privlači negativni dio druge čestice vodika te egzistiraju kao par. A zašto to nisu elektroni? Tada bi povezivanje završilo proton (jezgra) + elektron (ili više njih) i ne bi bilo potrebe za tvorbom proton + proton (H2).

Kako je proton masom veći od elektrona za ~1.836 puta vidljivo je da se udružuje između sebe radi potrebe za većom količinom negativnog naboja, ta vrijednost se kreće iznad vrijednosti  mase (ili naboja) 90 elektrona.

Gledajući raspad protona možemo zaključiti da se on sastoji od niza, kojega čine neutrini sa energijom kao nosiocem i predstavlja nit od nekoliko miliona ovih čestica i velikog broja elektrona koji su sklupčani u loptu radi dužine i neravnoteže naboja na krajevima i dužinom niti sa prevladavajućim pozitivnim nabojem i nezanemarivim negativnim nabojem. Upravo ova neravnoteža je osnova svog povezivanja vidljive materije. Radi postojanja vrlo velikog plusa oko njega stalno kruže elektroni i neutrini. Povezivanjem protona sa ovim česticama(2 elektrona + 2 neutrina i nešto energije) nastaje neutron koji nije trajno stabilan (oko 17 minuta). U daljnji krug povezivanja nit protona i nit neutrona se otvaraju i otvorene grade tvorbu sljedećih složenijih atoma.

Samo nastajanje neutrina (materije sa nabojem) dolazi uslijed različitih brzina gibanja energije kod vrtnje svemira, radi rastućih brzina od centra prema površini, kada dolazi do stvaranja trenja (radom), što je preslika ionizacije čestica unutar zračnog omotača, koja se događa prilikom turbulencija i raznih strujanja.

Povezivanje (okrupnjavanje) je stalno i ima gornju granicu održivu u prirodnom okolišu  (od polonija do urana) i pored stalnog novog udruživanja čestice ne mogu postići veću održivu vrijednost. Da se povezivanje odvija neprestano govori nam zračenje (osipanje) najvećih atoma što je proces uravnoteženja koji se postiže odbacivanjem viška radi pristigle nove materije (manjih čestica).

Starost nekih tijela (planeta, satelita, asteroida…) mjeri se većom zastupljenošću gornjih elemenata, onih sa najviše protona i neutrona u atomu (ali to je samo jedan čimbenik), pa sa sigurnošću možemo očekivati da tih elemenata nema u bitnijim količinama (u odnosu na masu tijela) na Mjesecu, Marsu, asteroidima, kometima…

 

Ortov oblak, brzina svjetlosti nije granica

Iz astronomskih promatranja drugih zvjezdanih sustava proizašla je teza, da bi i Sunčev sustav u izvanjskom dijelu mogao imati pojas koji je sačinjen od plina. I danas se ta pretpostavka vrlo često uzima kao hipotetska,iz razloga što je dokaza, ili viđenja malo, jer tijela u Ortovom oblaku su mala, dok je preostalo plin (kroz teleskope jedva uočavamo Pluton i druga manja i veća tijela u Kuiperovom pojasu, koji je značajno bliži).

Ortov-oblak

Njegovo postojanje dokazuje se kometama koji pristižu u unutrašnji dio sustava, jer njihove putanje su izvan Kuiperovog pojasa.

Postojanje Ortovog oblaka nam pruža priliku da provjerimo da li je kretanje materije na najudaljenijim točkama od centra (Sunca) u pravilu brže i koji su razlozi tome.

Kod galaktika to je već kroz promatranje potvrđeno, za svemir znamo da najudaljeniji objekti imaju i najveću brzinu, pa bi analogno tome i Ortov oblak morao imati veću brzinu vrtnje oko Sunca.

Brzina Merkura je Ø 48 km/sec, Zemlje 29,8, Saturna 9,6, Plutona 4,75 pa kozmička brzina opada što su objekti više udaljeni od Sunca: Makemake 4,4, Eris 3,43, Sedna 1,o4, Oreus 0,5, Varuna 0,38 km/sec. Kako udaljenost raste prosječna temperatura tijela pada, tijela u Kuiperovom pojasu tijela imaju prosječnu temperaturu od 30 do 50°K. Za Ortov oblak, koji je iza Kuiperovog pojasa, procjenjuje se da je prosječna temperatura od 4 do 12°K.

Tijela i kometi koji dolaze iz Ortovog oblaka imaju veću prosječnu brzinu kretanja od tijela u Kuiperovom pojasu (podaci govore o prosjeku od 10 km/sec), dok jedan dio ima brzine veće od svih ostalih tijela (Hale-Bopp 52,5, Haleyeva kometa 66, Shoemaker-Levy je udarila u Jupiter pri brzini od ~58 km/sec). 

Dakle i pored veće udaljenosti, gdje bi brzina trebala opadati, ona sada drastično raste. Osnovni razlog ovome porastu nalazimo u niskoj temperaturi koja vlada u Ortovom oblaku.

Prekretnica za drugačije ponašanje je pad temperature ispod -259°C, odnosno ispod temperature tališta vodika (H2). Tijela koja kreću iz Ortovog oblaka ka unutrašnjosti Sunčevog sustava imaju visoke početne brzine koje kasnije protokom vremena (broja ophodnji) padaju.  

Niske temperature ispod 12°K omogućavaju tijelima da i uz male gravitacione sile postignu veliku brzinu, koju osim u Ortovom oblaku imamo i na obodu galaktika, kao i na vanjskom omotaču svemira.

Kada ovladamo tehnologijom niskih temperatura moći ćemo uspješno istražiti naš sustav. Potrebno je oplatu letjelica obložiti materijalima koji mogu magnetiziranjem spustiti temperaturu oplate letjelice ispod -260°C (PrNi5 je jedan od materijala koji ima tu mogućnost i sve do supravodljivosti odnosno može se ohladiti ispod 1°K), a kada ovladamo temperaturama ispod točke tališta helija (He) -272,14°C ili 1°K moći ćemo postići brzine iznad brzina zračenja (svjetlosti) i početi sa istraživanjem susjednih zvjezdanih sustava. Dokaz je ubrzanje satelita Voyager.

 

Kvazari, promatranje kroz vrtnju

Dugo nisam prilazio bliže ovom problemu, jer je bilo predaleko, sve dok nisu nađeni kvazari relativno blizu u susjedstvu (udaljeni tek nekoliko miliona godina svjetlosti).

ciklon

ciklon, uporedi sličnost sa izgledom galaktika................. blazar

Uglavnom svi kvazari su smješteni u centre eliptičnih galaktika i odlika im je veliki sjaj. Nešto manjeg sjaja su blazari, jer os centra galaktike nije okomita na nas već je nagnuta u stranu pa je vizualno svjetlost manja. Ovi događaji se povezuju sa pojavama koje nisu unutar fizike: crne rupe, pulsare ili neutronske zvijezde. Kada nešto nije fizika, onda je to ozbiljan problem. Još krajem devedesetih prošlog tisućljeća šarenim patuljcima (bijeli, crveni i smeđi) davali su također nad fizikalne vrijednosti (žlica njihove materije teži više od lanaca Himalaje, neviđene gravitacione vrijednosti i još puno toga) da bi sada ostali ili postali nedovršene zvijezde (što je podjednako netočno radi konteksta u kojem se razmatra). Sada te strašne velesile imamo u neutronskim zvijezdama i crnim rupama.

Zajednička odrednica kvazara, blazara, neutronskih zvijezda (pulsara) i crnih rupa je vrtnja. Sve prisutna vrtnja, koja je sama po sebi krajnje zanimljivi događaj, smješta se u nemoguća okruženja umjesto da se promatra kao samostalni centralni događaj.

Iz promatranja astronoma možemo razvrstati ovu sveprisutnu pojavu na: spore ciklone ( koje imamo na polovima Sunca i sličnih zvijezda spore vrtnje), brze ciklone (sjajne zvijezde koje imaju veliku vrtnju, centri spiralnih galaktika) te vrlo brze ciklone (eliptične galaktike, i tz. pulsari ili neutronske zvijezde). Što je vrtnja brža veće su gravitacione sile. Kroz promatranje pulsara znamo da oni cijeli krug vrtnjom zatvore za jednu mili sekundu, pa sve do nekoliko sekundi i više, što nam zorno pokazuje snagu ciklona.

Za pretpostaviti je (na osnovu promatranja i istraživanja astronoma) da oko (promjer rupe) ciklona je radijusa 20 (u pulsarima) do milion kilometara (u centrima galaktika). Kada oko ciklona promjera 5-6 km napravi krug za jednu sekundu to je uobičajena brzina (nekih kometa, asteroida itd) i nije za očekivati spektakulari lajt šou, a kada krug zatvori za 1 sekundu ciklona promjera 1.000 i više dolazi do stvaranja velikih sila koje trenjem čestica stvaraju svetlosni efekt. Što su brzine ciklone veće, veće je i trenje unutar oka (ciklon je spiralna nit duga i do 30.000 godina svjetlosti), veći je sjaj i značajnija su razna zračenja. Trag koji poistovjećujemo sa izbačenim materijom je samo udar valova zračenja iz oka ciklona na prisutni plin i materiju izvan toga događaja. Iz proučavanja ciklona znamo da on usisava a ne izbacuje materiju kroz oko koje usisava, pa sa sigurnošću možemo odbaciti izbijanje materije iz oka ciklona.

Da u centrima galaktika imamo crne rupe, bilo bi krajnje nejasno kako to one svijetle, a svjetlost im ne može umaći, kako tako burno svijetle kroz 15.000 svjetlosnih godina debelog sloja materije, kada znamo da ne postoji reflektor da prodre kroz kilometar guste magle, a kamo li prašine i druge materije.

Centar galaktike kada ima ciklonu (nit) podliježe već viđenim zakonima fizike.

 

The “Dark Flow” & Existence of Other Universes-plagijat

Početkom lipnja ove godine objavljeni su rezultati istraživanja klastera galaksija iz kojih je proistekao „tamni tok“, odnosno zapaženo je da se sve galaksije klastera kreću u jednom pravcu.

Ovako počinje članak (Google prevoditelj): „Je li naš svemir samo jedan od milijardama? Dokazi o postojanju 'multiverse' otkrila je po prvi put od kozmičkog pozadinskog zračenja karti podataka prikupljenih teleskopom Planck . Ovaj prošli tjedan, prvi "čvrstih dokaza" da postoje druge svemire je tvrdio da je pronašao kozmolozi koji studiraju na Planck podatke. Oni su zaključili da to pokazuje anomalije koje mogu biti uzrokovane gravitacijom drugih svemira.“

Dark-Flow

Citat iz Zadarske teorije iz 2003/4.godine koju je 2004. godine razmatrao Editorial Committee of EDP Sciences iz Francuske radi objave: „U uvjetima vrtnje svemira svi neobjašnjivi događaji dobivaju zadovoljavajuće riješenje. Možemo za pretpostavku uzeti da je iskazana vrijednost od 13,7 mlrd/sg ( prema znanstvenicima koji su obradili rezultate snimanja COBEa) polumjer. Vrlo lako je izračunati brzinu vrtnje svemira u ovim vrijednostima uz poznanicu da on na svom izvanjskom pojasu ima brzinu od 270.000 km/s.

Sve ovo ima za posljedicu da je svemir uvjetno zatvorena cjelina i da gradi odnose unutar i izvan svog prostora“.

mail-2004

Osim što su plagirali rad nastao u Hrvatskoj dvije godine prije no što su napisali i jednog slova na ovu temu, nisu rekli ništa novo, već samo potvrdili ono što ovdje u HR znamo od 2003. godine, ali tada, kao i danas naše institucije štite samo radove državljana drugih zemalja, a prema našima nastupaju sa podozrenjem i omalovažavanjem. Kada neko naš citira strani članak riječ-dvije bez navođenja izvora posljedice su velike, gubi se karijera, zaposlenje, politički status itd. a kada to rade strani državljani to je veoma poželjno i dopušteno je da se radi bez posljedica.

Ipak zadovoljimo se činjenicom da su drugi prepoznali naša viđenja i drugačiju percepciju svemira, te da se ovaj „tamni tok“ u potpunosti uklapa u vrtnju svemira koji je cjelina i da je samo jedan od milijarda drugih svemira koji tvore multisvemir, a on je također radi polaznih čimbenika samo jedan u mnoštvu drugih…

 

Što nam otkrivaju egzo planeti?

Do 14.8.2014. g. otkriveno je (potvrđeno) 1814 planeta oko 1129 drugih zvjezdanih sustava (Wikipedija). Preko 2900 je još kandidata sa vjerojatnoćom od 83%.

Iako ih prije ovoga nismo mogli otkriti znalo se je da moraju postojati. Naša poimanja da smo sami i izolirani polako se povlači u zaborav pred sve većim brojem planeta i danas možemo sa potpunom sigurnošću reći da postojanje zvijezda znači i postojanje tijela koja kruže oko njih.

Radi objektivnih tehnoloških razloga uglavnom se otkrivaju veća tijela od Jupitera, ali i tijela koja su veličine Zemlje do veličine Neptuna. Dio otkrivenih planeta nalazi se u pojasu pogodnom za život.

Samo postojanje planeta oko drugih zvijezda znači da se te zvijezde rotiraju oko svoje osi (Wikipedija). Vrlo svijetle i vruće zvijezde brzo rotiraju (npr. tip A), dok zvijezde koje su manjeg sjaja i hladnije rotiraju sporo oko svoje osi (npr. crveni divovi).

Ovdje se polako uočava temeljna zakonitost: tijela (zvijezde) se rotiraju oko svoje osi. Ako uzmemo samo gravitacione učinke unutar Svemira vidimo da vrtnja jednog tijela dovodi do vrtnje drugog što je šablon za cijelu galaksiju, a kako otkrića budu išla dalje dobiti ćemo potvrdu da je to opća zakonitost u Svemiru i izvan njega.

exo-planeti

Iako za sada otkrivamo da je približno podjednak broj normalnih i retrogradnih orbita egzo planeta oko matične zvijezde, vremenom ćemo to povezati za starost orbite nekog planeta. Naime planeti sa normalnom orbitom (u smjeru vrtnje zvijezde) su dugovječnije (mogu trajati jako dugi period), dok retrogradne imaju kraći vijek trajanja. Njih stalno usporava vrtnja zvijezde do konačnog pada na zvijezdu. Ujedno za njih možemo zaključiti,  posebno ako je kut orbite nagnut, da se radi o relativno novom suodnosu zvijezde i planete.

Također uočava se da vrlo veliki broj ovih planeta je vrlo vruć (solaran, svijetli). Njihove orbite su u većini slučajeva vrlo blizu Zvijezde, razlika u temperaturi između dnevne i noćne strane egzo planeta je do 200°C (npr. ~900 i ~700°C). Kod nekih su te razlike i manje. Pogrešno je to nadomještati nekakvim strašno brzim vjetrovima koji prenose toplotu na noćnu stranu, već te planete treba svrstati u solarna tijela gdje je nestao dio kore planeta ili je uopće nema. Tijelo samo stvara svoju temperaturu i svijetlost (planet je mala zvijezda ili zvijezda u nastajanju).

Orbite egzo planeta su vrlo različite, od pravilnih (gotovo kružnih) do jako eliptičnih gdje jedna strana elipse prilazi jako blizu zvijezde (kod nas su to kometi). Neke su jako ukošene a brzine većine tih planeta su velike, neke orbite zatvore krug za nekoliko sati a neke (rijetke) za tisuću godina. Ova raznovrsnost ukazuje da, osim sličnosti, drugi sustavi su uvelike različiti od našeg. Iako je naš sustav dinamičan on se doima mirnim i bez događanja u usporedbi sa sustavima koje otkrivamo.

 

Prozirni i šuplji svijet materije otišao u prošlost

Gledam na TV-u kako nam predavači sugestivno objašnjavaju da smo praznina, masa sastavljena od tu i tamo koje čestice. Najčešća im je usporedba da ako je jezgra čestice veličine naranče, onda elektroni su udaljeni za dužinu nogometnog igrališta.

To je doista velika praznina, otprilike, ako je naranča 5-6 cm, onda je to nekakvih ~1.700 naranči i to samo u jednom pravcu, a pravci su u sve strane, volumno. Volumno je to praznina od ~4,188.000,000.000 cm kubnih na jednu naranču, odnosno jezgru ( dužinu stadiona 100 m kubirati i pomnožiti sa π i 1,333333%), ili jednostavnije jedna naranča u kugli radijusa 200 metara.

Nije jasno kako je uopće moguće pogoditi tu  jezgru čestice, sve dok se ne udarite dijelom tijela o prazan kantun  i ne zaboli vas praznina od udarca…

Stvarnost očito nije takva i sva sreća je, jer bili bismo rijeđi od zraka i veći od sunčevog sustava, a svi podaci govore da na vrh čiode stane milijardu atoma, pa prazninu ostavimo onima koji su je izmislili.

detektor

Relativno skoro, znanstvenici su pomoću stativa (vješto osmišljena naprava nalik na držač gramofonske igle sa iglom, koju su zaoštrili da je na samom kraju veličine jednog do tri atoma). Vrh igle postavili su na površinu minerala i pustili zrake kroz nju i mjerili povrat valova. Rezultat:  nigdje praznine, nigdje kristalne rešetke koja je nezaobilazno štivo svih udžbenika kemije i fizike, samo nešto uvjetno okruglo (atomi) poredani kao sušene smokve zapakirane za prodaju.

atomi

Uvijek velike probleme zadaju razno razna preslikavanja jedne oblasti na drugu, kao što je ovdje slučaj, kada su preslikali odnose između svemirskih tijela na odnose unutar izgleda čestica, odnosno atoma.

Tumačenja svemira kod eminentnih znanstvenika poprimaju oblike plohe, valjka, lijevka, cijevi i onih koje se račvaju, vijaka i još mnogo čega, ali u svemu tome nema svemira, kao da prave reklamu za proizvode metalne industrije. Pogledate kroz teleskope kad tamo skladište vijaka i druge robe kruži po plahtama, prolaze crvotočinama, teleportirajući se iz jedne u drugu dimenziju…

Iako smo i prije znali da praznine nema, da je sve popunjeno, tek nakon uvida sa stativom postalo nam je jasno stanje materije, a znanstvenici teoretičari su utišali u nevjerici razmišljajući: kako sada popuniti prazninu kada praznine nema?

 

Elektron mađioničar i duh neutrino

Do prije nekoliko godina, znanstvenici su nas razveseljavali sa eksperimentom elektrona i dvije rupice. Kao nije im jasno kako elektron prolazi kroz obje otvorene rupice kada ih oni „ispaljuju iz topa“. Mali mađioničar, kod otvaranja druge rupice, se dijelio na dvoje i prolazio istovremeno kroz obje i tako desetak godina iznenađivao i oduševljavao znanstvenike, a oni javnost.

Postavimo pozornicu: naprava za ispaljivanje elektrona, prostor, prepreka sa dvije rupice, Ø nekoliko elektrona (dva, tri) sa mjernim uređajima sa zadnje strane, prostor iza prepreke, te zid sa mjernim uređajima koji očitavaju pobuđene elektrone.

elektron2

Ispaljeni elektron, dakle, treba prevaliti put od točke ispaljivanja do zida sa uređajima. Ništa komplicirano. Ako poravnate top u pravcu rupice elektroni će prolaziti i imati ćemo događaj. Ono što nisu naveli je da je svaki pucanj bio uspješan, kako? Ako je pravac pucnja bio poravnat ka jednoj rupici, nije mogao biti i prema drugoj rupici.
No, to i nije toliko bitno, već je bitno da prostor kroz koji ide elektron nije prazan prostor. Iz reda veličine elektrona taj prostor je zbijani zid sačinjen od masivnih gromada koje su veće desetak tisuća i više puta od elektrona.

 Naime zrak se sastoji od čestica dušika, 7 protona i 7 neutrona, svaki ima više od 1.836 masa elektrona, (nešto više od 1.836 je masa elektrona u jednom protonu, a malo više u neutronu), kisika koji ima 8 + 8, te 1% drugih čestica i nakupina čestica i molekula. Čestice dušika i kisika su stalno u paru (N2 i O2) što znači da prepreku tvore čestice koje su veće od elektrona za više od 50.000 puta.

Pucanj se nije mogao odvijati prema rupici, jer je ona iza zida čestica, već samo u zid. Radi odnosa veličine masa, elektron nije mogao putovati dalje od prve-druge čestice, a njih je gotovo beskonačno mnogo do prve rupice i na samoj rupici.

Ipak, događaj postoji i mjerni uređaji pokazuju rezultate. Udar u „prazno“ polje stvara udarni val koji se dalje širi poljem elektrona, rasipa kao svjetlost iz reflektora i obuhvata ne samo dvije rupice, već i kružno površinu pored njih i prolazi kroz rupice stvarajući događaj. U uređajima na zidu očitavamo pobuđene čestice elektrona uslijed udara vala koji putuje poljem elektrona.

Materiju moramo promatrati jednoobrazno i ne pridavati joj magične moći. Ako nešto nije moguće, treba naći realni okvir koji daje logično i realno objašnjenje, pri tome ne zanemarujući i skrivajući bitne činjenice.

Iz CERN-a u Ženevi su ispaljivali neutrine, a brzinu su im mjerili 730 kilometara dalje u Gran Sassu u Italiji u laboratoriju pod zemljom. Tako daleko prevaliti može nešto što nije materija, nešto nestvarno, a da se to isto još može registrirati na toj udaljenosti.

 Radi vrlo male veličine (<0,2 keV do <0,2 MeV) oko neutrina kruže razno razne priče, da je duh, da prolazi kroz drugu materiju, da ne stvara odnose sa drugom materijom itd, umjesto promatranja čestice kao materije, što ona zapravo i jest, a materija se dalje ravna po viđenim pravilima. Neutrino je manji od protona ~3.000.000 puta, a zid materije je ovdje debeo ~730 kilometara.

 Ako nisu mjerili impuls udarnog vala, onda imamo novu fiziku sa duhovima u glavnoj ulozi.  Radi „finoće“ ovih čestica i polja koje popunjavaju, sigurno je da impuls putuje brže no impuls iz polja elektrona. Ipak impuls ne bi trebao biti brži no što se kreće zračenje u „vakuumu“, odnosno u prostoru izvan svemirskih tijela, jer ne postoje drugačiji preduvijeti za to.

 

Što ako je gledanje u prošlost točno?

Nije svejedno kada gledate udaljenu osobu koja udara čekićem o nešto, a zvuk stiže sa vidljivom zadrškom. Znamo da zvuk stiže sporije, ali što bi bilo ako i svjetlost stiže sporije od našeg registriranja putem promatračkih uređaja, da li bi to bitnije utjecalo na vrtnju svemira i odnose unutar njega?

Prvo provjerimo ovo kroz teoriju „veliki prasak“, koji se nameće kao prevladavajuća teorija. Ova teorija, između ostalog, kaže da svemir sve više ubrzava (prema Hubbleovoj konstanti), a to bi za izravnu posljedicu imalo da se je svemir u samom početku širio sporije. Promatranja ovdje ne govore tomu u prilog, već da se promatrana tijela udaljena 13 i nešto milijardi godina svjetlosti (što bi, prema njima, trebalo da znači da su toliko udaljena u prošlost) kreću brzinom bliskoj svjetlosti 270.000 km/sek, a ona bliža (Andromeda udaljena 2,2 miliona g/s) minus 100 do -2.000 km/sek (približavaju se našoj galaksiji). Ili nema podloge za ovu teoriju ili konstanta širenja svemira nije točna, jer je očito da bi ovi podaci govorili da se širenje zaustavlja, tj da je skoro stalo.

mapa-svemira
Dark Flow and Plank's carbon monoxide map

Pitanje je, što bi bilo da se radi o cjelini koja se vrti i predstavlja svemir u realnim vrijednostima, tj da je 13,7 milijardi g/s  duljina, u proračunu dobivanje vrijednosnih veličina svemira to je polumjer koji se vrti na prikazanoj slici horizontalno (sa desna na lijevo). Pomoću geometrije (=2rπ) dolazimo do obima tijela od ~86 milijardi g/s, kada na to dodamo brzinu u izvanjskom pojasu od 270.000 km/sek  dobivamo da se cijeli krug zatvara za ~94,5 milijardi godina.

Ako uzmemo da podaci govore, da mi ( Mliječni put) imamo malu brzinu (~200 km/sek), nameće se zaključak da se nalazimo vrlo blizu centralnom dijelu cjeline (volumena svemira), te da brzina vrtnje tijela unutar volumena svemira stalno se povećava od centra ka vani prema površini svemira, tako da je brzina najveća na udaljenosti od 13,7 milijardi g/s,  odnosno ekvatorijalnom dijelu površinskog pojasa svemira, što bi gledano na prikazanu sliku bilo horizontalno, odnosno vrtnja se odbija po izduženom dijelu svemira (novija istraživanja govore „Dark Flow“ u prilog da se vrtnja odvija sa desna na lijevo).

Ako promatrana tijela na toj udaljenosti, koja vidimo danas, su bila tu prije 13,7 mlrd. g/s, u tome vremenu ona su se pomakla ~52 stupnja kruga (13,7 u odnosu prema 94,5 je kao 52° u odnosu na 360° kruga), ali i ostali objekti u nizu bi pratili to pomjeranje za svoje vrijednosti. Prividno stanje bi bilo skoro nepromijenjeno, neovisno da li promatrana nebeska tijela gledamo u sadašnjosti ili ih vidimo (što je logičan zaključak) gdje su nekada bila.

Nemam izbora nego zaključiti, da kada promatramo i registriramo (snimamo) udaljene objekte čiji svjetlosni val je stigao do nas sa određene vremenske distance koja je bila potrebna da valovi prevale tu razdaljinu, mi promatramo događaje iz davnih prošlih vremena i da to u svim bitnim elementima ne mijenja ništa kod poimanja odnosa unutar svemira kao cjeline koja ima svoju vrtnju i koja je dio složenijih struktura (multisvemira, koji prema polaznim podacima također nije sam, ima pravac i vrtnju, što znači da je dio sljedeće složene strukture). Treba naglasiti da letjelice koje bi putovale u vanjski dio svemira bi bile izložene ekstremno jakim strujama svemira koje su bočne, a ne prema vani ka površini. Brzina struja bi stalno rasla do 9/10 dijelova brzine valova zračenja, odnosno do 270.000 km. u sekundi.

 

Koja je teorija nastanka Mjeseca realna?

Nastanak mjeseca je normalna pojava (zakonitost) unutar stalno uzlaznog procesa u Svemiru. Materija se okuplja i tijelo raste. Vrtnja većeg tijela (zvijezde...) zarobljava manje (u visini do 0,2% mase matičnog tijela). Kako materija pristiže stalno (dokaz su bezbrojni krateri) satelit raste relativno brže, a veća masa produžuje orbiru satelita, odnosno udaljava ga. U konačnici sateliti napuštaju orbitu i osamostalju se ili tvore dvojne sustave.

mjesec
Slika Mjeseca uzeta sa interneta (pod slike mjeseca)

Podsjetimo se nekih "službenih" teorija. Istovremeni nastanak, koji sugerira nastajanje Zemlje i Mjeseca prije 4 do 5 milijardi godina iz užarenog plina kada su i jedno i drugo nastali i bili užareni u samom početku (neki znanstvenici danas procjenjuju „hrabro“ starost Mjeseca na 4,6 do 5,3 milijarde godina, tj. da je stariji od Zemlje i Sunca) .

Za ovu teoriju osim konvencionalnih stajališta i primjedbi, ne spominje se gdje je to u svemiru uočen vreli plin izvan zvijezdanih tijela koji ostaje usijan kroz duži vremenski period dok traje formiranje tijela i da pri tome i formirana tijela još budu užarena. Vrele misli, ali plinovi u svemiru su samo hladni i ako tvori tijelo ono je također hladno. Već vrhovi planina su svjedoci toj hladnoći.

Teorija velikog udara aludira na sudar Zemlje sa tijelom veličine Marsa. Promatramo vulkane i vidimo da što ode gore vrati se dolje. Osim što bi to bilo pogubno za Zemlju jer bi putanja oko Sunca izgubila krhku stabilnost i završili bismo na Suncu ili u Ortovom oblaku, a idealizirano se rade i simulacije o izbijenoj materiji. Samo bi manji dio završio neko vrijeme u orbiti oko Zemlje. Promatranje Jupitera nas uči da veći dio završi na planetu, a dio ode od planeta.

Teorija zarobljavanja je nastala kada se je uvidilo da Mjesec i Zemlja nisu po sastavu slični (Mjesec: O=43%, Si=21, Al=10, Ca i Fe po 9% i td. Zemlja: O=29,5, Si=15,2, Mg=12,7 … Fe=34,6%, (željezo treba uzeti sa rezervom, jer se temelji na pretpostavci da je jezgra od željeza). Problem potvrđivanja ove teorije kroz simulacije i izračune je bio da masa Zemlje ne može zarobiti tijelo veličine Mjeseca.

Teorije su uvijek dobre jer bez njih ne možemo doći do istine. Nedostatak ove je, da nije uzela u osnove vrijeme i rast tijela. Tijela (planeti, sateliti, zvijezde i dr.) rastu kupeći druga tijela, o čemu svjedoče bezbrojni krateri, pa se mora zaključiti da je Mjesec prije nekog određenog vremena imao mnogo manju i za zarobljavanje prihvatljivu veličinu. Kako se veličina povećava i Mjesec se polako odmiče (3,8 cm godišnje).

Kada odredimo vrijednost koja bi bila moguća da dođe do zarobljavanja relativno lako ćemo naći prije koliko vremena je došlo do ovog događaja. Potrebno je utvrditi koliki je prirast drugih tijela na Mjesecu godišnje i smanjujući blago taj porast idući unazad stići ćemo do približno točnog vremena (blaga korekcija ide i na porast mase Zemlje).

Uzimanje uzoraka sa Mjeseca nedvojbeno pokazuje da su slojevi nastali pristizanjem novih tijela koji su oblikovali površinu sudaranjem. Idući dublje ispod površine stvari neće biti ništa drugačije. Polaziti u osnovama kod procjene da je sve slično sa Zemljom, radimo krive procjene o resursima Mjeseca, Marsa i drugih tijela.

Novi članci guraju tezu da je Zemlja otela Mjesec od Venere! Kroz promatranja svemirskih tijela vidljivo je da ako tijelo nema svoju vrtnju nema ni satelite, pa je jednostavan zaključak da od Venere nije bilo moguće išta oteti jer ona nema vrtnju pa ni mogućnost zarobljavanja satelita.

Unutar ove teme provjerimo zašto je Mjesec na izlasku vizualno znatno veći no kada je visoko na „nebu“. Uglavnom obrazloženje je da je to radi percipiranja okolnih objekata (kuća,brda i sl.) što ne drži vodu, jer kada pogledate izlazak Mjeseca, kao i izlazak i zalazak Sunca ( Jupiter, Mars, i druga tijela također) na otvorenome moru bez objekata efekt je isti. Za zrakoplove vrijedi suprotno, oni iznad glave su vizualno veći od onih na horizontu (izuzetak su oni u horizontali pogleda jer je tu leća najjača).

Dakle objekti izvan atmosfere vizualno su veći na horizontu jer omotač se ponaša kao leća, po horizontali je ona veća, a iznad vertikalno je tanja.

Promatrajući mora na Mjesecu moramo mu biti zahvalni što ta tijela nisu završila na Zemlji jer su to relativno svježi događaji.

 

Okanimo se Marsa, zagrlimo Veneru!

Mars je tako dugo u žiži interesa samo zato što mu je relativno lako pristupiti. Vrlo brzo će stići otrežnjenje i surova realnost preplaviti će stvarnost. Nije mi jasno koga zavaravamo kada napamet guramo misije u potragu za nečim što su neki zamislili u svojim glavama i to vrlo loše.

Nismo u stanju uspostaviti stalni i realni život na Antarktiku gdje je ugodna temperatura (u odnosu na Mars), male dnevne amplitude, sa velikim količinama vode i živog svijeta…naspram Marsa gdje temperature svakodnevno padaju na minus 140°C, bez života, bez vode i nema se što da udiše a zračenja su kao u mikrovalnoj peći. Kada temperatura priđe nuli °C nastaju 50 km debele pješčane oluje koje djeluju kao anti staklenički efekt.

Mars-Venera

Zagovarati termo formiranje Marsa sa stakleničkim plinovima ni iz fotelje nema smisla. Imamo na Titanu atmosferu dušika za 50% veću no kod nas, ipak prosječna temperatura je samo 90°K, ili minus 183°C. Na Marsu nije lako dobiti malo energije a o nekim minimalno potrebnim kilovatima za život ne može se ni u mašti zamisliti… i kako je skladištiti… Jednostavno moramo samo malo pričekati, nekih 600, 700 trilijardi godina i stanje će biti više nalik na Antarktik. Da bi Mars počeo ličiti na Zemlju fali mu minimalno iznad 70% mase našeg planeta. To je još 6 do 7 masa Marsa.

Rudarenje na Marsu i sa robotima nema isplativosti niti smisla, jer materiju treba odvoziti sa Zemlje a ne dovoziti. Uslijed stalnog pritjecanja materije Zemlja se približava kritičnoj točci kada tijelo u ovim uvjetima postaje solarno, već se vide prvi znakovi pretvaranja Zemlje u smeđeg patuljka, a to će se nastaviti i bez da tome sami doprinosimo.

Za rudarenje je Venera bolja opcija. Pristup je grozan, ali stalne vulkanske aktivnosti nude realnija očekivanja o raznovrsnosti poželjnih staklenih ogledalca i šarenih perli, oprostite, minerala i metala.

Nije nezamislivo ni da njenu atmosferu stanjimo i razrijedimo inicirajući je da stvara spojeve koji se ne bi zadržavali u atmosferi. Kada bi na Veneri atmosfera bila kao na Zemlji, pa i dvostruko veća, velika je vjerojatnoća da bi se ona počela rotirati oko svoje ose, što joj jako debela i bogata atmosfera ne dozvoljava upijajući sve učinke vrtnje Sunca. Njena masa bi u tim uvjetima omogućavala klimu usporedivu sa našom.

Ipak se trebamo posvetiti Zemlji, koja je za nedogledno vrijeme jedina naša opcija. Moramo se okaniti šarenih laža, perli i svjetlucavih stvari  i stvoriti novo znanje koje u osnovi ima stvaranje (koje nije posjedovanje) a ne razaranje okoliša i vođenje svih živih bića ka prijevremenom izumiranju.

 

Začetnik života prošao pored Marsa?

Šteta, komet Siding Spring je za malo promašio planet Mars. Propade prilika da se zasije život na ovaj mrtvi planet. Sada ćemo morati čekati do nove prilike.

komet-Siding-Spring

Da ne bude zabune, svi znamo da su život na naš planet donijele rode, oprostite, kometi. To su tijela koja kreću iz Ortovog oblaka velikom brzinom (ovaj komet kretao se pored Marsa 56 km u sekundi (203.000 km/h)) i nose svemirce zelene boje, velikih očiju i dugih vratova. Ta bića su super snažna, tako da bez ozljeda prođu sudar pri ovim za njih malim brzinama. Kako smo oko Marsa imali nekoliko satelita snimke smo dobili iz prve ruke. Fotke su ispale mnogo jasnije no kod prošle misije kada je nešto zaštekalo. Neki tvrde da su vidjeli na njihovim leđima nešto što bi moglo sličiti padobranima, čime je otklonjena svaka nedoumica sretnog prizemljenja.

Uzalud smo slali pola vijeka misije u istraživanje našeg sustava jer svi rezultati nisu mogli ukloniti zablude o panspermiji našeg planeta iz službene i školske građe.
Unutar Sunčeva sustava postoji jedan planet sa prisutnim životom koji ima vrelu jezgru na kojoj pluta kora debljine kao opna oko oguljenog jajeta (ne ljuska, jer ona je predebela za usporedbu). Još jedan planet ima vrelu jezgru ali radi blizine Suncu nema samostalnu rotaciju pa su uvjeti za život danas na njoj nemogući, ali mogli su biti više nego realni prije mnogo milijarda godina.

Istražili smo većinu planeta, mnogo satelita, asteroida, kometa i svi rezultati nisu ukazivali na postojanje života. Ukratko ili je prehladno ili je prevruće, ili nema atmosfere pogodne za nastajanje organskih spojeva. Nikakvi svemirci ne čuče na smrznutim stijenama ili grudama zaleđenog blata i ne čekaju u hibernaciji priliku da se malo zagriju i da naprave invaziju na neki Mars koji je katastrofalno danas nepogodan za život na njemu.
Nije jasno, ako uzmemo tu pretpostavku o rodama koje nose život, kako već do danas nisu donijele život na Mars i druga tijela koja su ispred Zemlje, jer kometi stiži iz Ortovog oblaka gdje je Zemlja posljednja u redu (osim Sunčevih satelita Venere i Merkura)? Zašto je voda „stigla“ sa kometima na Zemlju, a nije na planete i tijela ispred nje ( ispred nje je 99% svih tijela našeg sustava). Zašto su na Zemlju stigli teški elementi a nisu stigli na ostala tijela (znanost tvrdi da su stigli čak sa Super Novih). Baš sve stiže iz vana i gle čuda samo na naš planet. Vjerojatno svemirci imaju neke vrlo precizne topove i gađaju nas, samo ne znam iz kojih razloga i pobuda.

Nadam se da je već svima jasno da je naša znanost više poligon za pričanje kojekakvih bajki no mjesto za postizanje i iznošenje dokaza koji očito imaju manju prođu nego stalno obmanjivanje masa i većine znanstvenih krugova, kao Higgs: otkinuti će dio nepostojećeg prostora.., ne sluteći da strojevi ne znaju maštati kao on, već samo znaju davati rezultate.
Kometi su, što znamo iz povijesti našeg planeta, samo uzročnici istrebljivanja već nastalog života i nisu nikakve dobre rode koje nose život, dapače one su rode razaranja.

 


Starac, ribe i more

prosinac 2014

Starac-i-more
Oronuo čamac sa starcem ljuljuška se na morskoj površini koja se prostire u nedogled. Izbrazdano lice preplanulo od vjetra odaje zabrinutost starca dok promatra ribe. Zna on da one nisu svjesne vode u kojoj plivaju niti zašto se stvaraju virovi u njoj i pita se kako bi bilo uopće moguće da im prenese znanje? Nikako, njih nije briga, niti ih je evolucija dovela do toga stadija, ribe su samo ribe.

 http: //news.national...-vesta-science/ „Studija na čelu sa Adam Sarafian pri Woods Hole Oceanografskog instituta (WHOI) u Woods Hole u Massachusettsu, otkrili da su naši morima možda mnogo ranije stigla na našem planetu nego što se mislilo.
Studija gura natrag sata na podrijetlo Zemljine vode do stotina milijuna godina, do prije otprilike 4,6 milijarde godina, kada su svi svjetovi unutarnjem Sunčevom sustavu još uvijek formira.“

//techtimes.com...iquid-water.htm
cirkon
„Znanstvenici su mislili da kada je Zemlja formirana, to je bio okoliš nepogodan za život, bila je pustoš prekrivena lavom, bez čvrste kore i oceana. Oni su mislili da je tada bio pakao na Zemlji. Hadij razdoblje (koje pokriva prvih 500 milijuna godina Zemlje) dobio je ime po Hadu, prema grčkoj riječi za pakao. Sada, nova istraživanja okreće tu hipotezu na glavu. Prvih 500 milijuna godina od stvaranja Zemlje zapravo možda nije izgledala puno strašno kao što se je to činilo do danas. Naš planet novorođenče imalo je čvrste kopnene mase, tektonske ploče i oceane u potpunosti formirane 500 milijuna godina prije nego što su znanstvenici u početku mislili.
Istraživanje uspoređuje cirkon koji je nastao prije 4 milijarde godina sa cirkonom koji je formiran u novije vrijeme na Islandu što daje prostor za ove nove hipoteze. Island je, ranije se mislilo, geološki analogan sa starom Zemljom. Međutim, studija, pod naslovom: "Island nije magmatski analogan za Hadij: Dokazi za usporedno cirkonsko istraživanje", kaže to nije slučaj. Članak je objavljen ovaj vikend 1. studenog u časopisu Earth and Planetary Science Letters .
Usporedba drevnih cirkona od Jack Hills u Zapadnoj Australiji sa cirkonima koji su formirani prirodno na Islandu pokazuje da uvjeti u Hadiju Zemlje su iznenađujuće hladni i vlažni.“

Otkriće da su se odvijali isti procesi na Zemlji prije 4,5 milijardi godina kao i danas je očiti dokaz za samo, da su i tada i danas vladali slični klimatski uvjeti.

Prisjetimo se članka objavljenog ovdje „Amerikanci vjeruju da je Svemir ravna ploča“ 
-…Slično ovome imamo starost rastaljenog dijela Zemlje, (koji ne možemo mjeriti direktnim putem) i starosti kore koja se stalno obnavlja, pa laički gledano možemo pomisliti da je starost Zemlje onolika kolika je starost najstarije stijene (~ 4,4 milijarde godina) umjesto da je njena stvarna starost preko kvadrilijun godina.
Masa svemirskih tijela raste okupljanjem. Procijenjeno je da na Zemlju pada godišnje od 4.000 do 100.000 tona svemirskog materijala, (tijela). Masa Zemlje je ~6 x 1024 kg. Početak nastanka počinje sa meteoritom ili 4.5 milijarda godina, a udruživanje prilagođavamo toj veličini.-

Malo po malo rastu dokazi ovoj tvrdnji. Sada bi za tz. formiranje Zemlje preostalo samo 100 milijuna godina, s tim da bi za to vrijeme se trebala i ohladiti da bi bila u mogućnosti stvoriti koru.
Dovoljno je pogledati: asteroide manje i veće, komete, prirodne satelite planetoide, manje planete (Merkur, Mars) i vidjeti kakva je bila povijest Zemlje. Na svim ovim tijelima vidljivi su milijuni kratera nastalih privlačenjem tijela što je očiti dokaz da su procesi neprekinuti i da teku i danas istim intenzitetom. 
Ne možemo danas promišljati Svemir kao prije 2 i više tisuća godina kao lijepu arabesku koju je stvorila viša sila, niti pored tolikih dokaza govoriti da je to odjednom formirana cjelina, a istovremeno promatrati sudare manjih tijela, zvjezdanih sustava, galaksija i te događaje gurati pod tepih ili ih na silu gurati u davno izlizane loše teorije koje uzimamo zdravo za gotovo.

Svemir, ipak se vrti - NASLOVNICA