Svemir, ipak se vrti - NASLOVNICA

Svemir bez cenzura i Baba Roga kroz stalno nastajanje, kao dio većih cjelina

Svemir

U potrazi za izgubljenim svemirom

Kratka knjiga. Građa knjige je o Svemiru i utkana je u svakodnevnicu i poratna zbivanja, prožeta humorom i zamišljenim razgovorima sa autorima radova o kojima se raspravlja dok nastaje novi rad. Iako se vrlo često u raspravama i monolozima odmičem od centralne teme, razotkrivanje Svemira je ipak osnovna tema koju prate druge i prepliću se stvarajući lako čitljivo štivo što je kod ovakvih tema usamljen slučaj.
Razvijajući radnju stalno se obraćam "malom" čovjeku, ženi, jer i sam dijelim njihovu sudbinu, muče me isti strahovi, glad za otkrivanjem dalekih prostranstava i pronalaženje odgovora na pitanja koja nas muče od najmlađih dana.
Nikako nisam htio raspravi dati ton ozbiljnosti, bez obzira što mislim da su spoznaje jedinstvene, nisam našao niti jedan razlog zašto bi one bile za mali dio ljudi, dapače za te predodređene i nedodirljive i nisam namijenio ovu knjigu. Ako ipak čitaju, neka im bude teško kao što je nama kada čitamo njihova šablonska pisanja sa uniformama na svakom slogu i na nekom nama nepoznatom jeziku. 

SADRŽAJ:

1 Rasprava sa Hawkingom

 

2 Fotoni javite se
3 Hubbleova konstanta

 

4 CERN-ova unaprijed izgubljena bitka
5 Čestice i Ledermann

 

6 Da li tako bijaše na početku?
7 Crne rupe, gravitacija,odbojne sile,

 

8 Maglice i maglice
9 Pojavljivanje prikaza

 

10 Pocijepana stvarnost
11 Strah od nesaznajnog

 

12 Naredbe, zabrane, što je to?
13

Kako štima kod nas rima?

 

14

Uobrazilje našeg mozga
15

Uzbuna, stižu drugi!

 

16

Duga
17

Kada se sumnja uvuče...

 

18

Nekome palo na pamet da se materija raspada!
19

Neki cvrkuću kao papige

 

20

Kratki boravak u fluidnom svijetu
21

Osobni prioriteti

 

22

Drugi zakon termodinamike i svemir
23

Uzlazni proces stvaranja

 

24

Starost svemirskih tijela
25

Entropija i život

 

26

Rad je odgovoran, a kritična masa okidač
27

Svemir nije krajnja granica

 

28

Pozadinsko zračenje, starost i tekst iz 2004
29

Mail iz 2004.

 

30

Theory of Zadar
31

Zadarska teorija

 

32

Prije lutanja prvo promisliti
33

Vrtnja u osnovama svemira

 

34

Prizemni ciljevi i pokušaj bijega, antigravitacija
35

Starost zemlje

 

36

Kružni procesi materije
37

Priča o atomu

 

38

Budućnost svemira
39

Usamljenost

 

40

Elektron je samo materija
41

Tako je to

 

42

Nastajanje materije
43

Tri kvarka generala Marka

 

44

Izgradnja ili nastajanje elemenata

 

Rasprava sa Havkingom

Te noći 2003. preko puta mene sjedio je S. Hawking i govorio mi o vremenskom stošcu. Ako gledate dovoljno daleko, kaže on meni, pogledom ćete doseći singularnost, a to je točkica iz koje je nastao svijet i sav svemir.
Uperim pogled, pun nepovjerenja, u njega i upitah ga, zašto zbija šalu sa mnom i svima onima koji ga čitaju?
Nije vic, istina je.
Pa koliko tih singularnosti ima?
Jedna, odgovori on svojim umjetnim glasom.
Podignem se sa stolice i priđem prozoru, a vidik puca sa ove blage uzvisine do Bosne, Zagreba, Mađarske, a na istok do Dunava. Mjesec se je već nagnuo ka zapadu, a te zvjezdane noći Orion je bio na obzorju. Priđem stolu i s nevjericom upitam ga, zar baš sve ovo što obuhvatih okom je nastalo iz jedne točkice?

Ne samo to, već sve, sva materija vidljiva i nevidljiva, odgovori glasom jednog autoriteta.
Dok sam pokušavao srediti novu spoznaju, prisjetih se svih zgoda i nezgoda kada sam pokušavao bezuspješno ugurati nogu u žensku sandalu, šator u vreću iz koje sam ga izvadio, ili spravu za vježbanje pod krevet..
Ne otrpjeh pa upitah, kako onda znanstvenici danas ne mogu ugurati dvije litre vode u prostor od jednog decilitra?
Kako ne razumiješ, ne vrijede isti zakoni za svemir i vodu.
Da, od kuda voda da zna za ove specijalne zakone. Daj molim te, kada si još tu reci, da li to gledanje u daljinu do singularnosti iz koje je sve nastalo vrijedi samo za nas dvojicu?

To je zakonitost! Ona vrijedi za sve koji slušaju i one koji ne slušaju.
Dobro, daj ne ljuti se, već mi reci kad mi sada iz Slavonije pogledom u nebo dopremo do singularnosti, kako to pođe za okom onih koji gledaju također u nebo iz Južne Amerike, Mongolije ili Namibije, da vide tu istu singularnost?
Što tu ima čudno, upita on?
Pa oni gledaju na drugu stranu, ili u drugom pravcu, nije valjda da ta singularnost koju opisuješ kao jednu točku prisutna na svim pravcima i uz to je samo jedna?

Valjda sam u neznanju udario nogom po stolu, ili u uzbuđenju, ili je singularne sile uzeše pod svoje, knjiga poleti sa stola i buć ćoškom u čašu sa vodom sa Slavonskog bunara. Prevrnu se čaša i razli se voda po knjizi i Hawkingovim A, B i P branama njegove povijesti vremena. Iako možda sada nisam praznovjeran, ledeni trnci prostrujaše tijelom, a srce poče drhtati u ritmu fibrilacije atrija. Odmah se strepnja pojača kada se sjetih kako će stranice nabubriti, a kako li će me tek očima strijeljati knjižničarka pri vraćanju knjige. Jednom riječju, gotov sam.

Zašto sam se morao upuštati u svađu sa priznatim autoritetom, to nikako ne može izaći na dobro. Krv mi jurnu u glavu i proradi mentalitet Balkanca, dok su mi grudi od busanja poprimale plavu boju, tješio sam se istovremeno da sam baš ja taj koji može najvećem svjetskom umu dati primjedbu.

Danas biti tako neuviđavan, pa da ste i tisuću puta u pravu, nosi sa sobom neminovne sankcije. Nema više otvorenih vrata, zapravo, nema uopće vrata da možeš pokucati na njih. To vam je kao da vam se zapali auto koje ste s mukom ili na kredit kupili, a još vas tuže za iznošenje tvrdnje da auto nije bilo dobro napravljeno. Ne biste vi to ni rekli da su vam priznali odštetu, već su vas energično odbili, prebacujući svoju krivicu, a i goleme troškove, na vas.

Ma slušajte vi, mi smo u proizvodnju uložili milijarde eura, a vi sa vašim prigovorom nanosite višestruko veću štetu od vrijednosti auta. Kada vidite te silne odvjetnike koji su za njih prodali i dušu, preostaje vam samo da se povučete. Oni će vas mrcvariti do PTSP-a.
To što oni vama čine je njihovo zakonito pravo i posve legalno, a vi ubuduće pripazite da ne narušavate ugled kompanije. Bolje vam se je pomiriti sa troškom i otplatom kredita za njihov šit proizvod nego završiti u ludari na Ugljanu ili u Popovači.

Tako vas bar neće kao mene gledati. Na sam spomen imena počinju kaditi prostorije kao da je nekakav zloduh ušao. Ama poštovana gospodo samo sam se kratkim tekstom osvrnuo na očite nelogičnosti, špricanje dezodoransa posta gotovo histerično. Tamo pak gdje sam pokušao doći ponovo, zaticao sam pustinju, ma ne i pustinja je bila naseljenija. Priđem prvom ogledalu i prestravljen po sebi tržim znakove gube ili neke prezarazne bolešćure, još uvijek ne shvaćajući svoj istočnjački grijeh.

Pokušao sam ja sve, pa i povući primjedbe koje sam u neznanju izrekao i, što mislite što sam postigao, ništa, samo su me sada gledali sa neskrivenim prijezirom, više ne samo kao nekakvog buntovnika opće opasnog, već kao i izdajicu. Počeli su podizati ton, neki su uvrede i omalovažavanje izricali kao navijači na utakmicama kada svoj bijes usmjere na suca. Nemalo puta sam ih molio da ton prilagode mjestu i položaju gdje se nalaze, ali kada je mlataranje rukama i špricanje pjene iz usta prešli preko svake mjere i kada sam se s pravom mogao nadati da će verbalno prijeći u fizičko, skretao sam pažnju da sam ipak majstor borilačkih vještina. Nije bitno što to zapravo i jesam, to gotovo uvijek upali. Ohlade se, ali opet na moju štetu, sada u meni gledaju još i opasnog luđaka. Ma vjerujte mi možete priteći u pomoć u nezgodi, kao zahvalu će vas tako mrsko i ljutito pogledati, kao da niste pomagali već da ste sam uzrok problema. Tko sam ja uostalom da se usuđujem miješati. Zapravo oni točno znaju tko sam prema njihovim definicijama. Nije mi jasno samo kako se, kada padnete na njihov loš glas, ta vijest brzo širi. Poput svijetlosti.

Fotoni javite se

Što bi tek rekli kada bi znali da ja i ne priznam njihovu definiciju svjetlosti, ni njihove fotone?
Sami su si krivi. Pišu svašta o svemu, sada da je jedno, a opet malo kasnije da je drugo. Kada smo kod njihove svijetlosti, što im zamjeram? Tvrde da se ona sastoji od fotona i vala. Dobro. Ali par redaka dalje stoji da je svemir taman, mračan. Dostatno se je maknuti od Zemlje nekoliko stotina kilometara i okrenuti od Sunca i mrak je, mrkli mrak.

Da ne bude nejasnoća, možete biti i bliže Suncu od Zemlje, ništa vam neće biti svjetlije. Znate to što se sada smijem je da sam vam u ruku stavio jak reflektor, ali svjetlosti ispred vas nema. Nema ni onog snopa svijetlosti na koji ste tako navikli kada ga upalite. Nije trik. Ne sugeriram ništa, samo tražim fotone. Fotoni javite se!

Kao da je danas teško postati nevjerni Toma i zaključiti da nešto smrdi u državi Danskoj, nije li N. Bohr od tamo? Njegovu sliku atoma su toliko drugi napadali pa se i neću osvrtati na njega, jer trenutno tražim fotone.

Baš sam ja lud kada fotone tražim nekoliko desetaka kilometara iznad Zemlje, kada su oni tu i svako sa imalo čorbe u glavi to zna. Tu puno ne možeš biti pametan, to je jednostavno tako.
Ali crv me izjeda, onako iznutra, pa opet upitah, kako to da svi fotoni koji idu sa Sunca završe baš tu, a pri tome tu gore gotovo pred nosom ih nema? Kako nema, pa spržiti će te ako nemaš kvalitetan skafander.

ISS
Svemirska postaja ISS u mraku

To znam ali tu 10 centimetara od skafandera ih ne vidim, ili je svjetlo ili nije.
Znaš dobro da je foton val.
Da ali gdje je čestica i zašto ne svijetli, je li on svjetlost ili nije.
Tup si ti da bi to shvatio, uostalom ostavi to fizičarima, nećeš reći da si ti sada pametniji od znanstvenika koji čitav život istražuju i na tome rade, a što si ti? Ekonomista. Drži se ti druškane ekonomije, a vidimo da je ona u banani pored takvih ekonomista.

Što čovjek da kaže kada ga tako ušutkaju? Naravno da nemaju pravo. Mogu pjeniti i ušutkavati koliko hoće, ali narod im više ne vjeruje. Zna narod da kada usmjeri reflektor noću, da on obasjava ispred, a i da vidljivost bude povećana i iza. Ne ide on na pecanje izvan zemlje pa da mora znati svijetli li on i tamo. Mada se i on i ja pitamo kako kod tolike svjetlosti i fotona sa Sunca koje je široko 1,392.000 kilometara, da je tu tamo odmah mrak. Znamo mi i da svjetlost stiže i na Jupiter, pa i na Pluton, ali budite bar malo milostivi i recite zašto je nema izvan i između planeta? Pored tih 8000 satelita u orbiti oko Zemlje valjda ste to već otkrili, ili smatrate da to prosti puk i ne mora znati?

Kruže priče u narodu da to što se svjetlošću zove nisu čestice ni fotoni, već da su to iskre čestice materije, atoma, koje nastaju u srazu čestica sa valovima koji neprestano stižu sa Sunca.
Neki čak kažu da tih sićušnih čestica ima više nego zrnaca pijeska u svim pustinjama svijeta, te da se dogodi toliko sudara svake sekunde kojih je više no što je lišća na svim šumama na svijetu. Malo dvojim sa tim usporedbama, jer stalno šećem sa psom po obližnjoj makiji i teško je i pomisliti da je moguće prebrojiti nekoliko grmova, a kamo li lišće sa jednog odronka.Da pijeska u pustinji ima mnogo znam kada sam pokušao brojati zrnca na jednoj lopati kada sam radio na miješalici. Bojim se da im nema broja.

Znam da treba vjerovati znanstvenicima, pa kome bih drugom? Držim da oni to znaju, ali to im sada i nije od posebne važnosti, ili je to opet nekakva zavjera šutnje koju je pokrenula vlada. A da sam na dobrom tragu da to potvrdim, shvatio sam kada sam se našao oči u oči sa g. Hubbleom.

Hubbleova konstanta

Noćima mi je uporno objašnjavao svoju konstantu širenja svemira, koju je obznanio prije velike svjetske krize, ali ne ove današnje krize, već one iz trideseti godina prošlog vijeka. Tada nije bilo ni Obame ni Plutona. Istina nema Plutona ni danas, izbrisali su ga. Kažu, malen si brate, vidi ti samo ove ostale, nemaš ti što tražiti među njima.

Kad je Hubble završio svoje predavanje, nisam mogao a da ga ne upitam. Sve je to dobro što si iznio, ali neke stvari ne drže vodu učitelju. ?. Znam da je spektroskopija nepogrešiva i da imamo što promatramo dalje, pomak je sve više ka crvenom, što znači da se promatrani svemirski objekti sve brže odmiču od promatrača.

Iako mi je još u magli, jasno mi je da objekti, koji su najudaljeniji, imaju brzinu 270.000 kilometara u sekundi, ali obojica znamo da imamo i plavi pomak što znači da nešto i ne bježi od nas, već ide na nas. Ako tvrdite, kao onaj pop, da je svemir nastao iz njegovog pra jajeta uz pomoć Velikog prska i da se sve razlijeće, zašto onda ponešto slijeće?
Ma daj, to su samo dva slučaja (danas ih ima između 100 i 7000, ovisno tko ih iznosi), budi malo demokratičan i poštuj plebiscitarnu većinu.

Ovo bi trebala biti rasprava o znanosti a ne o nametanju volje šačice gore u vladi, koji guraju za svoje, a govore da je to volja naroda. Što je mogao narod izabrati Kurtu ili Murtu. Vidiš i sam da sada i jedni i drugi mijenjaju ustav kako bi na referendumu manjina mogla odlučivati za većinu. Ako učitelju baš hoćete nisu to samo dva slučaja, već ih je bezbroj.
?.
Pa zar sami niste objavljivali otkrića koja potvrđuju sudaranje galaktika, čak u jednom događaju do sudara dolazi između četiri galaktike. Za svaku od njih, sa njih, se očitava plavi pomak, unutar njih.

sudar-više-galaksija

Sudar više galaktika, snimka Nase

Ma, to su udaljeni događaji iz prošlosti. Zar si zaboravio da svjetlosti treba i desetak milijardi godina da bismo je danas vidjeli.
Da je i tako, tvrdoglavo nastavih grintati, opet nisu dva, već ih je mnogo, bili oni u sadašnjosti ili u prošlosti.
Što zapravo želiš reći ili pitaš bez veze?
Pretpostavljam da ste i tada računali sa činjenicom da bi svemir, uostalom kao i sva druga nebeska tijela, mogao imati vrtnju, a ne ekspanziju, pa i Einstein je sa suradnicima o tome raspravljao dvadeset godina poslije vaše objave.

Lako je danas biti pametnjaković i provocirati nas koji smo dali ogroman doprinos razvoju znanosti i napretku tehnike i ukupnosti znanja. Misliš li da bi i ti sam tada pjevao drugačiju pjesmu, kada je već tada postojalo znanstveno mišljenje, da se je svijet odnosno svemir izlegao iz jajeta i u to se vjerovalo cijelo desetljeće. Uostalom koliko znam ni Einstein nije dokazao vrtnju. Oko čega bi se svemir vrtio, barem bih ja to promatranjem otkrio da postoji.

Učitelju vi ste to i otkrili. Približavanje nekih objekata, u nizu onih koji se udaljavaju, matematički daje vrtnju svemira, a nikako eksploziju. Samo u vrtnji možemo imati sudaranje i mimoilaženje galaktika, a tih događaja je uočeno mnogo i da ste tada odolili rasprostranjenom pogrešnom mišljenju o njegovom jajetu, danas bismo imali globus svemira. Ovako nam treba jedan vijek da se vratimo na početak, kako bismo ispravili svu štetu, a da o gubljenju novca i ne pričam.

svemir-esa
Snimak svemira sa satelita ESA, objavljen na internetu 6.7.2010. godine

Zato je vjerojatno odustao i Einstein, a od tada je prošlo šezdeset godina, a mi i dalje lutamo. Ne samo da lutamo već spominjemo cenzure. Neki kažu da te cenzure nema, mi bismo vidjeli strašne stvari i pojele bi nas Baba Roge.
Moliti ću vas lijepo to sam rekao ja R. Penrose, ugledan i najviše uvažavani američki znanstvenik, samim tim i sve svjetski.
Uvaženi gospodine, sada ne trebam vas. G. Habble, što ako je ipak Einstein dokučio da se svemir vrti unutar sebe bez centra, nešto kao kuglasti skupovi, što uostalom mu i nije bilo teško utvrditi? Nije li možda samo koju godinu kasnije i dobio ponudu da bude prvi predsjednik Izraela za odustajanje od tih objava, a ne zato što su, između ostalih, i njegove bombe pobile nekoliko stotina tisuća ljudi.
Ti ne shvaćaš, bio je rat.
Učitelju ne pričam o ubijanju ratnika već ljudi. Znate, djece, žena, staraca, sravnjeni su gradovi za narednih pola vijeka.
Hoćeš reći da su to činili samo Amerikanci, a Drezden, Zadar i mnogi drugi?
Nisam htio pričati o ratu nego o mogućim razlozima zašto Einstein nije objavio da se svemir vrti. Siguran sam kao i uostalom i vi, da je on barem imao na raspolaganju znanje, sredstva, tim. Znači, da je jednostavno moralo biti nešto drugo. Nekome je tada više odgovaralo da sve sa svemirom nalikuje na atomsku bombu. Ona je bila moć, a svemir koji se razlijeće neodoljivo prezentira da su samo Amerikanci dokučili znanje samog svemira. Kome bi u tim danima osvete i nadmoći i sve bijede na drugoj strani odgovarala vrtnja svemira? Pa što i ako je tako, koga briga?

Od tada u znanju vladaju atomske i druge bombe vješto komponirane sa cenzurama i Baba Rogama.

CERN-ova unaprijed izgubljena bitka

Ovih dana i mjeseci šopaju nas, kao guske u magli, sa zbivanjima u CERN-u.

Traže Božju česticu?
Uvijek sam potragu smještao u niz nepoznanica. Poznati ili nepoznati tragaju na nepoznatom ili u poznatom za nečim dotad nepoznatim. Idete na Borneo tražiti neotkrivene vrste. Doduše one su nepoznate onima koji objavljuju, ali su poznate lokalnom stanovništvu. Što se krije na velikim morskim dubinama bilo je nepoznato čovječanstvu, bez izuzetaka.

To se zove otkriće, nitko ne zna i vi sada to iznosite na svjetlo dana, odnosno objavljujete i zgrćete lovu, zasluženo.
Oni u CERN-u tvrde nama, koji nemamo njihovu pamet, da traže nove čestice ili pra česticu. Čovjek bi pomislio da imaju moćne dosad neviđene mikroskope, ili neke dosad neviđene tehnike kojima će je i pronaći. Ali ne, oni imaju neku cijev smotanu u krug kroz koju tjeraju marvu, oprostite čestice, da bi ih na kraju sudarili i tako pronašli tu česticu. To bi bilo u redu, da oni zagrabe iz nekih neotkrivenih kutaka neistražene čestice, pa bi opet čovjek povjerovao, naći će je.

Pazi sad, oni u tu cijev ne guraju nepoznate, već odabrane i dobro poznate čestice i kada ih sudare dobiti će pra česticu. Isprva sam mislio da zbijaju šalu, ili je novinarska patka, ali nije ništa od toga. Oni čini se doista sudaraju uglavnom protone i to u sterilnoj cijevi. Pa kad malo bolje razmislim, to sa tom pra česticom nema veze, oni ne vrše ispitivanja koja bi dovela do stvaranja novih čestica, nego novih izvora energije ili nečeg vrlo dolarski opipljivog. Briga njih za božjom česticom.

Ne želim biti žalosna sova, ali vjerojatnosti za nešto na tako postavljenoj osnovi nisu nimalo zavidne.
Oni još misle da je atom onakav kako je to govorio N. Bohr. Njihova predodžba je u najboljem slučaju da je to glavica kapule. Iskreno podržavam taj projekt, jer spoznaje bez obzira na rezultat su predragocjene. Još kroz Fernlab i druge super sudarače i one manje bila je vidljiva krivulja koja je nakon određenog poniranja počela se penjati. Čestice nisu postajale sitnije, iako su stizala stalna senzacionalistička izvješća kako su pronađeni kvarkovi, pioni, kaoni, eta W i Z čestice, zajedničko im je bilo da su to vrlo kratko živuće tvorevine koje su nakon niza raspadanja prelazile u elektrone i neutrine. Zapravo uložile su se milijarde dolara da bi se vidjelo kako se i na koliko načina može raspasti atom.

Da malo karikiramo, uzmete dvije lopte i u utrošite jako puno energije, da kada se one sudare da se raspadnu i onda ako popucaju po pravilnim šavovima vičete eureka, imamo čestice. Kako lopte imaju dijelove iz kojih su načinjene u sudaru se događa da ostanu dvije ili neki drugi broj kocki koje prepoznajete kao dijelove neke cjeline a ne zasebne živuće cjeline. Naravno da pri sudaru imamo i zrak kojim su bile popunjene lopte. I u ovome slučaju korišteni su protoni, kao i neutroni i elektroni.

Taj proton, to vam je čestica vodika bez elektrona, kemičari ga obilježavaju sa velikim H2, vrlo je talentirana čestica. Od nje vam nastaju sve čestice iz teorije čestica nastalih u sudaračima. Da su nastajale samo manje čestice, vjerojatno bi se završio i 27 kilometara dugi sudarač u SAD-u, ali su se stvari počele komplicirati.
Od protona sada su nastajale čestice koje su masom veće od samih protona. Mnogi su prepoznali činjenicu da je vrag odnio šalu i da dalje nema smisla trošiti novac poreskih obveznika. Drugi su nagovorili naivne Europljane da se na višim energijama za samo tričavih desetak i više milijardi Eura može doći do nečega što nije mogao Amerikanac. Što bi rekli Dalmatinci, jest, da ne bi.

To je baš friško pred nama. Rekoše kvar će otkloniti do početka ljeta. Postoji vjerojatnost da na ovim dvostruko većim energijama od najvećih do tada dođe do kratkotrajnog lijepljenja dva ili više masa protona u jednu cjelinu koju će oni tada nazvati božjom česticom, ali ako bude tako to je samo fijasko i uludo straćen novac.

U sudaru čestica puca i nanovo više nemate tim putem što spajati.

Dakle nove revolucije u teoriji čestica nema. Što bi onda moglo biti. Minijaturna crna rupa? Vjerojatno ako je to crna rupa u glavi nakon gadne pijanke ili uslijed malo korištenog mozga. Ono što se priželjkuje, a i ja sam, jest da raspali dijelovi atoma na tamnu materiju i energiju počnu srastati u iskoristivu materiju. Kada bi bila ta energija stabilna barem jednu sekundu, to bi bio početak apsolutno novog doba. To bi značilo da postoji tada realna mogućnost da se stvori energija koju ćemo moći nositi u kanti i na grame ili kilograme.
Sama pomisao već me je ispunila radošću, ali bojim se da proračuni ili procjene ne daju nimalo šansi za tu mogućnost. Nadam se samo da će gospoda iz CERN-a brzo tiskati izvješće o događajima pri tim energijama kako bi se možda moglo barem malo naslutiti kako se tada ponaša tamna materija i energija.

Čestice i Ledermann

Što možemo zaključiti iz teorije čestica?
Proton je siguran, elektron također. Neutrina je čudna ptica i proračuni pokazuju da je stvaran. Iako kroz niz različitih pokusa se sugerira da je tu i da je to potvrđeno, ništa od svega toga. Uvijek prihvatim nešto kao činjenicu kada postoje indicije, koje se mogu elegantno i jednostavno uklopiti u cjelinu koja se istražuje.

Sve prisutna u svim pokusima je energija koju zovu fotonima. Naravno to je samo energija koje ima u svemu, kako česticama tako i svemiru. Neutron je već složena čestica, pa ide helij i tako dalje.

Preko ramena začuh glas, ti se gadno varaš. Okrenuh glavu i vidjeh g. Ledermanna. Obukao neku smiješnu majicu sa velikim brojem 136.
Oprostite gospodine hoćete reći da se sada slažete sa vašim teoretičarima nauštrb moje ćakule?
Svi znaju da ih baš i ne cijenim, ali ti za razliku od njih samo slutiš. Zar sam uzalud četiri godine pisao Teoriju čestica?
Nije uzalud, bar smo saznali kako ste nepošteno postupili prema doktorici Wu. Ako vas baš zanima vaša teorija čestica je u strukturi svih mojih razmišljanja. Kako uopće donijeti valjan zaključak ako nemate more podataka koji su objavljeni? To ako se izražavam sa mahanjem kažiprsta ne znači da visoko ne cijenim vaš ili bilo koji rad drugih znanstvenika. Istina i meni su draži oni koji se dokazuju kroz eksperimente no teoretičari, ali i njih jako cijenim, jer bez drugog viđenja i mišljenja bili bismo u srednjem vijeku.

Ne volim baš one koji su nedodirljivi i napuhani kao zagorski purani. Oni ne zastupaju znanost, već su teški okovi za čovječanstvo, a takvih je danas mnogo. Na njih nećemo uzalud trošiti našu energiju i vrijeme. Kada ste već tu, da vas pitam da li se može svijet temeljiti ili se temelji na nekoj od vaših kratko živućih čestica. Točnije da li ih možete spojiti u nama vidljivu materiju?
Pa one su nastale iz materije i materija jesu.
Sada ste baš izmislili toplu vodu, iz sudarenih automobila uz uloženi rad spojimo drugi auto, dosta sličan, a kakvi su izgledi da u CERN-u dobijemo jednu sekundu ili više održivu materiju ili ako vam je draže česticu? Uostalom koliko vi u vašoj Teoriji čestica imate takvih?

Ćutite jer nemate niti jednu. Vrijednost sudarača je očitavanje načina raspada pojedinih dijelova protona i elektrona. Nemoguće je da iz tog raspada niste mogli pročitati bit atoma, ili vam to nisu dozvolili? I zašto je propao već dobro započeti projekt 27 kilometara dugog super sudarača čestica? Nije li to odgovor na vašu Teoriju čestica?
Moja teorija je priznata u cijelom svijetu i izučavaju je mnogi eminentni univerziteti.
To je istina i sam je izučavam, ali to i nije nekakav odgovor, kao da je malo knjiga i radova, kroz kasniji uvid, osporeno. Vaša sreća je da se to neće dogoditi, jer vi iznosite samo rezultate, ali neke stvari će se imenovati drugačije.
Tih svih silnih čestica nije bilo u moje vrijeme, javi se g. Hubble. Začu se zujanje električnih kolica i opet se razliježe sintetizirani glas g. Hawkinga.
Ponovo sam pogledao računske radnje, koje sam uostalom opisao u Prve tri minute, nema greške, sve matematičke radnje stoje bez greške. Svi podaci, koje sam zastupio u polaznim osnovama, strogo poštuju načela kojima barata najviša znanost, a rezultati su u skladu sa očekivanjima. Te rezultate priznaje većina znanstvenika svijeta i morate priznati da su vrhunski i profesionalno urađeni.
Gospodo, nikome nije ni na kraj pameti osporiti vam vaše znanje i zavidne vještine, jer toga imate, za nas narod, nepojmljivo mnogo. Vaš doprinos čovječanstvu, kao i niza drugih znanstvenika također, nitko ne spori, jer je to činjenica i točka, ali neka pitanja traže preispitivanja i detaljnije odgovore.

Da li tako bijaše na početku?

Kako objasniti na primjer: kada se svemir po tome Velikom prasku počeo razvedravati nekih 400.000 godina od toga početka, kažete prvi puta su se oslobodila zračenja, koja današnji znanstvenici pripisuju pozadinskim zračenjima. Kažu savršeno se uklapaju u tu Teoriju velikog praska. Čak što više i njihova temperaturna vrijednost od 2,4 do 2.7 stupnjeva po Calvinu su unaprijed teoretski bili predvidjeli.

Čestitam, ali nama na Balkanu baš sve daske nisu lijepo legle na svoje mjesto.

Nacrtali smo kao djeca disk kako je izgledao 400.000. godine po t.zv. velikom prasku i zadali polazne osnove.

svemir

Počinje zračenje koje imamo danas, materija se razlijeće ili razdvaja po nacrtu balona uvrštavajući i inflacijski period, brzinom , krenuli smo sa maksimalnom od 270.000 kilometara u sekundi. Tada smo uvrstili zakon izračivanja nebeskog tijela sa temperaturama za zvijezde od 5 do 200 tisuća stupnjeva, te okvirni vremenski period od 13 milijardi godina, prema proračunu znanstvenika koji su obrađivali rezultate dobivene sa COBE-a.

Bez obzira na naš trud, valjda u nedostatku znanja, nismo mogli shvatiti kako to da zračenje primamo baš danas. Ako takav objekt nije nekim nezamislivim slučajem već putem zračenja izgubio svu materiju, ona, gdje smo i mi sada je odmah oslobođena zračenja jer materija se kretala konstantno sporije od zračenja. Već sljedećih 400.000 godina sva zračenja su napuštala i odlazila iz svemira.
Nismo mogli naći nijedan razlog zašto bi ona, vidi čuda, baš danas stizala u naše instrumente da bi potvrdila sve unaprijed posložene slagalice.

Ako su doista ti valovi odnosno zračenja od početaka onda su u međuvremenu negdje boravila, možda se od nečega odbila prije jako mnogo vremena tako da su sada tu. Očito je da ti valovi putuju unatrag, a teoretski i praktično bi trebala odlaziti. To što je teoretski predviđeno da bi trebali imati 3 stupnja po Calvinu ne daje nimalo pozitivnog svijetla niti doprinosi razrješavanju problema.

Ovo pozadinsko zračenje je činjenična stvarnost, a stvarnost je da oni putuju izvana ka nama a ne od nas. Da se kojim slučajem znanstvenici posluži ovim zračenjem za podrivanje Velikog praska iz popovog jajeta, bilo bi logično i očekivano. Ali negaciju navesti kao vrlo važnu potvrdu pomalo iritira, dovodi u sumnju dobre namjere znanstvenika i postavljanje pitanja s kojim razlogom oni to čine?

Draga gospodo morate priznati da udio u tome ste dali i vi sami. Opet ste postupiti kao sa plavim pomakom, sustavno ignorirali i marginalizirali, kao i uvijek odvojeno razmatrali bez da date mogućnost da to netko dovedi u vezu.

Ja sam imao gotovu teoriju, ali malo je znanstvenog svijeta stalo iza nje, javi se g. F. Hoyl.
Istina, ali i ona je bila samo naslijepo uklapanje mogućih rezultata u činjenicu da se svemir širi Habbleovom konstantom i nekim tvrdnjama na osnovu promatranja da svemir dobiva na masi.

Toliko sam bio zbunjen, dok sam čitao te vaše retke, da sam bio siguran da vidite cjelokupno stanje odnosa u svemiru. I sada mi je žao. Imali ste nos i pokušali postaviti sve na čvrste osnove, ali jednostavno vam je sve izmaklo. Ne mogu da se stalno ne upitam biste li sa g. Hawkingom tu stvar istjerali do kraja. Vaša oštroumnost i opažanje i njegova briljantnost i upornost i volja za dokazivanjem bili bi prekrasan spoj.

Valjda je sudbina umiješala prste ili nečiji niz radnji namjerno udesio da do toga ne dođe. Taj neko, ili neki, vješto je pridobio dva talenta za sebe i svoje ciljeve, a istovremeno poradio na tome da ne surađuju skupa ni na jednom projektu iako pod istim krovom. Stvaranjem rivalstva, na pogrešnim osnovama, oni su se okoristili, a čovječanstvo je usporeno.

Zašto? Pa što ako se svemir vrti nekako kao kuglasti skupovi? Što je bitno ako je svjetlost proizvod sraza valova i čestica? Komu smeta što pozadinski valovi dopiru iz pojasa gdje svemir vrtnjom stvara trenje sa materijom izvan njega?

Sve to svakako ne bi smio biti razlog, jer to su samo podaci koji ne diraju nikoga i ne zadiru u ništa. Nisu valjda neki, kroz guranje gluposti, masno zaradili i još zarađuju, pa iako znaju pravo stanje stvari prisiljeni su što duže i na sve načne ustrajavati na nečemu što od početka nije držalo vodu. Možda ovdje je onaj slučaj na snazi, da oni koji znaju ćute, ali podupiru one koji nemaju pojma, a pričaju. Svejedno, narod već odavno zna i posljedice toga znanja su odavno mjerljive značajnim iznosom dolara, a svaka daljnja šutnja može se oteti kontroli do same promjene ravnoteže moći.

Nimalo nije čudno da sve više zemalja radi atomska oruđa i oružja i odbijaju biti ovisni o moćnicima, jer su postali svjesni njihovih zakulisnih dolarskih i sumnjivih radnji. Ne pomažu više ni pritisci ni nametanje sankcija ni ratova. Nije svijet više glup, da ga izrabljuju oni koji odavno nemaju što ponuditi, a da to drugi nisu u stanju sami napraviti i bolje. Zabranjivati ljudima znanje, stjecanje znanja, i njegovu praktičnu primjenu je ludilo i terorizam.

Tu moram podvući da nikako ne podržavam bilo kakvu zlouporabu znanja bez izuzetka od koga je i pod kakvom izlikom stiže, pa bio to sam g. Einstein ili g. Fermini. To što se zlorabi znanost nije nikakav razlog da se ona sustavno zabranjuje svima koji ne rade za njih i kako oni kažu. Prošlo je davno vrijeme srednjeg vijeka.

Tada je bila šačica neistomišljenika, a ukupno ih je bilo malo, dok danas ama baš svako može sa malo volje i vremena dokučiti osnove svega za što ima ili nema interesa. Knjige se tiskaju sa namjerno netočnim zaključcima i sugestijama koje imaju za cilj navesti na krivi put, ali gotovo svaka osoba danas može uvidjeti prijevaru i činjenice posložiti na odgovarajući način sa točnim zaključcima. Iako se gotovo sve vrlo jednostavne stvari i rezultati pokušavaju zamaskirati kroz sve duže i nerazumljive formule, gutači tekstova bez većih problema prodiru kroz njih. I da ne shvate formule, jednostavnim logičkim poimanjem mogu doći do rezultata da ih i ne koriste.

Šifriranje znanja je prošlost, jer stupanj kritične mase je odavno stvoren i oni sada stvaraju svoje šifre na svoje znanje. Nisu ludi da svoje znanje više u bescjenje daju onima koji cijede dušu iz njih i njihove obitelji ili sugrađana. Iako danas imamo dosta siromašnih, moramo shvatiti da to nije srednjovjekovna sirotinja. Ako rjeđe jede, ne znači da manje čita ili svata svijet oko sebe. Uglavnom je suprotno, a da rade za bijednu crkavicu dok gledaju bogate ne pada im na pamet.

Sve se čini da se i genetski izdvoje dva ili više tipova ljudi kako bi ostali, izrabljivači i izrabljivani, ali na žalost autora tih suludih ideja to im se već odbija o glavu i vrlo je vjerojatno, da su se zaračunali. Ako do toga i dođe, mogućnost je daleko veća da vladajuća rasa dolazi iz redova potlačenih, nego sitih i bezosjećajnih izrabljivača. Evolucija nikada nije dopuštala drugačije, pa zašto bi ovaj puta promijenila stranu i osnovne principe.

Crne rupe, gravitacija,odbojne sile, Einstein...

Trgoh se nakon nečijeg drmanja i vike.
Ne spavaj, govorio je g. Einstein i gotovo me mlatnuo svojim štapom, buncaš u snu i pričaš sve neke nerazumljive gluposti. Misliš li noćas spavati nad knjigom, neće moći. Zar pretpostavljaš da ćemo i mi s tobom dangubiti

Ionako sam umoran pa ako nisi više za ćakule o nečemu što i nas zanima, mi odlazimo.

Sory, itekako vas trebam, ako mislim sutra podići nove knjige i nadam se upoznati nove također zanimljive prijatelje. Ova tvoja zabrana brzine iznad brzine svjetlosti me je zamislila. Ne nalazim da ikakva zabrana donosi nešto dobro pa ne vjerujem da i ova može bolje proći. Zar dosad nismo imali sličnih rasprava kada su brzine dostizale 30, 70 i svaki put sve više kilometara,  pa brzina zvuka?

Nema tu ništa nerazumno. Nije tu riječ o zabrani već o proračunu na osnovu eksperimenata za količinom energije koja bi trebala biti upotrijebljena, pa ni tada ne bismo bili u mogućnosti postići brzinu svjetlosti.                                         

Mislite zračenja, odnosno valova, jer nisam uopće siguran koja je brzina svjetlosti, pa dok se ne usuglasimo oko toga pod pojmom brzine svjetlosti podrazumijevati će se brzina rasprostiranja valova ili zračenja u vakumu.                        

Vidim, ne samo da si pospan, nego i kada dobiješ zadovoljavajući odgovor bježiš na druge teme.
I prije odgovora sam bio zadovoljan objašnjenjima koji su razlozi tomu, ali zabrana, kao takva, odvlači usmjerenost na drugu stranu i nema ni eksperimenata ni teoretskih rasprava koko bi se zaobišao taj problem. Zasigurno ste i sami uvjereni da mora postojati vjerojatnost, makar i vrlo mala, i da je moguće iznaći nekakvo rješenje.
Da, u kvantnoj fizici to je moguće, ali uludo je trošiti energiju na nešto neopipljivo.
Koliko se je potrošilo energije i vremena na rasprave o vašim rješenjima koji su za posljedicu imali crne rupe?
Eh, da, mislio sam da ću dobiti Nobelovu nagradu za moj trud na dokazivanju istih, javi se g. Hawking.
Sve te komplikacije oko ničega.
Kako, javiše se svi prisutni.
Pa zar ne pratite znanstvene vijesti iz svemira? Prije nepune dvije godine, pri promatranju eksplozije vrlo velike zvijezde, utvrđeno je mjerenjima da se ne stvara crnu rupu, te da se većina materije dezintegrira.
To je novina, baš nezgodno.
Neki anonimus, a vjerojatno je ih bilo još, je u nekakvoj "Zadarskoj teoriji" to predvidio. 
Vjerojatno ništa ozbiljno?

Čini se da je ozbiljno, jer o tome je govorio kroz način ponašanja materije. Za posljedicu sažimanja unutar svemira ustvrdio je da materija ili ako su stvoreni uvjeti nastaje ili se raspada u tamnu materiju i energiju.
Ovo će biti zabavno, ako nas ne udavi, dobaciše između sebe. Takvih teorija dobivamo svaki dan barem jednu. S njima zabavljamo naše studente i upozoravamo što se događa kada se stvarnost poigrava sa neupućenima, koji bi nešto rekli onima koji su, može se reći, izmislili znanost.
Istina ni ovaj se ni po čemu ne razlikuje, izuzev što mu je ton prema vašim tvrdnjama poprilično ironičan, da ne kažem da vas krivi za nedosljednost i olako iznošenje tvrdnji.
Ma može govoriti do sutra, moja matematika je dobra, a poznato je kakav sam dao doprinos u novim matematičkim metodama.
Pa već smo spominjali plavi pomak i procijenili, te da je vrtnja svemira realna osnova, a vi ste crne rupe naslijedili od g. Einsteina, a za podlogu ste imali i njegove teorije. Samom činjenicom da nema Velikog praska, nema plodnog tla za raspravu o crnim rupama. To je samo u sferi misaone igre i konstrukcije.
Neće biti, pa u centru galaktika su crne rupe dokazane.
A, sjećam se, to su one rupe koje štucaju, jer su se prejele? Astronomi vas odavno upućuju na nešto drugačije stvarno stanje. Imate galaktike nepravilnog oblika koje izgledaju kao nakupine zvijezda u nesređenom stanju, ali i to stanje ima svoje pravilnosti. Potom imate one koje u svome centru imaju tek formirani vrtlog. Tek sada imate spiralne galaktike i na kraju one koje spiralu zamjenjuju diskom. Svaka nakupina zvijezda po proteku određenog vremena formira vrtlog koji kako sve više ubrzava stvara loptasto tijelo velikih gravitacionih i odbojnih sila.

Kakvih sada odbojnih sila?

Tijelo koje se vrti stvara valove koji putuju dalje od tijela sa najvećom vrijednošću na najisturenijem dijelu, odnosno pojasu ekvatora.
Taj primjer imate kod Sunca i kod planeta Saturn i drugih. Tijelo privlači drugo tijelo magnetnim silama, a istovremeno vrtnjom stvara odbojne sile koje tijela održava u putanjama.

Tijela koja nemaju svoju  vrtnju samo privlače druga tijela, što možemo vidjeti po velikom broju kratera na njihovoj površini. Zato takva tijela nemaju prirodne satelite, jer su sama sateliti, a to je slučaj sa Venerom i Merkurom.

Da je to i točno, tijelo promjera i 30.000 godina svjetlosti kakva su u centru galaktika jednostavno bi se urušila. Njih mora nešto održavati, a to je crna rupa.
Mora biti da sam bio nejasan. Dovoljno je da misaonom simulacijom zavrtite vrtlog sve brže i u konačnici čete dobiti ciklon, koji usisava na oba kraja materiju i izbacuje je po spirali, ali većinu u sredini. Te ciklone imate i kod manjih tijela, a ima ga i naše Sunce na oba pola, što je utvrđeno promatranjima.  
Pa to i nije ništa drugo doli jedno od rješenja teorije relativnosti.
Nije, samo što nije izvedena iz teorije već iz promatranja ustroja galaktika
Svejedno odakle je izvedena, ona još jednom potvrđuje moju teoriju.

Nije tako jednostavno. Sva vaša rješenja dovode do singularnosti i crnih rupa, a niti jedno, niti drugo opažanjima nije potvrđeno.
Uvijek se nađe onih koji svako malo tvrde da su pronašli nekakvu crnu rupu, ali indirektnom metodom. To znači ako nemaju zadovoljavajuće rješenje onda to mora biti ta crna rupa. Ne mora, ima jednostavnijih, elegantnijih i logičnijih rješenja, koja ne treba izvlačiti iz teorija već iz rezultata promatranja. Iz vaše mnogi su samo normalne plahte zamijenili gumenim i po njima, kao Grci po kornjačama, gurali planete. I kako rekoše u konačnici će oni pasti na Sunce. Ništa od toga, jer privlačne i odbojne sile su približno izjednačene, a tome doprinosi i loptasti oblik tijela.

Ne štima to. Da nismo promatrali sudar kometa sa Jupiterom još bi nas i zbunio.

svemir-the Universe
Snimka sudara kometa sa Jupiterom

Komete privlači Sunce, kao tijelo koje je superiorno masom, ono čini 99,8 % ukupne mase našeg sustava. Kometa slijedi privlačne sile Sunca koje su uvelike veće od odbojnih sila pojedinih planeta tako da su ovi sudari mogući i događaju se.
Ne treba zanemariti ni vrtnju planeta , jer ona može biti korektivni faktor za putanju kometa. Većinu tijela pokupe prirodni sateliti, za koje možemo reći da im je to i zadaća.

Hoćeš reći da moji izgledi da sa crnim rupama dobijem Nobelovu nagradu ne postoje, tužno zazvuča Hawking.
Radije bih da vam dodijele nagradu za ukupni doprinos, ili matematiku, jer sa crnim rupama smo u društvu starih Helena. Uvijek moramo poći od logičke činjenice da svemir nije sačinjen od Baba Roga ni cenzura, već da on sam nudi, najčešće vrlo jednostavna rješenja.

Maglice i maglice

Promatrali ste prstenastu maglicu, za koju vjerujem da je možda najljepša, koju su astronomi otkrili promatranjem.

prstenasta-maglica
Istina lijepa je.                                                                           

Meni je dok sam je promatrao bilo jako neobično tumačenje, da je do njenog stvaranja došlo uslijed eksplozije nekakve zvijezde. Pregledao sam bezbroj simulacija razno raznih eksplozija i nisam mogao pronaći niti jednu koja bi barem nalikovala stvaranju ove maglice.

Vidite kako je neodgovorno decidno tvrditi da je nešto nastalo na jedan mogući način, a pri tome ne razmišljati o posljedicama u slučaju da tvrdnja nije točna, što je u ovome slučaju i mnogima drugim, među kojima ima i vaših. I u ovome slučaju naslijeđe o utisnutom razmišljanju da sve funkcionira kao atomska bomba je očito, samo što nema nikakve poveznice. Kada sam kao hobist izgubio dane pokušavajući potvrditi rješenje koje je najblaže rečeno sugerirano, koliko je tek vremena potraćeno kod ljudi kojima je to struka, a sve uludo.

Ili je i ovdje isti slučaj odvođenja u krivom smjeru sa namjerom. Nije stvar u tome što smo svi sa tom zlom namjerom odvučeni u dokazivanje ne dokazivog, već na izmaranju i gubljenje vremena, a za to smo vrijeme mogli naći rezultat nanovo. Ovdje je to tako očito, da sada tek uviđam koliko su namjerna navođenja netočnosti opasna za sve koji pokušavaju razmišljati na logičan način. Više je vremena potrebno da se razluči točno od namjerno netočnog, nego sto puta samo izučavanje materije.

Prstenasta maglica je nastala prema svemu sudeći raspadom nekakvog planetarnog tijela uslijed vrtnje, čiji počeci se mogu prepoznati u planetu Saturnu.

Kada smo kod maglica uočava se i osnovna nelogičnost, da se sve pripisuju eksplozijama zvijezda. Dovoljno je provjerom tek desetak maglica utvrditi da njihov izgled nikako ne podsjeća na bilo koji dio kod eksplozije. U simulaciji će pomoći promatranjem točno uočene Super Nove i izgled maglica koji je nastao u tim događajima. Sam izgled tih maglica koje su ne tipične za eksplozije otvara pitanje kako su nastale i odakle one tu.

Tu bi se izvrsno uklopio moj predloženi stalni svemir u kojem nastaju čestice, javi se g. Hoyle.
Istina, samo nerazmjer je između količine nastajanja čestica koji ste vi predložili i mase maglica. Za period od 13,7 milijardu godina vašim putem ne bismo imali jednu, a kamo li nekakav približan broj. Opet moram skrenuti pažnju da je pokušaj bio stimulativan za mnoge, koji su uspjeli poći od mogućnosti da je stvaranje osnova svemira.

Pojavljivanje prikaza

Siguran sam da je slutilo se jutro, jer ne nađoh drugi razlog zašto se svi razbježaše i ostaviše me samog sa mojim razmišljanjima. Na samu pomisao na krevet razdrijemam se.

Od kada sam se družio sa g. Freudom, krevet mi je poprište bitaka, a ne odmora. Nikako ne mogu reći da je sve grdo. Ima poželjnih snova kao letenje, posjeti dijelu Bosne gdje sam odrastao, pa svi ti meni nepoznati likovi koji su prisutni i prave mi društvo i ugađaju na razno razne načine, čuvaju me i ohrabruju.

Ali kada su pred spavanje došli nepoznati likovi u neobičnoj odjeći znao sam da sam vjerojatno u neugodnoj situaciji i da u tadašnjoj sadašnjosti je budućnost bila neizvjesna.
Taj g. Freud doista zna pamet uputiti ka neistraženim kutcima mozga. Znam, ne morate odmah, jesi li siguran da ga imaš, ili nešto u tome stilu, jer dragi moji nije ovo za šaliti se. Da sanjam svašta to znam, ali da dolaze nestvarni ljudi na javi?
G. Kastaneda imao je u svojih sedam osam knjiga podosta objašnjenja, ludilo koje treba kontrolirati, meksički kaktus ili nekakve gljive, nisam siguran da je spominjao buniku, a spominjao je nekakva eterična bića.
Kaktus i ne znam kako izgleda, a gljive lisičarke sigurno uzrokom nisu. Ludilo po g. Freudu teško može biti, jer nema popratnih događaja, a i po svemu sudeći uredno obavljanje obaveza i zadataka uz tako reći normalan život teško ide zajedno.
U eterična bića i nisam baš vjerovao, a prelistao sam i medicinski priručnik da potvrdim šizofreniju. Nije. Ne sklapa se izuzev ovih bića  baš ništa.

Kao da sam upao na rub procjepa u vremenu, a i ta bića, pa se sada gledamo sa dva tri metra udaljenosti. Ne znam zašto, valjda iz bojaznosti i vrlo čudnih okolnosti u kojima sam bio, nisam ih pitao tko su, ni što hoće od mene, a oni su svako malo nešto raspravljali o meni, glasom koji nisam čuo, već sam to iščitavao iz pomicanja njihovih usana i gestikulacija. Svako malo se poneki od njih digao iza stola i pokazivao drugima na mene, ne rijetko vrlo smjelo su mi se unosili u lice.

kapucini
Kapucini

Kapucini su bili, doznao sam kasnije kada sam gledao nekakve emisije o njima. Nelogično u svemu tome košmaru je što za taj red sam tek kasnije saznao, i retroaktivno ih povezao sa tadašnjom stvarnošću. Kao što barmen u «Pod lipom 35» kaže, sada se pitate koje su naravoučenije?
Nije riječ o pouci već o događaju koji je moja percepcija doživjela kao stvarnost.

Boravili smo tako nekakvih petnaestak dana, češće večeri no popodneva. Jedino što sam mogao dokučiti, da su doista nešto očekivali od mene i da su im očekivanja bila doista velika. Rastanak je bio pun revolta i kao protestnog odlaska. Nije nikakvo čudo, kada nisam smogao snage da im se obratim i pitam bilo što, čak što više navikao sam se na njih i nisam više ni obraćao nekakvu povišenu pažnju.
Nemojte mi molim vas reći kako biste vi to učinili. Sigurnije je da bi krenuli ka nekontroliranom ludilu. Tko realan razgovara sa prikazama?
Ako tada znate da oni ne mogu biti u sferi realnosti, ma koliko izgledali realno, pričati sa njima i propitivati ih bi značilo da ste pomakli pameću i da to priznate pri tome razgovarajući sami sa sobom.

Danas mislim drugačije. Ne mogu sebi oprostiti da sam, kao amater, propustio propitivanje granica stvarnosti, ma koliko one bile samo meni realne.

Kako danas mogu isključiti mogućnost da je doista bio kakav procjep u prostoru i vremenu? Iako se stalno tješim da su bili samo moja halucinacija, sve više sam siguran da sam gadno zabrljao i propustio teško ponovljivu priliku. Sigurno bi se g. P. Kristll složila sa postupkom, i sada čujem pogrde antropologa i svih onih koji istražuju nad naravno. Nisam i s tom činjenicom živim šest dugih godina.

Jasno vam je iz izloženog da ti susreti su bili ništa spram snovima. Imenovati ih riječju košmar nije ni umanjenica, ni mali dio u gradiranju te riječi. Kako g. Freud, a i drugi znanstvenici iz te oblasti kažu da REM traje kratko, jer tada snovi nisu cenzurirani, i da imalo duže traje, što se mjeri minutama, čak sekundama, svjesno bi bilo preplavljeno prevelikom količinom nesvjesnog, a to vodi do pomicanja razuma.

REM faze trajale su satima, ne rijetko cijele noći. Toliko sam bio iscrpljen, da sam siguran da su opisi paklenih muka lijepa proza.
Glava mi se je rastakala na nelogične i nevjerojatne načine. Košmari su satima tresli polu budno tijelo.

Pocijepana stvarnost

Jedne noći pred zoru, odustadoh od mučenja, podignem se i obučem i krenem napolje da promatram nebo dvogledom.

Napravio sam sedam, osam koraka kada su mi kao klecnula koljena. U slabo osvijetljenoj sobi gledao sam dva lika, a oba su bila dio mene.
Prednje je bilo moje tijelo, a iza njega bjeličasto tijelo. Iako sam ih promatrao, kratko sekunda, dva ili tri, ni sam nisam bio isti.

Kao da su sve tri cjeline imale svoj integritet i svijest, iako onog prozirnog sebe ni tada, a ni sada nisam uspio dokučiti.
Prvi je imao kao nagon, volju da se kreće i drži plana, svjestan podjele.
Mene nije bilo briga. Gledao sam bez imalo zainteresiranosti, volje i želje, ili primisli o nekakvoj radnji ili pokretu. Nisam razmišljao, već samo gledao i registrirao, to je to, a što je, uopće nije postojalo.
Nikakvo čudo da tada prevlada onaj koji ima cilj i volju za kretnjom, tada sam već bio onaj prvi i krenuo dalje.

Nebo je bilo prekrasno, okićeno mnoštvom zvijezda, da sam bio siguran da ih mogu izbrojiti desetke tisuća, a ne nekoliko tisuća.

Čitao sam o sličnim podjelama kod drugih osoba. Kažu da su prilikom priprema za odlazak u svemir gotovo većina astronauta doživjeli neki tip podjele.
Drugačije je to kada čitate o tome pa se odlučite za vjerovati ili ne, ali ovo nije bilo štivo. Nije se dogodilo tamo negdje i tamo nekome.
Pošto sam imao nekakvo pred znanje nisam odveć tome pridavao značaja, već me je tada intrigirao prozirni i njegova nedokučivost. Imenovao sam ga odmah kao astralnog, ali to mi nije dovoljno.
Bio sam siguran da se osoba dijeli na fizičku i mentalnu, ali ovaj događaj je stvorio samo zbrku.

Ta podjela na fizičko i razumno je sada bila užasno netočna.
Fizičko je posjedovalo nekakvu svoju svijest i volju, a svjesno, iako je imalo i fizičke odrednice, gledalo je, nije bilo odveć bistro. Lišeno fizičkog i astralnog po današnjim mjerilima bilo je retardirano. Uopće ne mogu zaključiti da se je očitavao bilo kakvi potencijal.
Valjda svijest lišena fizičkog i ne vidi svrhu niti nalazi razloga za nekakvu samo realizaciju ili pokazivanje.
Jasno je sada zašto se propitujem o trećem, jer nemam elemenata da ga svrstam i završim sa njim. Ne mogu se držati ni činjenice da šutnja i ne ispoljavanje znače ovo ili ono, jednostavno da bi zatvorio tu stranicu trebam podataka. Nije jasno kako neke osobe koje se nađu u promatranju svijeta iz drugog kuta ili percepcije do toga stanja stignu u normalnim okolnostima. U ovome slučaju izuzev da sam boravio izvan obitelji u drugom mjestu ništa nije davalo naslutiti da bi tako benigna okolnost dovela do promjena u percepciji. Doista moram dodati da nije bilo govora o nekakvoj izoliranosti.

Kako god bilo izgleda da sam otvorio vrata nekih dijelova u glavi koja sam odmah po ulasku zalupio samome sebi ispred nosa.

Strah od nesaznajnog

Cijeli život u snovima su me proganjala vrata. Uvijek sam se budio prestravljen u tišini, jer sam dolazio do njih i u znanju da će se nešto strašno dogoditi ako ih otvorim, jer sam osjećao da sam tada nezaštićen i vrlo ranjiv.
U snu sam imao predstavu da izvan njih je nešto strašnije od smrti. Da apsurd bude potpun, radoznalost je uvijek prevladala i vrata sam stalno otvarao i ne rijetko prolazio kroz njih.

Naći će se uvijek onih koji će reći, oko ničega stvarao si sam sebi probleme, zar ti nije palo na pamet da se predaš i prođeš kroz ista. Mogu reći samo da strah zna biti velikom preprekom. Tko se probudi poslije takvog sna, taj zna što je noćna mora i da posljedice mogu biti pogubne, pa dovesti i do ludila.
Da to vodi do isključenja iz svijeta, što je samo po sebi strašno, a da pri tome nestane straha i noćnih mora to bi mnogi, a vjerojatno i sam, potpisali, ali veća je mogućnost da će se ući u trajno stanje straha, pa vam i ne ostaje ništa drugo do borba.
Boriti se sa morama ne vodi nikuda do u vječiti krug bez kraja. Izlaz je okrenuti se i prihvatiti što god da dolazilo iza vrata kao realnost neminovnosti. Odgađanje će vas koštati desetak godina suočavanja sa ogromnim strahom od kojega je lako oboljeti na više načina. Meni je trebalo godina dvije više dok se nisam u javi odvažio da ću proći kroz ta prokleta vrata, pa što god da bude.
Nije bilo ništa.
Više se vrata nisu pojavljivala, a to također nije bilo dobro. Što se tiče mora nestale su i to je naizgled bilo dobro, ali znao sam da je nešto bilo odgođeno na neko vrijeme. Bilo mi je drago, ali negdje u kutku svijesti slutio sam da je odmaklo se nešto što sam morao riješiti na drugačiji način.

Najčešći moj problem je što u nekim okolnostima pokušavam zaobići problem bez da se izravno suočim sa njim. Mekši pristup najčešće je, ali ne i uvijek, bezbolniji način da stignete do rezultata, a da pri tome ne izgubite mnogo, ali i ne dobijete ništa.
Ta sva odgađanja i meki pristup sustigli su me baš kada sam bio nezaštićen, sam i nisam imao kuda uzmaknuti, a nisam imao ni načina da to riješim grubljim metodama. Opet sam eskivirao, iako sam bio sav u problemima izmijenjene percepcije.
Promatrao sam sebe sama i događaje koji su uplivali u spoznajno, hineći da kao promatrač ću izvući spoznaje do kojih mi je stalo, a da pri tome ne poludim. Sigurno bih maknuo s pameću, da sam znao kako doći do toga. Kako inače objasniti da sam boravio sa desetak nepoznatih osoba, za koje sam znao da ne pripadaju realnoj percepciji cijelih pola mjeseca. Ne samo to, već brigu za svoje mentalno i fizičko zdravlje nisam digao na višu razinu ili posavjetovao se s nekim. Možda nisam taj tip, već teret, ma koliko bio težak, nosim uspravno, kada bi svako normalan pokleknuo pod težinom i popucao po šavovima.

Držao sam se uvijek, pa i sada, devize, lako je popustiti, lako je poginuti, ako sam pretrčao 100 metara onda sa uzdignutom glavom i bez bilo kakvih grimasa pretrčati ću i narednih sedam.
Doista, ali i ako u hodu života posustaneš ili-ili pogineš put se gasi.
Ionako će se ugasiti sam po sebi, kada za to bude vrijeme, pa čemu onda razmatrati tu opciju, ona je neminovna realnost.

Realnost je i sadašnjost, a kapucini su tu.
Samo ja nisam priznavao tu činjenicu, što iz straha da načinim korak prema nečemu iza čega nemam potpuno izračunate varijable. Tada bih se našao na nepoznatom terenu, a nikako ne želim se odvažiti na korak poslije kojeg neću moći zadržati kontrolu i u potpunosti vladati novonastalom situacijom.

Žalosno u svemu ovome što sam sebe, a i većina onih koji me poznaju, smatram avanturistom, osobom željnom za novim prostranstvima i iskustvima.
Svladavao sam hirovite rijeke, osvajao planinske vrhove, zavirivao u sve spilje na koje sam naišao, skakao iz svake krošnje u plitke i duboke vode, pentrao se po stijenju, skakao iz aviona, boravio u planinama sam sa zvijerima i spavao na kamenjaru među zmijama i popis bi se otegao, bojim se, stranicama i da ne bih se ni mogao prisjetiti svih vragolija koje sam ostavio iza sebe.
Nejasno je kako sam uopće sve to prošao, a često sebe smatram, ako ne strašljivim zecom, ono barem plašljivom srnom.
Promatrajući sa otklonom, vjerojatno sam sve radio iz više pokušaja, kao da slažem kocku na kocku dobro procjenjujući sigurnost sljedećeg koraka.
Pregledao sam zabilješke iz tih dana, one su solidno obavljene radnje pomno planiranog događaja do najmanjih detalja. Postojao je uvijek dobro razrađen plan i njegovo izvršenje i teško mogu pronaći improvizaciju, a da prethodno nije bila ukalkulirana.

U tome svjetlu shvatio sam zašto nisam ništa poduzeo sa kapucinima. Danas bih pronašao načina da tu barijeru premostim, ali i to samo zato što sam pripremljen na sve moguće pozitivne i negativne posljedice koje bi mogle proizaći iz tog pokušaja. Jednostavno sam teško popravljiv. Što bi u narodu rekli propustiti bogom danu priliku kada se ukaže, znači propustiti je zauvijek.

Ako se te kako ih znanstveni i konvencionalni krugovi nazivaju para normalne situacije pak počinju ponavljati i mogu se proučavati onda je to u sferi znanosti.

Recimo pojave se kapucini jedanput, to je para normalno, a ako se pojavljuju određeni period onda je to haluciniranje, a kada bih tek uspostavio kontakt značilo bi sto posto prolupao.
To što mi je to predmet zanimanja, to se ne računa. To što do nekih rezultata mogu doći nakon vježbi, također ne pije vodu, pa tko da ti vjeruje, kada se radi o promatranju iz pomaknutog kuta percepcije koja samo meni može nešto značiti.
Iako o većini tih pojava pišu i mnogi drugi, a sam potvrđuješ sličnosti i razlike napisanog, ne vrijedi. Tu nema vrijednosti mjerljivih opće prihvaćenim mjerama, a napose te rezultate nisi ostvario u laboratoriju ili prostorijama korporacije čiji autoritet, čitaj zgrtanje novca na tebi, nije iza tebe.

Ovce i novce ne možeš imati, ili ti bog da jedno ili drugo.
Stvarnost je tu grublja jer ako se bavite znanošću nemate vremena stvarati tvrtku i još funkcionirati  u obitelji i društvu. Možete, ali to je tada zbroj manjih dijelova u cjelini. Obiteljskom čovjeku ili ženi to je ujedno i nabolje rješenje. Sigurni ste da će tako obiteljsko blago ostati u obitelji ili ćete za njega pametnim pogodbama dobiti najbolju cijenu.

Nikako svojim idejama bogatiti druge, jer time gubi vaša obitelj.
Ništa zato ako neke ideje ne možete realizirati, zabilježite ih i čuvajte za njihovo vrijeme. Za dobre ideje velika je vjerojatnost da će ugledati svijetlo dana i doprinijeti vašem blagostanju.
Nisam ja jedan od tih, barem nisam bio do sada, a sigurno je da to neću biti ni ubuduće. Jednostavno kada vidim da neko u mojoj blizini, ma tko bio, muči se sa nevažno s čime, moram se ponuditi za pripomoć, a stotinu puta sam rekao neću se davati kao laka roba. Iako svi kažu drugačije, hvala se ne jede i ne možeš njome pomoći djeci, a češće je da ti neće ni zahvaliti.
Englezi imaju pravilo da se uglavnom razgovara o vremenu, nikako o poslu ili nekakvim zamislima. Nisu svi kao g. Tesla lakovjerni u dobrotu drugih.
Svi sugeriraju da je tamo vani klaonica, stradao si ako naslute da imaš nešto što bi moglo njima donijeti profit. Danas možete biti znanstvenik samo kao sluga u raljama drugih ili tako zvanih viših interesa.

Naredbe, zabrane, što je to?

Prokrčiti put kroz kritički pristup ukazujući na nedosljednosti je nemoguće, bolje je razgovarati sa kapucinima, veće su šanse za konkretan rezultat.

Zamislite samo pomisao da kritički se osvrnuti na g. Einsteina, osobu od neosporno, ako ne najvećeg, onda jednog od najvećih autoriteta u povijesti znanosti, i priupitati više sebe nego njega, kakve su to zamisli o bliznacima i putovanju bržem od svjetlosti.

Putovali vi brže od sto, 1400 km ili 5 brzina svijetlosti vrijeme je isto, naprosto zato što je to naša konstrukcija, imaginacija ili zamišljena dogovorna stvar.
Ne ravna se priroda ili svemir po našem vremenu, već prema svojim zakonitostima.

Nekako je uvriježeno u ljudima kada nešto se ne može pojmiti, da tu guraju priče o strašnim cenzurama, nemogućim pothvatima, ili za opravdanje se poziva na božje zabrane, kao mi bismo to mogli ali on nam to ne dozvoljava, a pošto je on imaginarna činjenica i vrhovni autoritet mi ne smijemo ni pokušati tvrditi drugačije.
Teško se je i u primislima uputiti na putovanje svemirom brže od svijetlosti kada su vam jasno rekli da je to točka smrti. Dalje ste sami i za vas nema više zemljana, a niti za zemljane nema vas, pa vi izvolite.
Ništa novo, kroz povijest smo se toga nagledali i previše, ali mi nije jasno da već iz toga nismo izvukli pouku.
Zašto uopće vjerujemo u te namjerno servirate bajke? Valjda jer smo zadovoljni sadašnjošću, zato što smo nevoljni da stvaramo i upuštamo se u bitke sa vjetrenjačama, kada je to ionako teren obilježen pišalinom za to predodređenih.
Naše je da samo slušamo i ginemo bez pogovora i propitivanja.

Zar od početka svijeta nije bilo tako. Što se u pametna posla ima miješati stoka bez zuba ili sitnih zuba?
Za njihovu sudbinu izborili su se drugi, svojom krvlju, naravno vi ste ginuli, a oni su krvarili vašom krvlju, pa normalno je da vas sada tlače i očekuju od vas da radite za koru kruha za njih na omladinskim radnim akcijama u korist viših interesa, to jest njihovih džepova.
Uostalom to je u duhu sa prirodom, nema čobana bez ovaca.
Pogledajte samo ustroj mrava, sve štima, već su posjetili susjedne galaktike, a tehnologija im je mrak.
Svaka cjelina je uspješnija od jedinki, ali uvijek je to u ubijanju i ugnjetavanju drugih i njihovom obespravljenosti, a u korist jakih i onih koji umiju iskoristiti vaše znanje i snagu i upregnuti ga u svoje ciljeve. Ništa se ne brinite, nisu to vaši ciljevi, pa što vas briga na što liče i čemu služe, bitno je da ginete za njih, a ako ne aparatura je ustrojena da tako i bude.
Svijet je napunio zatvore neistomišljenicima i onima koji pokušavaju razmišljati, a da to nije u korist njihovu.
Ako radite za sebe i svoje neka to bude na sitno, to će se donekle, ali ne uvijek tolerirati, na kraju morate se opredijeliti, prikloniti, udružiti, prodati.

Sami dugoročno morate propasti da ne urušite imaginarni sustav koji su drugi stvorili.

Vi radite na svome, sa svojima i svojim sredstvima, na svojem radom izborenom tržištu i sami snosite rizik i nedaće tržišne bitke i za to morate plaćati silne vrste poreza.

Vjerojatno bez njih biste propali, oni stimulativno djeluju na vas, kao tegovi oko vrata dok pokušavate zaplivati.
Što bi vi htjeli, pa oni vas čuvaju od vas samih, pa gdje bi vam bio kraj bez njih na grbači? Moraju i oni jesti, to što oni se prežderavaju, a vi koji kopnite u vašem znoju i gladujete ne stižući poplaćati sve namete, sasvim je u redu i po zakonu.

Uostalom, zašto uopće o tome razbijate glavu, to je neposluh i djelo usmjereno protiv bog zna samo kojeg dobro uređenog i osmišljenog sustava, gdje smo mi j… stranka.

To o bliznacima je osnova udžbenika, ili na kulturniji način sročena zabrana, ili trasirati put bez odvajanja.
Ako se bude trebalo odvajati, nećete to vi činiti, to je isključivo na njima i u njihovoj ovlasti. A ako se odvajate gdje nije označeno vi činite nedjelo, vi ste kriminalac i buntovnik i bog zna što još. Sve je rečeno, propisano, ozakonjeno, trasirano, naše je samo da slijedimo upute.                                                                       

Ako tamo negdje je pobijeno 600 tisuća do milijun ljudi, to je po zakonu i u redu je.

Međunarodna zajednica se brine da to bude ubijanje po zakonu, to jest da to rade oni koji su za to licencirani, ili imaju autorska važeća prava.

Morate se pomiriti i u slučaju da tuku vašu maloljetnu i nedužnu djecu, znaju oni zašto to rade, vi samo nemojte se miješati u njihov posao, za koji su oni plaćeni od nameta koje su vama nametnuli.
Sve mora savršeno funkcionirati, tu za slobodoumne i drugačije ima mjesta koje je za to predviđeno, to jest iza rešetaka u kavezu, ili u zoološkom vrtu za pokazivanje i upiranje prstom.

Pa i logično je sve to, kako oni da znaju ako ih vi ne informirate, kako da jedu ako ih vi ne nahranite, radite sami u tišini, to je jako sumnjivo i mora se svrstati u sivu ekonomiju, to je ono kada vas ne uspijevaju dovoljno opteretiti njihovim obavezama kroz dobrovoljne radne akcije za njihovo dobro.

Ah, taj Tesla, on bi da proizvodi struju koja je besplatna? Gdje toga ima?

Zaboravljaju da narod više od polovice sveukupno radi besplatno. Ne nije to besplatno, to je za više ciljeve kojih samo niste svjesni, vi se samo držite njihovog stola i služite ih i nerijetko ćete objedovati ono što su vaše ruke spremile njima.

Od kuda vam na um pada da se vi razumijete u pravičnost, pa oni su je definirali i ozakonili, vi se samo udobno smjestite za volan, šank, u radionu, sa lopatom, obrišite znoj i prionite poslu, valja zaraditi koru kruha, sa sebe, obitelj, i sve one koji vas u dugačkom nizu iskorištavaju.                                                 

Kako štima kod nas rima?

Znate, iz ministarstva znanosti odgovaraju, morate to izboriti na kongresima ili kod recenzenata, pa kada drugi to prihvate onda ćemo mi već gotovom, a tada već i prihvaćenom djetetu biti ćaća.

Da ne bi, u pjesmi se kaže, gdi si bija kad je grmilo?
Uradi sve sam, a mi ćemo ubirati sve dobro što iz toga proizlazi.

Takav je put, da si ti netko tko radi za nekoga i to koristi njima, tada bi objavljivanje išlo, ma nije nas briga što je unutra, to je za dobrobit znanosti.
Sami ste svjedoci kada uđete u knjižnicu, sve vrvi od gluposti, da te bog sačuva. Doći do dobrog štiva možete samo ako je ono slučajno zalutalo tu, jer hvale vrijedna i ona koja mogu razgibati moždane vijuge se ne prevode.
Koga zanima kako izgleda tehnologija za izradu, vještačkih dijamanata, fulerena, tehnološki i drugi izumi, kako se prave, uradi sam, zavojnice ili visoko frekventna struja i tako nizom.
Nema se tu što čitati, to je suhoparno i jako, jako nezanimljivo.

Uostalom što se to vas tiče, uzmite novine i čitajte tračeve koji su uvijek in. Bavite se sportom, bolje ne, samo dolazite i plaćajte naše loše predstave, što biste više. Da kreirate, propitkujete, provjeravate, može, zaposlite se kod njih i sve to radite u njihovu korist. Ako vam to nije dosta, popijte pivo, dva, uzmite iz naših centara našeg vina, kupite kakvu igricu i iskažite tu vašu kreativnost.
Što, vi biste stvarali? Ne može, znate propisi, siva ekonomija, oporezivanje, hijerarhija, zaposlite se, pa ako im vrijedite još ćete dobivati milostinju.

Ljepota živa, živio red, rad i glupost svih nas, ne njih.

Zavalite se u dobro odabranu fotelju tamo nekog proizvođača, koju nije on radio, uzmite njegovo pivo, koje nije on proizveo i čitajte tuđe gluposti koje niste vi napisali. Tko radi taj i griješi, što se tu može? Dopustiti nekim usijanim glavama da truju i bune ovako zadovoljan naš narod.                                                              

Uobrazilje našeg mozga

Zašto impuls svjetlosti nestaje u vakumu, probudi me promukli glas g. Horgana.

Glava mi trni, dezorijentiran sam, zbunjen, ali valjda isprepadan životom bunovan brzopleto ga priupitah, zašto to nije vama jasno pa vi ste napisali kraj znanosti.

Nisam mogao da ne primijetim sličnost kada sam u jednoj od svojih faza vikao dajte mi pitanja, imam odgovor na svako.
Nije to bilo odveć davno, ovisi po kojem blizancu mjerite vrijeme, činilo mi se da nema pitanja na koje nemam logičan odgovor, zašto je nešto tako i iz kojih razloga. Nije bilo bitno na koju sferu života se odnosilo pitanje, na svako sam imao smisleni odgovor prožet potpunom spoznajom. Neobičan je to bio period vremena, ne tako dug, i ma koliko je bilo ugodno ga živjeti izjedao me crv sumnje i nekakvog skrivenog nezadovoljstva. Bilo je to vrijeme kada mi je ponestalo pitanja, ali onih pravih pitanja.
Vi možete razumjeti funkcioniranje svijeta i odnosa u njemu imajući smisleno opravdanje za njega, ali ubrzo sam dokučio da je to bilo samo sljepilo. Razum je pomjerio percepciju promatranja iz kuta u kojemu je sve izgledalo logično i konačno. Tada sam vjerojatno povjerovao i g. Horganu da sam stigao na kraj svijeta. Lijepo je na neki izvlačeći način živjeti u zabludi o konačnosti i stizanju na kraj puta.

Taj mozak je neugodan i podmukao igrač, učiniti će sve da uzme malo predaha i da, iako se sve oko tebe ruši, on upriliči periode obavijene iluzijom prihvatljive stvarnosti.
U stanju je povezati razbacane i udaljene dijelove u cjelinu kojoj vješto oduzima moć zapažanja da je ta cjelina u stvari gotovo prazna. Zadovoljava se dostignutim nivoom i tjera sama sebe na lažno uživanje. Zapravo on je najprepredeniji zabušant, i upotrijebiti će dvostruko više energije da pribjegne neradu nego krenuti ka novim spoznajama.
Kao da ima ugrađeni sustav za stalnu sabotažu koji se ne uključuje prema potrebi, kada se osjeća ugroženim, već je uključen stalno, pa i dok spavamo. Zato je tako lako biti hedonist, a tako teško asketa. Mnogo je lakše raditi za druge, jer dostatno je najčešće samo slušati, a bježi od samostalnog rada jer taj rad zahtijeva inovacije i prilagođavanje kroz inovacije.

Mozak se brzo pomiri sa činjenicom da je nešto za njega preteško, a da pri tome nije ni promislio o stvarnom pokušaju i provjeri je li to doista tako. Sapleće vas cijeli život i u svim okolnostima, izuzev kada osjeti da je ugrožen i da mu prijeti pogibelj, a i tada nerijetko se ukoči i prepusti da uslijedi uništenje. Nije uopće pametno osloniti se na tog prevrtljivca i zabušanta, jer ako je to onaj koji podsjeća na retardiranog, iz podjele na trojicu, od njega tada prijeti stalna opasnost da nećete napredovati niti imati želju za napredovanjem.
Njemu najviše odgovara da se zaglupljujemo, ništa ne radimo, doli se zabavljamo i obavljamo prijeko potrebne prirodne potrebe ako to baš moramo. Ne govori se uzalud, tlaka me je, ne da mi se, tko će to…? On bi bio u stanju provesti životni vijek kao skitnica, danguba, beskućnik, jer što se njega tiče materijalno, ali zašto ga onda ne privlači ni misaono, ne mistično, jer oko gluposti može raspredati cijeli vijek.
Uvijek vas čeka iza ugla i zaskoči kada se nadate i kada se ne nadate i bez prestanka. Poslije svake radnje, napisane rečenice, pročitanog odlomka, napravljenog koraka reći će vam, hajde da se odmorimo, dosta smo napravili, vidi lijep je dan, ženske prolaze, dignimo sve četiri i sa mnogo drugih provjerenih finti koje najčešće na kraju i upale.

Dragi moj g. Horgan nema kraja, već odavno nam je rečeno da je tamo samo početak, ako ne novog ciklusa, onda nečega drugog i drugačijeg.

Uzbuna, stižu drugi!

Neke stvari u nekim oblastima su dotjerane do kraja, ali to nije kraj već ćorsokak, maksimum koji se mogao izvući iz toga puta, a putova neće nikada ponestati i svi su novi, izazovni i drugačija nas iskustva čekaju na njima, neka poželjna, a druga manje poželjna.

Ako je neka zajednica ostala bez svježih ideja i mogućnosti za preustrojem ka novim spoznajama, toga ne manjka kod drugih, ali to nije razlog da ih uništavamo, sankcioniramo i proglašavamo teroristima.
Ti drugi su sada na redu, od njih treba učiti, sa njihovim idejama graditi perspektivu, oni su razigrani, puni optimizma, pomognimo im da uspiju ustrajati u građenju pravog i pravednijeg puta, da ih sputavanjem ne pretvorimo u neprijatelje, ili vam je to jedini cilj, samo vi i nitko više, ako ste vi nesposobni to moraju trpjeti svi drugi.

I opet ona stara, ako nešto žele neka dođu graditi nas i naše obitelji jer njihove obitelji i oni sami su u gradnji bolje budućnosti nepotrebni i nevažni.
Zapravo imaju nekakvu važnost samo ako rade dobrobit nama, sve ostalo je neprijateljski čin i zlo djelo.

Kažu, evo vidite mi smo u stanju promijeniti predsjednika i njegovu boju kože, njegov spol, dobro ne može biti ateista, pa nismo Kinezi, što treba još da biste vjerovali?

Djela, dobra djela, nemiješanje u tuđe obitelji, ne istrebljivanje, ne tenkove i raznorazne bombe, ne ubijati po tuđim kućama.
Treba u ljudima nalaziti prijatelje i iznalaziti mogućnosti za suradnju uz obostrano uvažavanje, ne podcjenjivati, ne pričati kada treba slušati, ne favorizirati i dijeliti na svoje i neprijatelje, ne davati samo jednima, a druge utirati, ne otimati od drugih i podrediti sve kako biste to poboljšali, ne krasti tuđe pa to legalizirati kao svoje i da ne nabrajam dalje, jer tako bi mogao utrošiti, nažalost uludo stotine stranica, a vjerojatnost da se išta promijeni je nula.
Tko ima ne podnosi da imaju i drugi, želi da ih se moli za pomoć da nahrane svoju izgladnjelu djecu, da klečeći ih milosrdno preklinju da budu milostivi, a to je ono od čega se oni gnušaju, što preziru a ratovima se trude da ostane samo tako, svaku uzdignutu glavu zatiru ne birajući ni načina ni sredstava.

Znaju oni kako su teškom mukom pokrali sve svoje bogatstvo, a sada bi neki da ga krnje, umjesto da još dodaju. Vidi ti to, neki bi također htjeli biti kao i mi neovisni, ma zar ne postoje oduvijek zakon da treba ukloniti sve one koji su ispred ili strše iznad sive mase.

Duga

Kani se prosipanja žuči dođi pogledaj dugu na ovom ljetnom pljusku, reče, udarivši me po ramenu stariji gospodin, koji sada čuva blago (ovce).
Što se tu ima gledati, duga kao duga, tu nema filozofije, nacrtana je u svakom udžbeniku.

Daj, molim te, da manje vjeruješ napisanom više bi obraćao pažnju na stvarnost. Vidiš, baš danas se vidi u potpunosti. Ima dvije strane koje nazivaju dugama, a sredina je smećkaste boje, na bližem kraju ima još tri odvojena roza polu obruča.

duga

Stvarno vidi, što si uradio sa dugom? Ti si nekakav vrač ili hipnotizer?
Ma ne, ovo je duga, a ne ono što crtaju. Vidiš ovi bliži prsteni se vide jasnije. Danas se i udaljeniji vide potpuno jasno, samo su boje obrnutim redom. Duga očito ne ide od dole ka gore, već od nas, tako da i nije posve čudno što u knjigama opisuju samo početni dio duge. Najčešće je taj dio i vidljiv, ali čuo si dosta puta da govore bile su dvije duge.
Sjećam se da sam i sam tražio drugu dugu, ali nikad nisam ni pokušao je sagledati kao cjelinu.
Ne grizi se radi svake sitnice, nego što misliš zašto je središnje polje duge jednobojno?
Ne, znam, ali mi više liči na ispunjeno od više boja.
Ja sam zaključio da u tome dijelu su također boje duge, ali kako su dvije strane obrnute tu se prepokrivaju pa umjesto svih dobivamo osjećaj da je jedna, sam si primijetio da se doimaju kao smjesa ili prisutnost svih boja.
Nisam siguran, u knjigama pišu da je tada bijela, ili premalo svih daje crnu, a ovo, čini mi se nije to.
I nije jer vidiš da u prvom dijelu duge su boje poredane suprotnim redom, te kada ih počneš spajati ne spajaš sve u jednu već po dijelovima, a tko zna koliko je duga unutra ili koliko se široko rasprostire prvi spektar i kada počinje drugi?
Više mi se sviđa promatrati je, no razbijati glavu o njoj. Moguće je to što govoriš, to je kao da druga poslije neke udaljenosti polako se miješa sa prvom, a na kraju je samo zadnji dio duge. Mnogo mi je ljepša i moćnija ova duga kada sam je sagledao u cijelosti prvi put u svome ne baš kratkom životu.

Ako imaš vremena da pričekaš pokazao bih ti veću dugu, samo ona se pojavljuje pred smiraj dana.
Nećeš me prevariti da ti do tada pravim društvo, zvati će me moji od kuće, misleći da mi se štogod dogodilo, ili da su me čagljevi sredili. 
Tko se još boji čagljeva?
Samo se ti šali, znaš neku večer, kada sam se vraćao po noći onim sporednim puteljkom iza poligona kroz šumu, pas ga je nadigao tridesetak metara bočno ispred mene. Zvijer kad je skrenula u taj uski put u punom trku i ne imajući kuda pravo na mene grizući zubima zrak bijesno, meni je više izgledalo histerično i prestravljeno. Posljednji ugriz nije bio više udaljen od desetak centimetara od moje ruke. Branila se zvijer, bježeći pred psom, napadajući mene. Vjerojatno je bila čista slučajnost da me nije dohvatila. Znaš i sam da je taj put širok jedva metar, a ja nisam hodao uz kraj. I sada me proganjaju iskeženi zubi i njihovo histerično škljocanje. Ma možeš zamisliti lopuže, umalo nije crkla od straha, a već je pedesetak metara dalje počela da se krivi, da pokaže da je ona tu glavna. Mogu ti reći da je odluku o napadu donijela u pola skoka, jedva da se je primijetilo bilo kakvo kolebanje. Ne znam, ali meni bi trebalo barem pola minuta ako ne i mnogo više.

A ti, što si poduzeo? 
Ništa, što možeš uraditi kad je vrijeme bilo kraće od sekunde, koliko je zvijeri trebalo da svlada ta dva tri metra. Kasnije sam se dosjetio da sam trebao reagirati, ali do sada nisam zaključio što bi bilo potrebno uraditi. Imao sam samo kišobran.
Mora da si se gadno prepao?
Ma kakvi, sve se je odigralo tako brzo, da nisam ni to bio u stanju, a poslije nije bilo razloga da se bojim, jedino što sam snimio glavom cijeli događaj. Odvijao se je kao usporeni film, čak sam prebrojao četiri škljocaja prije i peti na ruci. Nisam se čak ni okrenuo za njim, vjerojatno jer je pristigao i pas.
Ne trebaš da brineš, jer da je namjeravao te ugristi to bi i ostvario, dobro si zaključio, da je iako te napadao, branio se je. To je bila samo prijetnja kao miči se, miči se.. ujesti ću.
Zazvoni mobitel. Gdje si?
Tu sam sa barbom.
Znaš li ti koliko se mi brinemo?
Mani, u redu je, doći ću.
Žena, rekao sam ti.

                                                                     

Vidiš crvenilo se pojavljuje.
Imaš dobre oči, ja ništa ne vidim, pa još Sunce nije zašlo.
Ma ne na zapadu, na istoku.
Čekaj malo, zar se crvenilo ne pojavljuje uglavnom na zapadu?
Da, ali uvijek i na istoku. Danas ne, ali prije i za vrijeme crvenila na zapadu mogu se uočiti i preostale dugine boje.
Šališ se? Hoćeš reći da zemljin zračni prostor dijeli svjetlost na dugin spektar? 
Evo uvjeri se sam. Istina ova duga je mnogo veća pa ne uočavaš pravu sliku, ali reci ako neka boja nedostaje. Već se crvena polako podiže sa istoka i slijedi je plava, a ako ostaneš još deset minuta vidjeti ćeš i tamniju plavu . Vidiš da stižu u pojasevima. Pogledaj na trenutak zapad, zar ova smeđa ne podsjeća na one među boje duge?
Ova je puno otvorenija, ona je bila više zagasita.
Što bi ti, ovdje je zrak, a tamo kišne kapi.
To je sigurno jer je u zraku još uvijek puno vlage.
Ne, još se bolje vidi za suhih ljetnih dana, a vidi se tijekom cijele godine kada ima vedrine.
Nemoj mi reći da do sada nisi primjećivao crvene oblake po cijelom nebu, a ne samo na zapadu.
Imam oči, ali očito mi ne služe nizašto. Morati ću se javiti očnom na pregled da mi da kakve naočale, još ću se početi sudarati sa drvećem po šumi.
Nasmija se i doda, opaža se mozgom, oči su samo alat, ako ga ne znaš upotrijebiti ne služi svrsi.
Idući kući obzirao sam  se i stalno pitao što sve propuštam i kako istrenirati glavu da prestane slijepo slijediti usađene naredbe i počne razabirati po stvarnosti, koja je očito malo drugačija, no što sam mislio da je.

Kada se sumnja uvuče..

Dok sam sabirao još dojmove, sjetih se da nisam priupitao g. Einsteina jesu li brzinu svjetlosti mjerili kao zraku ili kao popunjavanje prostora valovima. Ako treba osam minuta, a Sunce kažu da je staro pet milijardi godina, onda je val sa njega sve prisutan od Zemljinog početka. U tome slučaju bez obzira na pomrčinu valovi su i ispred i iza Mjeseca. Da li su kod mjerenja mjerili sekundarne, odnosno ogib ili primarne valove i da li i jedni i drugi putuju isto.

Zaboravi, smeo te je pastir, sada ćeš početi preispitivati i očite činjenice. Nije da preispitujem, više me zanima kako su razdijelili taj, ipak složeni proces i uzeli jedno, a ne drugo.
Kod svijanja svjetlosti, kad se pojavi zvijezda kod pomrčine iza Sunca, da li očitavajući ogib svjetlosti nije moglo dovesti do zaključka da se svjetlost lomi uslijed gravitacije.
Napose, danas se zna, da nema zraka i strijela već da su to široko rasprostirući valovi koji obuhvaćaju cijelu galaktiku, a ne samo Sunce. Valovi pogađaju i omataju više od polovice tijela, jer se računa ogib ili sekundarni valovi. One plahte koje su služile za kruženje planeta oko Sunca sada bi bile primjenjive. Kada imate plahtu mnogo veću od tijela pitate se kako to sada objasniti kroz lomljenje zraka uslijed privlačnosti gravitacije.
Dok o valovima se razmišlja kao o projektilima ili strijelama Robin Huda, tada i možemo zamisliti na što liče tumačenja o utjecaju gravitacije. Iako se zna da to nije tako, ta se saznanja primjenjuju u drugim prezentacijama, nejasno je zašto se ne popravljaju i korigiraju stare spoznaje koje su odvlačile od poimanja suštine, već se uporno guraju dalje kao vrhunska postignuća. Dostatno je reći omanuli smo tada, to tumačenje ne stoji više u primijenjenoj znanosti i treba se smatrati neprihvatljivim, pa navesti razloge koji su doveli do revidiranja istog.

Isti je slučaj i sa crnim rupama. Utvrdilo se je mjerenjima da uslijed eksplozije zvijezde masom većom od 1,4 mame Sunca ne dolazi do stvaranja crnih rupa, da nema implozije i stiskanja materije, već da se ista dezintegrira, a dvije godine po toj objavi opet top vijest, da je otkrivena crna rupa tamo negdje.

Istina je da sam pristran, jer u 2004 sam objavio da nema crnih rupa, da su to samo strašenja male djece, da uslijed sabijanja dolazi do dezintegracije materije, ali tlačne sile i sabijanje dovodi i do nastajanja materije, i kao takva ne može stvarati ustroje poput crnih jama, smeđih i crvenih patuljaka, enormne gustoće u središtima zvijezda i drugih nebeskih tijela.

To je jedan od razloga zašto ne vjerujem u uspjeh eksperimenta u CERN-u, jer uslijed sudaranja dvaju ili više protona, odnosno čestica dolazi do raspadanja čestice na njene sastavnice, što u konačnici znači raspadanje na, tako zvanu, tamnu materiju i tamnu ili samo energiju.

Zato ne vjerujem ni u fotone, jer oni nemaju ni jednu odrednicu koja bi ih svrstala u čestice, pa ni u pione, ni druge u akceleratorima dobivene čestice.

Nekome palo na pamet da se materija raspada!

Tu je riječ o raspadu, jer ako pratite tijek raspada uvijek na kraju preostanu barem za sada elektroni i neutrini i energiju.

Zašto upotrebljavam riječi, za sada, jer još se znanost izjašnjava vrlo nedefinirano prema neutrinima. Nisu ih direktno otkrili, ne znaju mu procijeniti masu, čak se spore je li pozitivna ili negativna i tako dalje. To što imaju desetak događaja u bazenima vode duboko pod zemljom, nikako ne može biti potvrda, jer događaj može se tumačiti na više načina. 

Kada smo kod tih velikih rezervoara sa vodom prisjetimo se i utrke u traženju raspada protona u njima. Postavili su teoriju da se kao prvo materija raspada, pa su to pokušali dokazati. Kako nije išlo počeli su povisivati granicu broja događaja, pa se došli do 1033, što je broj sa 33 nule, jednom riječju impozantan. No onima koji eksperimentiraju ni tada nije bilo teško u rezervoar ubaciti  količinu vode koja daje broj mogućnosti događaja koji bi bili i nešto veći od toga broja. I? Ništa, jedno frustrirajuće ništa. Utrošeni rad, energija, vrijeme, novac da bi se sada dosjetili da je to možda moguće dobiti sa 1099 događaja, a to vam je više od svih voda na zemlji, pa kada ni tada ne bi našli, uradili bi isto kao sa super sudaračima i tvrdili bi da bi trebali iznositi u dužinu najmanje jednu svjetlosnu godinu.

Igraju se kao mala djece. Pa zašto bi u tome svjetlu bilo čudno što je započeti projekt na sudaraču čija je cijev već prokopana u dužini 27 kilometara obustavljen. Da bi ostali priznati i dalje uvažavani, a da ne poreknu prethodne promašene teorije, koje su im masno plaćene,oni njihovo ostvarivanje smještaju u nemoguće i nedostižne okvire. 

Kao da je teško ustvrditi da se protoni ne raspadaju. Tom tvrdnjom bi se otvorio novi prostor, prepun novih vidika, koji vode novim spoznajama. Ne bi se bezrazložno trošila sredstva, koja mogu biti prenamijenjena u nešto drugo.

Stiskanjem materije ne dobiva se ona nebuloza, da jedna žlica materije sa patuljaka teži više no što teže svi lanci Himalaja.
Što možete očekivati, kada u školama diljem svijeta se uči:

Neki cvrkuću kao papige..

Skočih iz kreveta obliven znojem, a glava mi bruji kao da sam pijančio danima, a iznad mene zapiljili se kapucini i odmahuju glavama kao da žele reći, uludo mi trošimo svoje beskonačno vrijeme, od tebe nemamo se čemu nadati. Još se više prestravih kada ugledah njih da su sada zasjeli uz mene na krevet. Da mi nije grlo bilo suho vrisnuo bih, ali ovako samo se podigoh i pored njih uđoh u sobu za čitanje.

Što čovjeka može snaći dok spava, umjesto brzih i hladnih zelenih rijeka, plavog mora, planinskih vrhunaca, leta iznad brežuljaka, mene proždiru rasprave o znanosti, politici, muci ljudi, jauku poginulih, prognanima, onima u ne milosti i sreća je da jutrom i buđenjem zaboravljam, pa ne moram nabrajati sve muke noći. Kada znam da me uznemiruju knjige zašto ih čitam?
Zašto, kada znam da sve što pročitam i površno vraća se noću, da to ponovo promatram iz tisuću kutova.
Drugi noću pamte što su čitali, utvrđuju znanje i sutra kao papagaji cvrkuću od riječi do riječi na opće odobravanje. Zapravo čemu razbijati glavu onim što ne donosi korist, gdje nema love, o čemu te neće nitko ni saslušati, niti ćeš s kime moći razmijeniti spoznaju. Svakoga zanima da se potrudi oko onoga što mu treba i što traže od njega ili nje. Nitko od vas ne traži da postavljate pitanja, a pomisliti primijetiti nešto, onima koji ti daju da radiš, da živiš i dišeš, je nedopustivo, odmah imate crveni karton.

Vidi ti njega on bi rekao nešto onima koji su tu postavljeni da budu, nedodirljivi, oni su tu da objašnjavaju, a ako nešto ne valja, to će oni najbolje znati, pa za to su masno plaćeni.
Puno puta to sam si sam govorio, prestajao čitati da se ne zamaram, jer kada čitam sustignu me nekakve zle misli i svako malo kao stotine glasova u glavi zadirkuju, ma vidi ti, to bi moralo biti drugačije, ma šališ se stari, jesi li jeo bunike, pa maloprije si tvrdio suprotno, zašto oni tvrde drugačije, kako su samo neusklađeni, daj ne obraćaj pažnju to sigurno je laž, preskoči to vidiš da već deseti prepisuje prvu trećinu knjige, pa hoće li ovaj reći išta vrijedno truda čitanja, a svaki glas ima po nekoliko primjedbi.
Sve je to normalno dok čitate dalje, ali nisu oni baš bez veze tu. Zapliću radnju stalo je odvlačeći u njima poznatom pravcu i ispletu svijet i pomrse vam prosuđivanje tim izmišljenim svijetom. Kako pokušavate se odupirati oni postaju uporniji. Vremenom više nisam siguran tko sam zapravo i koji glas je moj. Jesam li to smislio sam ili sam to prepisao.

Tu počinje pomjerena percepcija izvoditi dokaze. Ustvrdi nešto i pribilježiš to kao mogućnost, a nakon mjesec ili nekoliko pročitaš to su upravo radili negdje tamo.

Kada vam se to dogodi izgubi se ona tanka nit koja vas veže za realnost, više niste sigurni gdje ona počinje, a gdje završava.
Kako je moguće najčešće je pitanje, ali odgovor bilo koji neće zadovoljiti vaš izmučeni razum. Bolest, kakve ona ima veze sa pravilnom procjenom da bi se mogli teleskopi diljem svijeta povezati i raditi na neki način kao jedan, da Super Nova ne stvara crnu rupu, da će Amerikanci napasti Irak, a najviše me bunila Etiopija, pa ona se nije nigdje u mojoj blizini spominjala po ratu.
Taj teret je prava mora, kao da osjetite što se zbiva, i kada to i zapišete, to nije originalno, već obični plagijat, prepisano, i počinje vas gristi savjest i ne znate kako da razlučite tuđe zamisli od vaših.
Na kraju sam jednostavno odustao i prihvatio da to možda i nije ni bitno.

Nekada sam uvjeren da sam autor, koji je sa mnom dok čitam, namjerno me sam navodio da se upustim u raspravu sa njim kao da je želio na taj način izreći nešto što u knjizi nije mogao. Često sam bio svjedokom da umjesto da pjene i brane teze oni me tjeraju da protu teze uspješno dotjeram do kraja. U tim raspravama nestaju oni naduti, prepotentni, samozadovoljni njihovi izgledi i ostaju samo znanstvenici.
A baš to me izjeda, jer kada imaš protivnika možeš pjeniti i razmahati se, ali kada on to nije ne uspijevaš tada razlučiti tko je zaslužan za što i da li ja sam igdje počinjem, ili samo dovršavam njihove zamisli. Da bih izbjegao tu očitu činjenicu odlučio sam se za drugačiji pristup iz drugog kuta, da bih nakon nekoliko listova shvatio da jednostavno slijedim tuđi recept. Baš to su i planirali.

Umjesto da dobivam živčani slom što me potkradaju i kada spavam i kada mislim, pomirio sam se sa činjenicom da to baš i nije tako, ni sam nisam nevinašce, ne namjerno, ali ako na neki način uspijevate dokučiti što se zbiva, ne opravdava vas, već čini suodgovornim. Kako to funkcionira, ne znam i davno sam se prestao o tome brinuti.

Pišem, ili zapisujem jer to volim i mislim da to trebam učiniti. Što će biti sa napisanim i nije bitno, nadam se da će se unuci bar malo zabaviti dok čitaju.

Naravno da se nadam da neće povjerovati da sam razgovarao sa duhovima, pa toga nema niti je bilo. A ti glasovi to su samo misli koje su samo puke maštarije i igre mozga zabave radi. To o podjeli na troje, ma daj! Znam ja još tih priča.

Kratki boravak u fluidnom svijetu
                                                      

Onomad, u zabilješkama stoji 4.2.03. godine, označen kao vrlo značajan datum.

Zbilo se ovako, počeo sam biti svjestan da me nešto guši i počeo sam borbu. Dlakava muška ruka je svom snagom laktom stiskala moj vrat, priječeći mi van. Vrlo neugodan osjećaj. Boreći se izašao sam van.
Podigao sam se sa kreveta, skupa sa crnim panterom. Sve oko mene je bilo plastično, tečno, ali još uvijek čvrsto. Boje su zagasito ili tamno žute do crvenkaste. Ništa u sobi nije bilo odvojeno, izdvojeno, sve je pretakalo se između sebe. Prozor je bio uz nejasne obrise crvenkasto crn, ormar je podsjećao na usijanu žutu platu štednjaka, a ja kao da nisam hodao, već je to samo podsjećalo na hod.
Pantera je nestala, a ja sam kao nekakvu muhu zunzari pokušao otjerati glas, koji je stalno govorio pogledaj prozor. Prozor je gubio obrise, a pokušaj gledanja mi je stvarao nepoželjni napor.
Svijest koju sam posjedovao bila je vrlo neobična. Ako sam to bio ja, onda sam bio malo veće dijete, mališan.
Vidio sam da ništa nije isto, da to sad već i ne podsjeća na sobu u kojoj sam se digao te sam krenuo vratima.
Sve se je svijalo pod, zid, ormar, vrata. Nisam otvarao vrata, bila su otvorena, a iza njih kuhinja skup tamnijih boja, nešto kao crnkasto žuta.
Osjećao sam se baš kao mališan, kojega ne brinu problemi, jer ih ne razumije, pa ih i nema. Nikakve želje niti namjere krećem se samo i nedvojbeno sam podsjećao na dijete koje umaklo pažnji roditelja i izvan je njihovog dometa pa istražuje samo onako naivno.
Glas  me smete i pokrenuh glavi u pogledah prema prozoru, svijest poče da se mijenja. Gledao sam prozor iz kreveta, pa opet hodao.
Shvatio sam da sam sebe uvjerio da sam budan, ali to nisam bio. Bio sam podvojen, znao sam da nisam budan jednim dijelom razuma, dok drugi dio je uvjeravao da sam budan. To stanje potrajalo je kao klinč dvojice hrvača. Iako se doimalo da dobiva čas jedan pa drugi, u stvarnosti je bio samo jedan koji je iznalazio iluziju za iluzijom vješto podmećući drugom da ga drži u uvjerenju da je on u prednosti i da je pobjednik.
Ipak svako malo opet je drugi uviđao da je prevaren te počinjao iz početka, dok i nije dobio bitku. Nije mi jasno zašto se uopće trudio, pa ionako na kraju bi mu se mališan vratio sam.

To je bilo po prvi put da sam dobio uvid da percepcija poimanja može se stvarno pocijepati, te da neki njeni dijelovi mogu samostalno egzistirati i da je to doista u nama.
Tome sam pridao tada veću važnost u tom momentu, jer u osami je nedostajalo događaja pa i događaj ovakve vrste je bio dobro došao.
Nekih tjedan ili dva kasnije sam se pocijepao i budan o čemu sam i pričao, a jednu godinu kasnije sam cijepanje percepcije doživio kroz tako zvanu astralnu projekciju, pa sam zaokružio ovaj nivo u kojem se percepcija razdvaja na tri opipljiva kuta.

Iz knjiga sam znao da ta pojedina stanja raspoznavaju kao ciljana stanja svijesti, gdje ovaj sa panterom zovu fluidni svijet.
Sada sam mogao shvatiti opise u kojima se autori tih tekstova upiru da objasne nešto, što teško je usporedivo sa događajima iz okoline.

Meni to u biti nije predstavljalo ništa osobito, osim da je to novi drugačiji događaj, a događaj kao drugačiji, bez obzira iz koje sfere bio, je u mome poimanju vrlo poželjan. Nov je a i nova je drugačija spoznaja koja uvijek obogaćuje osobu dugoročno, što se ne može reći i za zadovoljstvo. Ono vrlo brzo splasne i ustupi mjesto realnosti i rangiranju vrijednosti događaja. Njegova važnost je izblijedila već za par dana.

Kod mene je to tako. Prvo nastupi impresija, pa dok ona traje vršim promatranje i analizu iz niza kutova, da bi na kraju prevladao zaključak, to je to, a iz toga ne može se izvući nekakva opipljiva korist ili barem zanimacija.

Kakva je to zanimacija mučiti svijest do krajnjih granica za nekoliko ne baš osobito privlačnih trenutaka. Nekima, koji to prakticiraju, to se doima privlačnim i vrlo interesantnim i uživaju u tim trenucima, a meni to kao iskustvo je dobro došlo, ali prakticiranje podjele percepcije mi nije privlačno. Istina kod astralne projekcije ništa se ne odvija sa naporom, ambijent je lijep, nema stresa, pa ipak ne hvala, ne u smislu da izbjegavam kada se pojavi, već ne prakticiram vježbe za njezino ostvarenje.

Sav smisao je u uvidu, a prvi puta je nekako neponovljivo.
Samo ostvarenje nije ništa posebno da bi ga se držali kao zakona. Pa što ako sam to postigao? Pravo pitanje je, što ja imam iz toga, ili što se s tim može uraditi. Korist, ma kakve prirode ona bila, nije opipljiva, tako da moj interes za poticanje istih nije ni postojao.
Desilo se to na putu koji i nije imao to za cilj niti u razmišljanjima, nekada da, ali već dugo ne. Da je bilo iz razloga zato što je to propagandom dovedeno do poželjnosti i nekakve mode, jer to je kao sami istok, a istok već odavno gledam istim očima kao i ostale strane svijeta.

Tada 4.2. sam to označio lakovjerno da sam od tada i samo radi ulaska u fluidni svijet postao drugačijim, što je bilo daleko od istine. Nekoliko minuta, ili desetaka u fluidnom svijetu nikako nije bio balans namjeri i činjenju koja sam tada ostvarivao.
Upustio sam se iz, moglo bi se reći, čiste obijesti i viška vremena u knjige koje kada se konzumiraju odjednom, iznenada, duži period, u velikim količinama, mogu na razum djelovati slično kao i pretjerani rad na mišiće, a imam sklonost pretjerivanju i u jednom i drugom i mnogo čemu trećem.

Bitno je samo da ne bude zlatna sredina, jer ta mlitava sredina mi je uvijek bila odbojna. To sam smatrao da je za druge, a sam samo ili mirovao ili eksplodirao.
Nije to savjet, bože sačuvaj, to je upozorenje, da taj put ne treba slijediti, pa ni onda kada se čini da nema drugog izlaza. Ipak i danas, iako osjećam posljedice, nemam namjeru ništa mijenjati. Kaže se da je život jedan.

Vratimo se još kratko na podjelu percepcije.

Tri oblika su sigurna, iako držim iz proučavanja događaja i sitnih detalja da tu nije kraj, moglo bi se desiti da ih ima vrlo veliki broj.
Ovisno kako ste dobro opteretili ili rasteretili svijest, javljaju se za takve okolnosti adekvatne percepcije. I u jedno i drugo stanje ulazi se nakon mnogo truda i odricanja. To vjerojatno se može postići namjerom i posebno odabranim vježbam, ali i slučajno, radeći nešto drugo. Sa stanovišta znanosti dokazivo je, jer se može ponavljati, a tada je moguće to i na neki način i registrirati, ali i nakon nekoliko godina ne mogu reći da sam našao i jedan razlog, čemu bi to služilo i koja mu je svrha.
Što je zanimljivo, poslije ulaska u fluidni svijest, ako niste završili na psihijatriji, ulaganje napora u željena postignuća će biti više igra nego napor. Kako se to isprepliće sa radom teško je odjeliti to od osobnih nastojanja da ovladate nekim vještinama, a kako više rada imate u glavi procjenjivanje situacija biti će brže i preciznije tako da možete pasti u zamku, da kada saznate da je neko završio upravo to što i vi budete frustrirani, ali ne zamarajte se.
Prihvatite činjenicu da niste jedini na svijetu koji radi na tim i razno raznim drugim stvarima.Drugi rade vjerojatno i znatno temeljitije od vas samih. Najčešće neće to biti jedna osoba, već cijela vojska, pa budite sretni da ste sami vrh u tome trenutku i nastavite dalje.

Rad i njegovi rezultati donose mnogo sretnih perioda i adrenalina, suprotno uvriježenom mišljenju koje tu favorizira samo strah.
Nemojte se iznenaditi da ste postali drugačija osoba, da imate periode koje na istoku nazivaju nirvanom, jer to je sastavni dio rada, ali i zamka za sve one koji se prepuste bilo kojem sporednom efektu.
Prepuštanje znači ulazak u zabludu, jer ni jedno stanje nije vječno, a još žalosnije bi bilo da jest. Ako idete uporno i promišljajući i propitujući gotovo svaku činjenicu mora postati zanimljivo, a ako vježbate papagaje i propisane zakone, ako slijepo slijedite napisano tada se nemojte čuditi što izostaje impresija.

Osobni prioriteti

Rad kao rad bez izuzetaka je pokretač svega, a malo je onih koji idu protiv autoriteta i sustava konvencionalnih vrijednosti, jer gubici većim dijelom puta znaju obeshrabriti.

Dostatno je ipak imati na umu, da iako od toga direktno nemate koristi, indirektno će vas kao u pravilu slijediti uspješnost u nekim drugim stvarima iz razloga što ste razgibali moždane vijuge i postali sposobni brže procjenjivati što donosi, a što treba zaobići u startu i ne trošiti energiju.

Svoje sposobnosti i rad treba čuvati kao oči u glavi i ne rasipati ga uludo, to je vaše i do toga ste stigli svojim zalaganjem, a ako neko treba ideje da se njima okoristi neka ih sam stvara, a ne preko tuđih leđa i naplaćuje ih kao svoju pamet. Prije će biti da naplaćuje tuđu neopreznost i naivnost, koja, ne rijetko, je proistekla iz dobrote.
Stvorite, naplatite, a tada novac ili druga dobra dajte bližnjima, jer su njima najpotrebnija, ako ne njima onda nikome. Surovo, baš i ne. Imate obitelj i ako nešto tu ne štima vi ste dobrim dijelom odgovorni ako nečim niste zadovoljni. Koja budala stvara od slobodnog čovjeka roba?
Obitelj je vaša i vi sada kada vam vijuge dobro rade nađite načina da to popravite. Neka to bude prvi i  osnovni cilj. Vjerujem da većina, koja je imalo nesebična, tu bez dvojbe i rezervi, jer rad je tek na drugom mjestu i plodan je kada su odnosi u redu. Uostalom kome možete vjerovati, ako ne svome, zar onim tisućama krvopija koje će vam iskamčiti sve sa lažnim osmjehom kao grimasom na licu, a pri tome, kao Tesli, govoriti, imamo naivčinu. Nikako ne zagovaram plemenski odnos, već ravnotežu i korektnost.
Odnos sa bližnjima je po rođenju dat, a korektnost i ravnopravnost nisu nikada postojali, a nije ni prilika da će ikada biti. Sustavi su načinjeni da manjine tlače i sišu krv većini, pri tome stalno napominjući da smo ih za to sami ovlastili. Zato ako i nije pošteno i vaši prevare vas, bar ćete znati da je to ipak dio vas, a to u konačnici trebate sami uraditi i prije no što do toga dođe na manje poželjan način. Obitelj dijeli dobra među sobom, a probleme preuzimaju na sebe oni članovi koji se ponašaju odgovorno i smatraju to za svoj doprinos cjelini.

Kroz građenje odnosa, u nazovimo ga plemenu, doprinosi se ukupnom napretku.

Drugi zakon termodinamike i svemir

Većina od nas iako ima beskonačno vremena na raspolaganju, nije beskonačno strpljiva slušati ono što i vrapci pjevaju na grani, daj malo posveti pažnje onome radi čega smo se okupili, progunđa g. Sagan.
Znam to, ali meni se ne da stalno trubiti o nečemu što je gotovo opće poznato.
Da javno smo pisali o tome, dodaše u horu.
Ne to što ste vi pisali, to je u redu, već pojedinim segmentima iz vaših tekstova.
Na primjer?
Vi svi bez izuzetka držite da je drugi zakon termodinamike savršen, da je on osnova funkcioniranja svemira, da entropija je neminovnost, a meni kroz proučavanje promatračkih dokaza sve to liči na dječju igru.
Zar ima neko tko uopće pokušava osporavati drugi zakon to savršenstvo točnosti i jednostavnosti?
Ma ne, zapravo ne bi niti trebalo o njemu razgovarati kada je svemir u pitanju.
Taj zakon je savršen, bar što se mene tiče za sve stvari koje za nastanak imaju uglavnom zahvaliti čovjeku, a uz to vezani su za površinu zemlje. Ovdje razmatramo prirodu stvari.
Ne želim govoriti o gubitku energije kroz žice, o neuređenosti sustava i njegovoj težnji ka neredu, naprotiv obrnuto. Kažete nemoguće je stvoriti stroj kao perpetum mobile? Svi smo svjedoci da rijeke teku, lava kulja iz vulkana, da pušu vjetrovi, a Sunce grije i zvijezde sjaje. Ako ćete već naći visoko stručno objašnjenje za neke slučajeve, recimo tipa ponašanja vode uslijed utjecaja Sunca, već za vulkane obrazloženja se odnose samo na njihovu završnu fazu, a onda za Sunce i zvijezde uzimate strašnu atomsku bombu.
Da postoji nuklearna reakcija imali bismo bombu. I sami znate koliko je muke potrebno za fuziju i fisiju u strogo kontroliranim uvjetima, a ono tamo radi samo i gledaj čuda milijardama godina je apsolutno stabilno. Kao da je zvijezda sama našla rješenje za tu vrstu problema koji nam zadaju priličnu glavobolju.

Sada ne bi bilo dobro izgubiti se kroz polemiku o količinama radioaktivnog zračenja i da li ga očitavamo ili trebamo li ga uopće očitavati. Sunce je poprilično udaljeno, pa bi sve bilo vrlo jalovo i odveć verbalno. Zato nećemo ići tako daleko, ostati ćemo tu na majčici Zemlji, koja nudi uvid onima koji žele vidjeti.

Ogulimo li koru sa Zemlje zakratko ćemo imati zvijezdu i moći ćemo provjeriti kolika je štetnost zračenja i da li uopće sada možemo o temperaturi govoriti kao o fuzijskoj reakciji.
Naravno da nije potrebno zamarati se potragom i guljenjem Zemljine površine, na svijetu je dovoljno aktivnih vulkana da prodrmaju i odbace vrijeme kada su padale i gradile se atomske bombe.

Uzlazni proces stvaranja

Previše je dokaza na stolu da se razmatraju hipoteze koje se ne mogu provjeriti. Kako ću o ovome govoriti i kroz nastajanje materije u svemiru kasnije, ovdje ću se zadržati u Sunčevu sustavu.         

Nastajanje nebeskih tijela je uzlazan proces.

Znamo da na Zemlju godišnje padne i 100 tisuća tona meteora, meteorita i prašine.
Kroz zabilježeni udar meteorita u Mjesec pedesetih godina, sudar kometa sa Jupiterom i kraterima po planetima i njihovim satelitima možemo sa 100% sigurnošću ustvrditi da je to ne pojava već proces i prema konvencionalnom shvaćanju traje nekih 5 milijardi godina.
Merkur, i sateliti zasigurno nemaju užarenu unutrašnjost, Mars je gotovo sličan dok za Veneru se tvrdi da je potpuno slična Zemlji.
U svim ovim slučajevima riječ je o tvrdim tijelima. Kako veličina tijela raste primjećuje se da se unutrašnjost zagrijava. Tijela u ovom slučaju veličine Zemlje stvaraju jezgru ili dobivaju vrelu unutrašnjost.
Kako ova tijela nisu veličinom, odnosno masom, dosegla masu jedne desetine mase Sunca ona još uvijek imaju koru i nisu konvencionalne zvijezde.

Starost svemirskih tijela

Da ne bude sve vezano isključivo za veličinu i sastav tijela tu je i vrijeme odnosno starost tijela.
Bez obzira na strukturu svakom nebeskom tijelu je konačno stanje biti zvijezdom prije no što postane Super Nova i proces opet kreće iz početka.
Vrijeme je bitan čimbenik što vidimo iz plinovitih planeta koji međusobno nisu isti. Za Neptun i Jupiter mjerenja kažu da odašilju dva puta više energije no što je dobivaju od Sunca.
Uz približno jednaku strukturu i veličinu očito je da neki drugi razlog je od presudne važnosti za tu pojavu.
Udaljenost od Sunca ne može biti jer je Jupiter prvi od njih, a Neptun je zadnji. Veličinom je Saturn veći od Neptuna, a Uran je najmanji, pa ni to ne bi mogao biti razlog. Ako sada izbjegnemo mišljenje nuklearaca preostaje starost.

Prema logici po starosti bili bi poredani, Neptun, Jupiter, Saturn pa Uran. U redoslijedu nije isključeno da može Uran biti stariji, ali dok se ne dobiju dokazi starost se mjeri većom masom.

Vulkanolozi istražujući vulkane i barem koliko sam uspio saznati, nigdje ni jednim slovom ne spominju riječi, gama, alfa i beta zračenje, koje je obavezna pojava pri fuzijama atoma.

Za neke znam da su uz tekuću lavu boravili i preko dvadesetak godina, a nisu bili ozračeni, niti sam vidio table sa oznakom uz lavu o oprezu radi kontaminacije zračenjem.

Naprosto Sunce, zvijezde i planeti ne isijavaju zato što u njima imamo atomske elektrane ili zato što se tako zvani niži atomi stapaju u više. Zapravo suprotno je.
Što je temperatura zvijezde veća sastav joj je niži.
Na tijelima koja su hladnija prisutna je zastupljenost složenijim, to jest višim atomima, što je očito da ih visoka temperatura razgrađuje, pa bi prije mogli govoriti o fisiji nego fuziji. Naravno nije niti jedno, jer i jedna i druga imaju za posljedicu radioaktivna zračenja.

Taj silazni zvjezdani proces odvija se na prirodan način kao i uzlazni u tvorbi sve složenijih atoma bez radioaktivnosti u velikoj većini slučajeva.
Izuzetci su neki izotopi koji nisu pogodili pravi prirodni omjer pa se uravnotežuju burnijom reakcijom.
Starost površine planeta određujemo količinama prisutnih teških elemenata. Nije za očekivati olovo u većim količinama na Marsu, Mjesecu, Uranu, Saturnu i većini satelita. Također nije ga za očekivati ni na Jupiteru i Neptunu.

Vrlo visoka je vjerojatnost je da je Zemlja među najstarijima, ako ne i najstarija. Postoji mogućnost da je neko manje tijelo od Zemlje starije što u konačnici i nije bit razmatranja, koje za cilj ima uvesti materiju u drugačiji kut gledanja na starost u Sunčevu sustavu.

O starosti možemo govoriti i iz postojanja omotača, živog svijeta, uzimajući u obzir udaljenosti od zvijezde. Oko Sirijusa ne kruže planeti već zvijezde, odnosno planeti koji su postali zvijezde i to nije nikakav izuzetak, već zastupljena pojava ili događaj.

Promatrajući nebeska tijela, bez izuzetaka, nije jednostavno primijeniti drugi zakon termodinamike. 

U svemiru sve teži ka okrupnjavanju, a ono dovodi do stiskanja materije, naravno do dopuštenih granica, možemo govoriti o donjim prirodnim granicama, a materija su čestice koje imaju i privlačnu i odbojnu silu, koje počinju raditi sve više što je stisak veći.

Dodatnim rastom zemlja će postati tako zvani patuljak, a u konačnici uz malo sreće biti će mala zvijezda koja će i dalje rasti. I da ovo nije prirodan slijed, bio bi paradoks drugom zakonu termodinamike, a dijela kada se računa entropija ne bi ni bilo.

Entropija i život

To što naše rukotvorine savršeno podliježu tim zakonima ne možemo biti toliko prepotentni i preslikavati to na sve i svugdje. Kada ste vidjeli da more zahvaćeno sa pošasti koju zovemo entropija. Eodiranje planina je prirodan proces i također se ne ubraja. Ako proizvedemo nešto što nije u skladu sa prirodom, a takvi su proizvodi svi uglavnom, onda na snagu stupa zakon uravnoteženja i govorimo o uspostavi reda što je suprotno od tvrdnji da nastaje nered uslijed entropije.

To što mislimo da smo pokorili prirodu i da smo ovladali njome je čista budalaština. Prirodni procesi su sveobuhvatni i trajni, stalno su na snazi gotovo istim intenzitetom bez ljubavi i milosti i ma koliko se upirali da ih neutraliziramo oni pobjeđuju. Dovoljno dokaza je razbacano diljem svijeta, odnosno Zemlje, u svakom razdoblju kroz povijest civilizacije. Našim ostvarenjima, ili preciznije rečeno ostvarenjima inovatora i znanstvenika kojima je to pošlo za rukom, trebamo se itekako diviti, ali to zadržati u segmentu naših rukotvorina.
Smiješno je i pomisliti kako je neka letjelica savršena kao ptica. To što ih zovemo ptice i imaju krila govori o nesavršenosti i neusklađenosti sa prirodom, ali itekako možemo govoriti o savršenosti rukotvorine i velikom postignuću.
Razlika je i što kod ptice nema a kod letjelice ima entropije. Ptica je u potpunom skladu, dok letjelice deru omotač na silu i silom koja prkosi zakonima prirode.
Shvatiti nesavršenost znači nastaviti sa stremljenjima da dostignemo što je moguće veći sklad sa prirodom, ne samo radi očuvanja nje same kao našeg jedinog doma, već radi otklanjanja enormnog rada koji se ulaže u održavanju neprirodnog sklada. To što mi uvjeravamo i lažemo druge, pa i same sebe, da živimo bolje i većim standardom i da je to konačno održivo, ne drži vodu. Ptice rade i egzistiraju uz minimalan uloženi rad, a mi danas smo robovi koji održavaju tehnologiju zasnovanu na osnovama koje proždire entropija, pri tome se trujemo, gubimo zdravlje, postajemo neurotični i tako redom.

O kakvom mi to standardu govorimo? U standardu uživa nekolicina, a ostalo su radni robovi koji preživljavaju. Imamo stvorenu iluziju o ljepoti izuma i ubijamo se radom da bi dokazali nekome da nam je za to vrijedno živjeti, kome?
Kupujemo auto koje odmah po kupnji košta 10 do 30 % manje no što smo mi dali, pravimo kuću, a prije no što je završimo moramo početi sa popravcima i održavanju jer se odmah odvija proces starenja i razgradnje. Jedino što radimo je da se ubijamo radom i onda oni ne zasiti kažu da ne radimo dovoljno dugo, brzo, snažno, kreativno i sami ste svjedoci što sve ne govore, da bi stvorili što više otpada koji prijeti progutati površinu Zemlje i nas skupa sa njom.
U doglednoj budućnosti, ako to već ne radimo danas, ćemo svakim korakom hodati po smeću koje je na površini ili ispod površine zemlje i uskoro ćemo imati novi omotač planeta, koji će biti sačinjen od našeg standarda i ljepote življenja.

Očito naše poimanje je, da je život na smeću najviši pojam standarda.
Danas na smeću igramo golf, držimo restorane, napasamo blaga, sadimo voćnjake i povrtnjake, stvarajući i dalje iluziju o zdravlju i ljepoti življenja. Kada nam je toliko lijepo, zašto jedva čekamo da se idemo odmoriti u nekakvim zabitima i pustošima gdje nema sve te naše ljepote. Zašto se vraćamo relaksirani kada smo bili tjedan ili mjesec uskraćeni za svu tu dobrobit i govorimo, sada smo napunili baterije?
Igramo dvostruku igru, bolje je reći višestruku. Vidimo što valja i čemu treba stremiti, a radimo i krećemo se u suprotnom smjeru i trudimo se da se svi kreću tim pravcem.

Onaj tko to ne čini je disident, protivnik napretka, usamljena i bolesna osoba, onaj koji ne razumije ljepotu radnog ropstva za druge.
I zašto se onda praviti iznenađen kada počne biti vidljivo djelovanje entropije, krenu nemiri, izgube radnici moral, ponestane ideologije i svijet zahvati apatija. Stvaranjem militantnih odreda i izdvajajući za njih tuđi uloženi rad, da lome mase i pojedince koji misle da mogu drugačije, no biti robovi, nije trajno održivo, jer entropija je neumoljiv zakon i stalno je prisutan i na djelu je.
Uludo i protuprirodno uloženi tuđi rad treba zamijeniti ulaganjem u projekte koji su manje podložni entropiji, ili na koje se ona ne primjenjuje. Sada radimo na obnovljivim izvorima energije, ali sve što u njih ulažemo je roba i tehnologija koja podliježe entropiji, stari, kvari se i količinski stvara više otpada, a učinci su više nazadovanje nego kretanje u pravom smjeru. Našli smo se u točci gdje je začarani krug spojen i vidokrug se kreće samo unutar istih vrijednosti. Vidimo samo ploču sa 64 polja, 32 figure i izračunljiv broj događaja. Svijet okolo nas ne postoji, važno je samo što odigrati sljedeće.

Rad je odgovoran, a kritična masa okidač

Stani malo, zašto svoju usmjerenost sa jedne stvari tako brzo gubiš? Pričaš o zagrijavanju Zemlje kao stalno uzlaznoj točci, a kako počinje… i ne može biti da tu nema neka strašna nuklearna sila.

Pa da, sve nuklearne sile bez izuzetka govore da se radi o atomskom reaktoru.

Ma ne te sile, već pitam za prirodne sile.
A to, zašto bi uopće razmišljali u tome pravcu? Kao da je malo primjera da poslije neke kritične ili samo točke, sve postaje drugačije. Puna čaša prelijeva se, dijete postaje odraslom osobom, ugine preopterećena životinja i bezbroj je primjera na tu temu.
Kada se zadovolje uvjeti mase i vremena čestice se pokreću same jer ne podnose sabijanje izvan određene točke. Rad i njegovi učinci dovode do sve viših temperatura, pa vidimo da i promatranja astronoma kažu da tijela svijetle kada su masom jedna desetima Sunca. Oni to govore radi uvriježenog mišljenja koje ne dozvoljava da nebeska tijela promatraju kao jedan te isti objekt koji se razlikuje vrstom nastanka, starošću i utjecajima okoline.

Kako bi ti sastavio starosnu ljestvicu u okviru 13,7 milijardi godina starosti svemira?
Nikako, jer taj podatak znanstvenika koji su radili na podacima dobivenih sa COBE-a ne odnose se na starost.
Pozadinska zračenja ne dolaze sa prapočetaka što bi bilo mjerilo za starost, već stižu odnekud drugdje i ta mjera od 13,7 je podatak za udaljenost od toga mjesta stvaranja valova i prevaljenog puta do nas.
Ali ti valovi stižu iz svake točke uokolo volumena svemira.
Da i što s tim?

To bi značilo da je svemir cjelina, a pak to… ne želim se ni upuštati u takve spekulacije.
O kakvim spekulacijama može biti riječ, pa to su stvarno dobiveni rezultati i treba ih prihvatiti, ma kako ružno djelovali. Istina ovi podaci su sve samo nisu ružni, logični su, isključuju niz nedoumica i izvikanih teorija bez osnove i zdravog razmišljanja, oni otvaraju putove u uklanjaju svega što ne podliježe već poznatim i mogućim zakonima prirode.
Nećete reći da još u vama tinja srednjovjekovni strah, ili strah da ne izazovete valove koji bi urušili postojeću percepciju poimanja?
Ta percepcija je odavno pregažena, samo to nisu dokučili, ili ih nije briga, oni koji ubiru novac na prodavanju magle i svemirske neznanstvene fantastike, koji serviraju da gore caruju nemani i nadnaravna bića i strašne ne spoznajne pojave, da tu su sama vrata pakla i sve druge gadosti kojih se mogu sjetiti.
Naravno to je sve samo priča za malu djecu, koja kao takva ima dobru prođu, koja je sve samo ne znanstvena. Danas pale stvari bez pokrića, dobro ne danas jer kriza me demantira, već do jučer.

To da nešto zrači i to danas mjerimo je sasvim u redu, to da stiže sa udaljenosti od 13,7 milijardi je opet u redu, to da to stiže iz prošlosti i drugih nepostojećih dimenzija u stvarnosti zaboravite.

Sve što vam sugeriraju da je nad prirodno zaboravite. Da postoji nešto što ne podliježe prirodnim zakonitostima zaboravite, kao i da postoje cenzure u svemiru i tu tamo malo dalje, da tamo vladaju Baba Roge, da se sve raspada i da nas u budućnosti čeka smrt u ohlađenom, stisnutom i ne znam sve kakvom svemiru.

Svemir je kristalna kugla iz koje ne bi trebale gatati sve zloguke gatare i proroci već astronomi koji će bilježiti rezultate kronološki u upravo onakve kakvi su, a ne svoje rezultate podvodite pod davno propale teorije. Znam, novac, sve se radi za novac, a priča o istini?

Mora postojati granica koja točno obilježava da je nešto znanost i da ima certifikat za to, a ostalo su bajke i teorije, pretpostavke i neutemeljene dosjetke.

Kako doći do istine kada vas u školi podučavaju pogrešno, na televiziji pogrešno, u tisku i knjigama pogrešno, kuda god se okrenete i poželite otvoriti oči oni vas ubjeđuju da ste već budni.

Vi niste ludi ni slijepi i vidite da stvari ne štimaju, ali ne poduzimate ništa već puštate da melju dalje ako ih ima tko slušati, vi uostalom imate već svoju teoriju i uredno posložene spoznaje na svojim misaonim policama. I ne uzimate više tu vrstu literature, jer već nakon dvije ili tri pročitane knjige ste uvidjeli da je to samo prepisivanje bez trunke kreativnosti, mašte i sa puno pobrkanih lončića. Kada već pokušavaju isprati vam mozak neka to budu barem dobro osmišljene bajke i basne majstora pera.

Svemir nije krajnja granica, a nije ni sam

Vrati se u zbilju i reci ti to govoriš da svemir nije naša posljednja granica, uzrujano mi se unese u lice g. J. Gribbin.

Ne očekujete valjda da sada odgovorim da jest? Pa dobro, jest, ali su mu granice mnogo, mnogo dalje od onih koje uglavnom danas percipiramo.

Izvana ovog svemira je svemir ili ako želite da upotrijebim rječnik avanturiste, otvorena su prostranstva koja treba istražiti. To pitanje mi je kao da me pitate, da li nešto ima iza onog najvišeg brda koje vidimo, da ima.
Problem je u njegovom definiranju jer dokazi su uglavnom posredni. Kako imamo pozadinska zračenja koja dolaze sa te za taj volumen početne granice, imamo definiranje polaznih vrijednosti, a za to je mapa koja je izrađena po podacima COBE-a dostatna.
Dokle se proteže taj volumen ne uspijevam reći jer do sada su mi granice našeg svemira bile pojam pojmova udaljenosti, a sada treba donositi nove izmjere, morate priznati da to neće biti jednostavno.

Posrednim putem mogu poći od provjerene pretpostavke da naš svemir ne može biti usamljeni primjerak ili jedinka, primijeniti tu brojnost sličnu kao broju zvijezda u galaktici ili galaktikama u svemiru, za udaljenosti uzeti omjer sličan kao kod galaktika uzimajući vrijednosti za svemir i dobiti ću…zaboravite, samo zaboravite.
Znam da imam sklonost za stalno brojanje, mjerenje procjenjivanje, ali ovdje to mogu izvesti jedino ako sve pojednostavim i za polazne osnove uzmem svemir kao veličinu jedan i u konačnici ću dobiti broj svemir svemira.

Veličina bi mu bila u sličnom omjeru veličine galaktike u odnosu na svemir, samo što bi galaktiku sada predstavljao svemir. Pouzdano mogu zaključiti da temperatura između svemira se kreće između nule i 2,4 stupnja po Calvinu, naglaskom da je vjerojatnost veća što je bliža ništici, jer pozadinsko zračenje ima vrijednost već od 2,4 stupnja, a to je vrijednost uvećana za prevaljeni put.
O vrsti materije ne može biti dvojbe, jer iz podataka kojima raspolažemo za naš svemir riječ je o takozvanoj tamnoj energiji i materiji.
Pitanje da li i drugi svemiri izgledaju kao naš je u domeni da li i druge galaktike izgledaju kao naša, odgovor je ne, jer svako nebesko tijelo i skupina bilo koje vrste tih tijela je jedinstvena kao otisak prsta, ali samo iz razloga vrlo velikog broja mogućih kombinacija, ali sa sto postotnom sigurnošću možemo zaključiti da i tamo vrijede identične prirodne zakonitosti i sile. Razlika može postojati da li je došlo do uvjeta za njihovo ispoljavanje i u kojoj mjeri, jer ako Jupiter ne svijetli danas, sutra zasigurno hoće.

Prilično je jednostavno sklopiti cjelinu kada imaš polazne osnove, jer cjelina će biti preslika svojih manjih dijelova, prekide me g. R. Forward, o tome sam detaljno pisao.
Jesi samo što to je bilo zemaljsko i više vezano za stvaranje živog svijeta.
Što izdvaja svemir u odnosu na izvanjsko polje da bi mogao samostalno egzistirati, nastavi.
Mi uvijek se zamaramo manje važnim pitanjima, a izdvaja ga u ovom konkretnom slučaju njegova vrtnja, povišena temperatura i već formirani međuodnosi tijela unutar njega.
Očito izgleda poznato, to imamo i kod galaktika, pa i kod zvjezdanih sustava. Galaktike se izdvajaju u formirani sustav unutar tamne materije i energije.
Tamna materija je sveprisutna i svaki naš udisaj sastoji se od svega dosad poznatog i od tamne materije i energije. Daleko bolji naziv bi bio neutralne ili nenabijene materije i energije, koja samo po sebi je neutralna i u suodnose ulazi kao takva ili već u formiranoj čestici skupa sa materijom.

Pozadinsko zračenje, starost i tekst iz 2004

Vrtnja svemira, ako ga pogledamo kao disk koji je izrađen prema snimanjima satelita COBE, te brzine svemirskih tijela na najudaljenijim točkama, koja je 270 tisuća kilometara u sekundi, odaje vrlo veliku starost.
Danas konvencionalna znanost nameće da je starost svemira 13,7 milijardi, a do prije nekoliko godina smatralo se da bi mogla biti između 15 i 30, a neki su spominjali i 50 milijardi godina, tako da su ne baš oduševljeni primili ovih 13,7 sa pogreškom manjom od 1 %.
Samouvjerenost znanstvenika i podaci koji su očitavani sa satelita COBE bili su doista nedvojbeni i teško bi bilo i pomisliti da se sumnja u njih.

Prvorazredno otkriće umjesto da nam predoči kolosalnost svemira, znanstvenici su podlegli dojmovima da pozadinsko zračenje je od prapočetaka, a kako je to desetak godina prije pristiglih rezultata sa satelita COBE, bilo kao hipnoza, nisam osim par negodovanja zabilježio neodobravanje prezentiranih rezultata.
To da su točni i da su očitani savjesno i profesionalno nema nikakve dvojbe, ali tvrdnja da oni znače starost svemira je zatvaranje očiju pred osnovnim zakonitostima prirode i fizike.

Zračenje prevaljuje put i dobivene mjere su isključivo za prevaljeni put od točke A do točke B. Točke ne mogu prelaziti iz jedne vremenske dimenzije u drugu, a još pri tome ostati nepromijenjene.

Nije zabilježeno niti jedan prijelaz kroz dimenzije, pa je apsurd sada tvrditi da je pozadinsko zračenje stiglo iz prošlosti u našu današnju stvarnost.
Put samo u tumačenju povijesti može povezivati ta razdoblja, a nikako u stvarnosti i istovremeno.
Nadalje, već sam se dotakao, da ako je to takvo pozadinsko zračenje stiglo iz prošlosti, onda ono ne može biti iz naše prošlosti, jer materija putuje sporije od zračenja i po odvajanju jedne od druge nije moguće da se susretnu. Kornjača ide svojom brzinom, a zec je bog zna već gdje sada?

Tu moramo uključiti matematiku, ali i bez nje je očito da je zračenje kao što je definirano konvencionalnom znanošću daleko izvan svih naših dometa. Materija u najhrabrijim procjenama nije mogla prevaliti jednu polovinu puta koje je prevalilo zračenje po njihovom odvajanju. Neke druge pojave ili stvari su na djelu, a ako ne znamo koje su, to nam ne daje za pravo da trpamo dragocjene rezultate u zvanične prezentacije koji sada izgledaju besmisleno, nakaradno i bezrezervno vode na krivi put.
Zašto uopće vršiti daljnja istraživanja na tome polju kada su ona predstavljena kao krajnji domet i tu onda imate uputu Katoličkog poglavara da se ne istražuje dalje, jer je to božje djelo, odnosno ono što se desilo i kako, na početku.

I sada mi recite da to nije zavjera svjetskih razmjera? Sve strukture su uključene, da vam ne dopuste spoznaju istine. Takva nastajanja odvlačenja pažnje s bitnih stvari i navodeći na krivi put je sveprisutno, kako danas tako i kroz cijelu prošlost naše civilizacije.
Stalno imaju bojazan, kako dalje lagati i kako će to utjecati na njihov biznis, koji počiva na skrivanju istine. Ma nemaju oni pojma što je istinito, a što nije i nije ih ni briga, jedino što ih brine kako će ona utjecati na doticanje novca u njihove blagajne.
Zemlja je bila centar svijeta i vjerujte da i danas dobar dio svijeta tako misli, jer bezrezervno vjeruju, a ne provjeravaju, pa su nekako prihvatili Sunce. Kada su stigle tek galaktike, znanost je bila na pravom putu u uspostavi granica svemira, da g. Hubbel nije iz ne znam kojih razloga vrtnju svemira prikazao kao njegovo razlijetanje ili širenje, gotovo brzinom svjetlosti.
Ako je bila šala, neukusna je i otišla je predaleko. To je bilo prije gotovo sto godina, ali što bi ovima danas, da u svijetu koji se drži realnosti i činjenica, da ovako neoprezno zaplivaju vodama utopije i neznanja.

Ako nisu imali čvrsti dokaz za postojanje drugih dimenzija i na koji način dolazi do prelaska iz jedne u drugu, nisu smjeli zanemariti osnovne zakone fizike, koji su za prevaljivanje puta zračenja i materije dovedeni do savršenstva.
Reći da nešto što nemjerljivo brže putuje od nas sada nas sustiže je izvan svake neodgovornosti i poimanja fizikalnih zakona. Često mi je mučno objašnjavati neke stvari, jer držim da elementarno znanje je sveprisutno, da bih uzimanjem prve knjige sa police zaključio da sa takvim po meni suvišnim pristupom moram nastaviti.
Nikako ne pokušavam sugerirati da i ovo što je očito mora biti konačna istina, naprotiv sam sebe stalno preispitujem, sa čvrstom namjerom da dokažem da i ta istina može biti na klimavim nogama.

Da bi se očistili od nasljeđa koje vas u svakom elementu određuje, treba proteći mnogo vremena u izolaciji i stalnom sukobu sa sobom i autoritetima.
U vama je usađen strah i pored urođenog, vjera, naredbe i zabrane koje egzistiraju kao notorne istine. Čudimo se kada se neko boji miša, vuka, pauka, vještica i razno raznih baba roga, a nismo svjesni da je to sve mukotrpnim radom drugih usađeno u naše vjerovanje. Toliko se je to provelo dosljedno, da više nam i ne pada na pamet da provjeravamo.

Zašto bi to biće kao što je mali miš, samotni vuk, neobični pauk ili bilo što nepoznato bilo strašno samo po sebi. Razumijem još one koji su imali neugodna iskustva i uslijed fizičkog ozljeđivanja sada imaju fobiju, ali to su samo pojedinci.

Ne usuđujemo se podignuti prst i pokazati da mađioničar je drugima odvratio pažnju i da ste ga prozreli, jer se bojite njihove reakcije, a i njegove još više, mogli bi vam otkinuti taj prst, pa propuštate reagirati i pravite se da vas nije briga.

Na takvom pristupu oni su izgradili svoja carstva. Često slušate kada mediji obavještavaju da su sada otkrili znanje koje je bilo izgubljeno, ili da to što smo patentirali i ubiremo plodove od toga je zapravo neko prije vas već kroz znanje i njegovu primjenu posjedovao, ali i dalje zadržavate patent koji ste vrlo vjerojatno i pokrali od istog tako zvanog anonimusa.

Opće je poznato da se značajan dio patenata baš i zasniva na takvim radnjama, a ako i patentirate, a niste drugima po volji ili ne pristajete da se riješite patenta za siću, nećete imati izgleda sa njim išta uraditi, a da iz toga izvučete bilo kakvu korist.

Vi trebate stvarati putem rada i ideja i to je u osnovama svih sistema, ali što će sa tim biti nije na vama da razmišljate, za to postoje drugi kojima je propisano da moraju na vama zarađivati. To je jednostavno zakon, a znate i sami što se dešava sa neposlušnima i onim koji misle da njihov zakon nije dobar.

Zakon kaže, da vas smiju „pošteno“ krasti i iskorištavati i to je još i u redu, da vi sami svojim poštenim namjerama ne nasjedate naivno na njihove slatkorječive bajke. Ako slučajno se „osjećate“ prevarenim, opet ima zakon, tužite i čekajte da vas odbiju za 5, 10, 20 ili 30 godina, ako ste tada još živi.

Pravda je, čini mi se, dostižna samo onoj nekolicini, izvan njihovog kruga, koji su se slučajno našli na broju koji služi za izgovor da je sve pravedno.
Vidjeli ste i sami da za isti, ama baš isti prijestup nikada nije ista kazna.

Kakvu kazni bi trebalo propisati za g. Hubllea kada je pored očitih činjenica izmislio da svemir je posljedica jedne velike eksplozije i da se razlijeće? Dobro, njega nema, pa je i fizička kazna nemoguća, ali tu su ovi koji su prezentirali rezultate dobivene sa satelita COBE.

Onog Korejanca, koji je kao frizirao rezultate vezane za kloniranje, su izopćili i nije nikakav usamljeni primjer. Vidite kao da ima pravde. Varate se, ti izopćeni su navodili korporacije na krivi put i one su gubile novac, pa je kazna i primijenjena, jer neodgovornima u sustavu koji pripada njima je to neoprostivi grijeh, a to što na svakom koraku varaju i lažu mase to je čak dobo došlo.

Važno je da rezultati budu što vjerniji dok prezentacija tih rezultata nije namijenjena njima već nama. Oni i nisu naivni da vjeruju tim prezentacijama, jer da je tako znanost bi stala, oni vjeruju rezultatima i ispočetka nastavljaju sa istraživanjem nečega za što su nama rekli da nema, i da daljnja potraga nema smisla ni osnove.

Znali su oni da nema crnih rupa, jer je nepojmljivo da se prije dvije godine izjavili i objavili u stručnim časopisima da Super Nova koju su tada istraživali, a koja veličinom daleko nadmašuje 1,4 mase Sunca, što prema konvencionalnim stajalištima je donja granica iznad koje dolazi prilikom eksplozije zvijezde do implozije, to jest da se tada odvija kretanje eksplozije prema unutra, a ne prema vani i da se materija stišće sve dok ne nastane crna rupa koja je pak sada nezasitna i guta sve okolo sebe.

 

svemir-19,the universe

Samo dvije godine prije objave dostavio sam kratak tekst Zadarske teorije na više znanstvenih centara, neki su i odgovorili, a sasvim sam slučajno tekst ovjerio kod sudskog vještaka i poslao tako ovjeren.

svemir-22-the-Universe

svemir-the-Universe

svemir-the-Universe

svemir-the-Universe

svemir-the-Universe

svemir-the-Universe

svemir-the-Universe

svemir-28,the universe

svemir-29,the universe

ZADARSKA TEORIJA

(tekst iz 2004.g.)

UVOD

U ovoj građi iznijeti ću drugačiji pogled na izgled i odnose unutar svemira za koje ima dovoljno dokaza da su stvarno takvi.
Obraditi ću temu gravitacija i galaktičke tz crne jame kroz gravitacione odnose koji u osnovi nemaju crnih jama. Razrađujući nastajanje svemira dati ću prikaz stalnog procesa kao sve prisutnog i locirati ću uvijete i uzroke u kojima se odvija. Tijekom iznošenja materije razdvijiti ću ukupnost svemira na tri vrste materija koje su zapravo jedna te ista koja egzistira pri različitim uvjetima i međuodnosima.
Iznijeti ću sumnju u vjerodostojnost teorije čestica koja sa malim dopunama dobiva na težini i daje mogućnost za postizanje vjerojatnijih rezultata.
Obraditi ću neke temeljne pokuse iz kvantne fizike kroz nuđenje drugačijeg viđenja koja tek treba provjeriti.
Uzeti ću si za slobodu promatrati materiju i prostor u kojemu egzistira svemir, a i naša materija u njemu. Sva dokazivanja će u svojoj osnovi imati postojeća otkrića koja će ovdje biti drugačije prezentirana.

Hubble konstanta

Promotrimo iz današnjih spoznaja činjenicu da valjanost ove konstante možemo postaviti na drugoj osnovi. Astronomska promatranja su ovdje nedvojbena te moramo prihvatiti činjenicu da što naši teleskopi dalje vide brzina promatranih tijela raste. Imamo klasičan rast brzine po dubini.
Dokazi da imamo vrtnju u manjim sustavima kao i galaktikama nametnulo se da ozbiljno provjerimo vrijedi li to i za svemir. Snimci sa COBEa su dali diskasti oblik svemira u vrijednostima 13,7 mlrd/sg (previdjeti ćemo zvanične prezentacije). Vrtnja svemira kao konačnog (uvjetno) prostora dala bi za posledicu da on najveću brzinu svoje rotacije ostvaruje na vanjskom dijelu i da ona opada po dubini. Ovdje nije od presudne važnosti locirati mjesto unutar svemira odakle vršimo promatranje jer rezultate možemo dobiti jednake ili sličnih vrijednosti iz mnogih dijelova njegovog prostranstva. Plavi pomak u uvjetima rotacije je neminovnost. Bliski objekti koji su udaljeni po dubini imaju različitu brzinu i u svome srazu koji je mimoilaženje imaju plavi pomak. To možemo i indirektno zapaziti i u srazu udaljenih objekata koji svi skupa za nas imaju crveni pomak. Oni se udaljavaju od nas ili mi od njih uslijed opadajućih brzina ali između sebe one imaju plavi pomak.
Da kod slučaja Andromeda ne možemo prenaglasiti utjecaj gravitacije jasno pokazuju M 32,  Veliki i Mali Magelanov Oblak.
U uvjetima vrtnje svemira svi neobjašnjivi događaji dobivaju zadovoljavajuće riješenje. Možemo za pretpostavku uzeti da je iskazana vrijednost od 13,7 mlrd/sg ( pema znanstvenicima koji su obradili rezultate snimanja COBEa) poluprečnik. Vrlo lako je izračunati brzinu vrtnje svemira u ovim vrijednostima uz poznanicu da on na svom izvanjskom pojasu ima brzinu od 270.000 km/s.
Sve ovo ima za posledicu da je svemir uvjetno zatvorena cjelina i da gradi odnose unutar i izvan svog prostora.

Svemir, materija i suodnosi

Zatvoreni svemir  je sačinjen od materije koja egzistira i stvara suodnose sa poljem izvan njega kao i sa vidljivom materijom.
Istraživanja su pokazala da nedostaje 9/10 materije koju nazivamo tamna tvar. Tamna materija i nama vidljiva materija su uvjetno cjelokupna materija jedne promjenjljive cjeline koja je naš svemir.
Uvjeti su postavljeni iz razloga što vrtnja ima svoju vrijednost koju lako možemo pripisati materiji, a cjelokupnost mora podlijegati promjnjivosti radi suodnosa sa materijom izvan svemira. Ne treba nas buniti činjenica da upotrebljavam termin materija za sve jer dosadašnja istraživanja su dostatna da ustvrdimo da je sve jedna te ista materija. Ono što je različito su nastali odnosi unutar nje same.
Pozadinsko zračenje od 2,4 do 2,7 K vrednujmo kao vrijednost koja vlada u izvanjskom polju koje opisuje svemir, samim tim to je temperaturna vrijednost materije u kojoj egzistira naš svemir.
Poznavajući uvjete koje imamo kod materijala kod supravodljivosti primjećujemo da naš svemir udovoljava tim uvjetima i da je energija (ona tamna) supravodljiva materija. Impulsi koji se odvijaju unutar nje podliježu tim zakonitostima. Ukoliko se promatraju izdvojeno oni su jednolični i neprekinuti. Impuls svjetlosti od 300.000 km/s je nepromjenjiva konstanta, kao i impulsi drugih zračenja. Kroz zatvoreni svemir lako je razumijeti zašto materija iako izračuje se ne nestaje. Njena vrijednost je u tim uvjetima nepromjenjiva u odnosu na ukupna očitanja. Za dokazivanja očitanja da ukupna materija raste obraditi ću kasnije. Vidljiva materija proizvod je ukupne materije uključujući i izvanjsku uslijed tlačnih sila. Energija=materija je fina tvar koja kod stalnog stiska izvana ka unutra stvara nama vidljivu materiju. Sličan proces je i kod nastanka svemira ali različitost je temperatura pri kojoj su nastali ili nastaju. Nastajanje nove, uvjetno, materije ima posledicu da je ova toplija od predhodne. Naš svemir je temperaturno viši od izvanjske materije u kojoj egzistira. Njegova vrtnja ima pravac koji je početna osnova za rekonstrukciju njegove okoline.

 

Stalni proces

Tlačne sile dovode do prolaska energije kroz energiju uslijed čega se stvaraju polarizirane čestice cijelog niza veličina. Ovisno od veličine čestica nastaju sa bitno narušenom ravnotežom u korist pozitivnog odnosno negativnog naboja. Narušeni naboj unutar fluidne čestice pokreće automtski proces zasićivanja. Uslijed velikog broja veličina i razničitosti narušenog naboja imamo veliku dinamiku povezivanja, a ona se odvija na više nivoa istovremeno.
Za nas izdvajajući procesi su veličina kvarka, elektrona i neutrina. Jasno se isčitava da cjelokupna (tamna) materija nema naglašeni naboj i za nas je neutralna, odnosno bez naboja. Kako se sve odvija unutar te materije čestice pri tvorbi sve složenijih ustroja koriste i ovu materiju. Kod nastajanja neutrona kvarkovima se prodružuju dva elektrona, dva neutrina i 2x 0,136 MeV neutralne materije koja dok je u neutronu je naizmjenično magnetizirana uslijed stalnog povezivanja kvarkova radi njihove neravnoteže kod naboja. Naboj stalno tjera čestice i udružene sustave na daljna povezivanja kako bi stvorili ustroj koji nalazi svoj (uvjetni) mir u okruženju. Svojstvo materije je da dozvoljava sustave određene gornje veličine iznad koje u tim uvjetima ne mogu nastajati elementi reda više, te dolazi uslijed novog povezivanja do stalnog osipanja, odnosno zračenja. Sličan proces imamo i kod izotopa koji su sa tendenciom prelaska u osnovno stanje susjednog reda.
Vrtnja čestica unutar sustava, a i dijelova sustava unutar različitih struktura je težina, a i gravitacija koja objedinjuje privlačnu silu uslijed magnetnih sila i odbojnu silu koja uslijed vrtnje odašilje valove dalje od tijela. Najizraženije je to kod nebeskih tijela koja imaju vrtnju (tijela koja nemaju vlastitu vrtnju ne odašilju valove) kada uslijed pravca gibanja atoma dobivamo sinhrotonsko zračenje koje uznemirava neutralnu energiju stvarajući odbojne valove. Vrijednost privlačnih el.magnetnih sila potiru se odbojnim. Ako je objekat privučen elektro-magnetnim silama Sunca on uslijed velike brzine ima veću vrijednost od odbojnih sila kod planeta koji imaju vlastitu vrtnju te su sudari te vrste neminovnost ako se planet nađe u putanji dolazećeg objekta. Tijela zarobljena u gravitaciji većeg objekta i unutar su vrijednosti koje ne dozvoljavaju im da imaju vlastitu vrtnju dodatno svojim el. magnetnim silama privlače dolazeće tijelo i njihova površina je značajno naborana u tim procesima sudara. Odbojni valovi opadaju po dubini koju očitavamo sve manjim brzinama zarobljenih tijela po dubini.
Udružene čestice uslijed stalnih naizmjeničnih el. magnetnih sila se okupljaju u cjeline unutar kojih se nastavlja sve složenije kombiniranje na lepezi mogućnosti. U vremenu i dinamici koja proističe iz uvijeta dolazi do sustava koji počinju isijavati, a prelaskom kritičnih uvijeta, kako veličinom tako i složenošću dolazi do poslednje faze kada uslijed eksplozije veći dio čestica gubi integritet i prelaze u neutralnu materiju. Cijeli je niz sporednih događaja koji dovode takođe do dzintergiranja čestica vidljive materije.

Ponašanja materije

Niske temperature su izvukle magnetne sile iz materije svemira ostavljajući čistu energiju koja podržava supravodljivost različitih impulsa. Neutralnost energije ima pravilnost da ona kao cjelokupna egzistira kao jedna čestica ili jedna količina na jednom mjestu unutar hladnije istovjetne energije. Vrtnja koju ostvaruje svemir izdvaja ga unutar tih uvijeta i odgovorna je za njegovo trajanje. Brzinu bliskoj svjetloti materija (vidljiva) bez uporabe energije može ostvariti kroz vrijeme samo u supravodljivoj materiji (tamna energija).
Stvaranje v.materije je uzlazan proces do veličina mega zvijezda koja za korektivan faktor imaju uvijete u kojima egzistiraju i duljinu vremena nastanka (životni vijek ako je duži uslijed sporog rasta do raspada doći će kod manjeg reda veličina, a burniji razvoj koji dovodi do bržeg prerastanja gornjih granica imaju kraći vijek nekog nebeskog tijela).
Okupljanje materije nije samo jedinično. Plinoviti ustroji, unutar galaktika, mogu biti pokrenuti vrtnjom i u centru stvaraju pijavice kada dobivamo tijelo veličine desetke tisuća s/g koji su uslijed svoje specifinosti nastanka i strukture i najveća svemirska tijela-objekti.
Vrtnja ovih tijela koja je podržavana iznutra stvara uz el.magnetne sile koje su odgovarajuće veličini tijela i jake odbojne valove koji su izraženije što je vrtnja veća.
Unutar zatvorenog svemira brzina rotacije pada od izvana ka unutra.

Materija nema za posledicu stvaranje ustroja kao što su crne jame jer je prostor otvoren a sabijanje dovodi do stvaranja čestica. Raspadanje materije može proisteći samo kao proces uravnoteženja ka dugotrajnijoj održivosti odnosno kada tome doprinesu drugi uvijeti kao što su sudari kod velikih impulsa kada imamo zrakasti pravac. Diskolikost oblika proističe iz vrtnje koja tijelu daje elipsu, a odbojne sile gravitacije se koncentriraju na elipsi. Masa tijela i vrtnja daju indirektnu težinu koja se očitava na broj i strukturu zarobljenih objekata.
Kod protona (atoma) dostatni impuls utiskuje dodatnu neutralnu količinu neutralne materije kada imamo pobuđeno stanje protona. Vrtnja kvarkova koja nije slična vrtnjama kod nebeskih tijela ima tendenciju povratka u prvobitno stanje. Što je više energije ušlo u zatvoreni prostor vrtnja ga brže istiska. Pretumbacija kvarkova stvara stalne naizmjenične el.magnetne sile koje djeluju na privlačenje i odbijanje čestica nižeg reda kao što su elektroni i neutrini, a i niz drugih čestica. Atomi složenijih elemenata ne moraju samo imati tvorbu od protona, neutrona i neutrina već mogu integrirati i neke manje stabilne jedinačne ili drugačije udružene čestice.Struktura neutrona je izmijenjena ulaskom para elektrona i neutrina kao i znatnog udijela neutralne energije koja sada stalnim naizmjeničnim magnetiziranjem od strane kvarkova dodatno doprinosi stabilnosti ovoga ustroja. Struktura višeg reda helij ima jednu točku gdje se odvija povezivanje i centralna vrtnja koja je unutra elementa tako da izvanjski razvičeni dijelovi strukture su inertni. Svi viši elementi u svijim strukturama imaju "prazni" prostor kroz koji manje ili više se kreću elektroni, neutrini i tamna materija. Kretanje impulsa ne smijemo poistovijetiti sa kretanjem materije ovih redova veličina.
Kako prazan prostor ne postoji sva kretanja se moraju vezati za složenost polja u volumenu. Upućujući elektron u polje ka otvorenoj rupici mi sa njim pogađamo puno polje koje prosleđuje impuls tenzorske vrijednosti dalje u polje. Kako u rupici to polje takođe popunjeno redom veličine ovih čestica impuls teče dalje sve do prepreke. U mjeraču registriramo pristigli impuls koji je došao kroz polje elektrona. Tenzorska vrijednost impulsa obuhvata i drugu i treću rupicu  te se prolazni impuls usložnjava.
Pobuđivanje tamne ili neutralne materije zaduženo je za prenos impulsa svih zračenja. Kako ovu materiju promatramo kao jednu česticu u ovom polju ne možemo imati veću gustoću. Značajna karakteristika fotona je da najveću vrijednost dobijaju, osim snage i količine impulsa, kod sraza sa preprekama.

Kraći siže iz rada "Dvopolni fluidni svijet", autor Slavko Sedić
Zadar, 04.10.04.g.

Do tada tvrditi takvo što je bila sfera najveće hereze, ali kada se zaključilo da takvo što može stići sa neočekivanog i nepoželjnog izvora objavili su svoje tobožnje rezultate.

Kada sam intervenirao o tome više ne možete čuti ni riječi. Misle, sleći će se i zaboraviti, uostalom oni su priznati autoriteti, a sa druge strane je mali anonimus koji po tome prčka iz hobija i besposlenosti. Nije mi namjera tjerati mak na konac, dapače drago mi je da sam kao jedinka poljuljao gigante i natjerao ih da makar i na ovako nepošten način priznaju da nisu sami, te da njihovu zavjeru počinju uviđati mali nepoznati ljudi.

Priznali su javno, ne samo da nema implozija, crnih rupa i sveproždirućih baba roga, već i da se materija dezintegrira i velikom većinom nestaje. Sada kada su priznali da ne dolazi do sabijanja materije, morate odmah uvidjeti da ako toga nema, onda nema ni tako zvanih nebeskih patuljaka koji su nastali iz stiskanja materije, odnosno zvijezda i da nema nesuvislih tvrdnji, da jedna žlica te materije teži kao naše planine. Možda su se zaletjeli malo, što je sretna okolnost, barem ćemo sve rjeđe slušati gluposti koje smo slušali više od 5o godina.

Vakum koji je nastao popuniti će se, ne odmah, jer ta zadarska tvrdnja nije bila samo vezana za to, a pretrpjela je u međuvremenu i promjene, jer nije da ne vjerujem samo drugima, ne vjerujem ni samome sebi, mnogo više no njima. Oni su gotovo poznanica, ali moj um stalno uljepšava i povlađuje samome sebi tako da stalno se moram hrvati sa njim i njegovim trikovima. Da su svi u nizu bili nijemi, postojala je mogućnost da bih odustao, ali ne trajno, jer sam bio već izdvojio podosta sredstava, vremena, energije, a i zabilješke su bile kompletirane za konačan tekst, vjerojatno bih se povukao na neko vrijeme.

Da ne bude nedoumice, pretvaranje materije u tamnu materiju i energiju prilikom eksplozije zvijezde je u osnovama Zadarske teorije, a oni su je bukvalno citirali, gotovo od slova do slova. Problem je što sam posijao i ostavio tragove na neuobičajeno mnogo mjesta, jer sam kao naivac prve klase vjerovao da je to prvorazredno otkriće, te da sam uspio to prvi obznaniti.

Po svim njihovim kriterijima to i jest tako, ali bio bih krajnje nepromišljen i sebičan kada bih propustio očite indicije koje upućuju da to i nije baš neka novost.

Da je sada ono staro vrijeme ne bi se oni ni trzali, ali su vidjeli što meni nije bilo vidljivo, da danas autorski rad možete izbaciti na internetu i zaštititi se od prisvajanja nesavjesnih osoba. Nisam ni znao da kada imate dokaze o tome da ste autor rada, to ne morate ni zaštićivati, barem kod nas ovdje, a samo stjecajem okolnosti desilo se bez moje želje i zahtjeva da odgovorna osoba praveći prijevod na engleski je svih sedam stranica ovjerila pečatom sudskog prevoditelja. Bilo me je briga tko je autor, jer sam već govorio da i nisam siguran jesam li to baš ja, ili sam samo prepisao, na neki i meni nepoznat način, već dobro poznati tekst, kojim su itekako dobro upoznati oni koji to smatraju da i trebaju biti. Mogu zamisliti kolike sve tajne čuče pohranjene i čitaju ih samo odabrani ili oni koji to nasljeđuju, a ne i mase gladne znanja i micanja iz ove žabokrečine koju nam serviraju. Ne trebam dvojiti da sam samo zagrebao ili povukao malenu recku na nesagledivoj površini, a i ta malena crtica priredila mi je pustolovinu i trans koji me je držao mjesecima.

Uopće nisam u to vrijeme bio u sferi ni blizu normali, niti sam gledao kao što sam gledao do tada, ili sada. Kut percepcije je svaku radnju izvodio i gledao iz drugog kuta, koji bi bio najbliži istočnjačkoj izreci, tako zvano, povišeno stanje svijesti.
Dakako da to nije nikakvo povišeno ili uzvišeno stanje svijesti, prije bi se moglo govoriti o umišljenom stanju, koje vas, iako je nerealno, prožima ugodom i nestvarnošću.
Jednostavno sve vidite drugačijim očima i sami se ponašate drugačije, zamalo da ne umislite da ste Buda ili nekakvo sveto lice. Puni ste razumijevanja prema svakome bez izuzetka, i imate osjećaj da zračite, a što je najgore čini vam se da to primjećuju i drugi.

Kada igrom nekog slučaja ili namjere stignete u to stanje imajte na umu da se vaš mozak opet grubo poigrao sa vama i tetoši vas i sebe izbjegavajući pravi okršaj koji je trebao uslijediti. Mene je gadno nasamario i predugo me zavlačio da još ispaštam od posljedica toga zavaravanja.
Odlepršalo je niz spoznaja i ne vrijedi više trčati za njima, jer prazninu osjećam, a kako da je zatvorim još nisam pronašao načina.

Biti u tom stanju je lijepo isto kao kada vam poravni svijet okolo vas uslijed prevelikog fizičkog napora.

Prije lutanja prvo promisliti

Na istoku kažu idi dovoljno dugo i kada iscrpite u potpunosti tijelo, tada će se nešto desiti.
Desilo mi se to u dva navrata, prvi puta kada sam silazio sa Vran planine na Blidinje jezero, a drugi put kada sam tumarao kanjonom Rakitnice nekoliko dana bez soli i sam.
Moram reći, uopće nije vrijedno da se mučite i trudite za nečim što će vas držati nekoliko sati u stanju kada se isključi svijest i svjesno komande prepuštate nekakvom automatizmu koji vas vodi po stijenama koje su visoke i desetke metara, a vama se doimaju kao ravnica.

To jednostavno niste vi, već samo vaš nagon za samoodržanje i to u vrlo velikoj nuždi, kada isključuje sve izuzev najosnovnijih radnji. Nisam siguran da sam se od toga oporavio ni do danas, jer kada se prisjetim tih sati mojim mozgom prođe nekakva sjena i stvara mi nelagodu niz kičmu.
Čini mi se da ti istočnjaci nemaju pametnijeg posla do mučiti svoje tijelo do iznemoglosti i dičiti se tim kao da je to nešto prekrasno i da je vrijedno potratiti svoj život na sve takve nekakve gluposti.
To kada vam se desi stjecajem okolnosti i da na to niste mogli utjecati, ili izbjeći je u redu, niste mogli drugačije i ugrožavanje tijela i života je samo splet okolnosti, ali to raditi svjesno je nezamislivo.
Istina je da kada ne znate o čemu se zapravo radi lako je nasjesti na tu perverznu propagandu i onda upadate u probleme koji vas i ako ih preživite, neće ostaviti neokrznute i to samo zato da shvatite da to nije ama baš ništa bitno oko čega se treba truditi i gubiti dragocjeno vrijeme.

Knjige treba shvatiti kao sredstvo na kojem neki zarađuju i kad vam to nije vidljivo ne dajte se prevariti, uvijek iza njih stoji novac ili neki drugi interes, nitko ne piše iz puke dobrote i da baš nama ugodi i prosvijetli nas.
Prosvjetljuju nas reflektorom ili svjetiljkom privlačeći naš novac sebi i pridobivajući nas za ostvarenje svojih zacrtanih ciljeva, a mi naivno slijedimo svjetlo kao što insekti oblijeću uličnu svjetiljku.
Knjige treba čitati da se iz njih pokuša izvući barem ono što smo u nju uložili ili ako nam to pričinjava zadovoljstvo koje se može mjeriti sa uloženim sredstvima, a zaluđivati se sa njima i najčešće sa ispraznim štivima je kao učestvovati na radnoj akciji i pokušati još žuljevima zaslužiti udarničku značku koja stoji par kuna u prodavaonici preko puta.

Izgrađivati trebate sebe i svoje bližnje i treba naučiti razmišljati da u svakom trenutku refleksno donosite odluke koje će biti na tome tragu.

Ako želite postići nekakva uzvišena duhovna stanja, zasučite rukave i radite stvari, koje ionako trebate raditi, sa zanosom i udarnički.
Kada to činite dovoljno dugo i predano istok će biti tu, a vi nećete trebati učitelja, gurua ili tko zna koga plaćajući ga pri tome, a ujedno ćete obaviti poslove koje ste ionako morali.
Isto je i sa mozgom, učite ono što treba vama i može da vam koristi, jezik, vezenje, svladavanje tehnoloških procesa, navalite i ne štedite se, budite uporni i učinkoviti, dajte se svega u to i rezultat neće izostati, kako onaj od kojeg ćete imati koristi, tako i promjena percepcije koja vas zanima i mislite da će vas usrećiti.
Ako ste taj tip, naprijed, pa ako i ne uspijete u što je teško povjerovati ako se istinski zalažete, barem ćete imati koristi, a ne samo štetu kada odustanete, što je statistički gotovo sigurno kada angažirate nekoga tko će vas u tome pravcu voditi.

Angažirajući tako zvane učitelje,sigurno je samo da ćete se osjećati gadno izigranim i prilično udaljenom od onih sa kojima ste morali biti, koje trebate, a trebaju i oni vas.
Nikakva izlika nije da se ne možete u obitelji koncentrirati, pa i ne treba vam za te gluposti nikakva koncentracija nego samo opterećenje radom i uživljenost u njega. Koncentracija znači da ne želite ići tim putem, već da želite dangubiti, a to vas neće odvesti nikuda. Što vam koncentracija bude više ugrožena, a vi je nadoknadite upornijim radom i brže ćete pomaknuti sa pameću i doživjeti priželjkivanu «ugodu».

Vrtnja u osnovama svemira

svemir-30,the universe

Otprilike ovo je rezultat koji je dobiven obradom rezultata koji su snimljeni satelitom COBE i ESA.

Može i ovako u nešto malo realnijem prikazu.

Svemiri

Slike su naknadno ubačene- op. autora

Kako se ipak radi o volumenu ovo morate približiti misaono da vas podsjeća barem na izgled dviju lepinja kruha kada spojite donje dijelove. Morate znati da to što je disk okrenut baš ovako je proizvoljno, možete ga okretati kako želite, jer mi položaj svemira danas nemamo sa čime uspoređivati ili stavljati u odnos.

Andromeda
Andromeda, snimka Nase, slika 2010, objavljena na internetu

Galaktika Andromeda je prvi veliki susjed, ali on nema crveni pomak nego plavi, što znači da se smanjuje razdaljina između nje i naše galaktike. Do određene izračunljive daljine možemo matematički doći kada prestaje plavi pomak i ustupa mjesto crvenom, a to je pojas koji se proteže dalje od Andromede.
Posredno plavi pomak imamo zabilježen astronomskim promatranjem kod sudarajući galaktika, onih koje se mimoilaze i koje se približavaju između sebe, a svi ti događaji su zabilježeni i tiskani su u većini knjiga koje obrađuju ovu oblast.

Ako na bilo koji način zavrtite tijela u disku i najobičnijom simulacijom dobiti ćete sve te događaje. Ne može se reći da je novost da se svemir vrti bez centralnog ustroja, jer podudarnu vrtnju imamo kod pravilnih kuglastih skupova, razlika je što se tamo vrte manji skupovi koji čine zvijezde sa planetima, a u svemiru to čine veliki skupovi, galaktike.

kuglasti-skup
Kuglasti skup W Messier 13 sa stranica Wikipedije

Moguće je zaključiti, iz škrtih objavljenih rezultata, da naša galaktika zauzima pojas koji nije ni izvanjski niti je u središtu.
Ako zračenja koja stižu do nas su prevalila 13,7 milijardi godina onda je to polu radijus, i pomoću njega možemo dobiti osnovne veličine svemira, koliki mu je obim i volumen kao i površina, a kada dodamo i brzinu vrtnje materije u izvanjskom pojasu dobiti ćemo vrijeme za koje svemir zatvara cijeli krug.

 

Računom dolazimo do podatka da svemir zatvori jedan kruga za više od 80 milijardi godina, i to sada trebamo pomnožiti sa mnogo, mnogo puta da bismo dobili uvid u podatak o starosti svemira. Spustimo to u polje konvencionalne znanosti.

Prema prihvaćenim znanstvenim spoznajama Zemlja se je okrenula 4,5 milijardi puta oko Sunca. To je iz podatka da je Zemlja stara 4,5 milijardi godina, a jedna godina je jedan okret našeg planeta oko Sunca. Brzina od 24 sata, odnosno jedan dan, bila je dostatna da se planet izduži po ekvatoru i spljošti po polovima.

Nećemo se sada zamarati i te okretaje množiti sa milijardama nego ćemo samo povući paralelu i zaključiti da starost svemira nije ni približno u okvirima našeg poimanja. Mi jednostavno ovakvim konvencionalnim pristupom eonima nećemo izaći iz srednjeg vijeka.

Ne skrećem temu na starost iz razloga njenog dokazivanje, iako to činim, već da ti podaci otvore prostor za izvođenje nastanka svemira, odnosa u njemu i kako do njih dolazi, nastanku materije i njezinom nestanku kao procesu, jer prihvaćajući konvencionalna stajališta nismo u mogućnosti skinuti okove predrasuda i pokušati spoznati ono što je očito i vrlo logično, ono što nas hrabri, a ne straši baba rogama i cenzurama i nametanju teze o neshvatljivosti nečega što nam je u genima i krvi. Mi smo dio i proizvod odnosa u svemiru, pa ne očekujete valjda da netko drugi nas uči što smo mi sami.

Da se svemir vrti jasno je iz postojanja plavog pomaka koji nastaje kod mimoilaženja u ovome slučaju galaktika kada se razmak smanjuje, a najkraći će biti kada budu jedna naspram druge i od toga trenutka će krenuti crveni pomak, to jest razdaljina će se povećavati.

Vrlo teško je za očekivati da će nas Andromeda udariti ili mi nju jer mjerenjem rezultati bi bili drugačiji, a približavanje bi bilo znatno manje pa i teško uočljivo jer bi tada galaktike išle istom stazom i nema razloga da zakonitosti nisu iste i za jednu i za drugu.

Da nije riječ o neprimjerenom utjecaju gravitacije znamo jer se galaktike Mali i Veliki Magelanovi oblaci udaljavaju od naše galaktike, a zakonitosti bi morale vrijediti općenito a ne parcijalno i selektivno, ili je na snazi privlačenje, odnosno gravitacija ili nije.

Vrtnja je jednostavno i najlogičnija posljedica odnosa unutar njega. Sve se vrti po nekim putanjama koje su kružno eliptične, pa zašto bi sada osnovnu zakonitost narušilo ponašanje svemira?
Prepuno je događaja koji su uočeni promatranjem koji ukazuju na približavanja galaktika da bismo ustrajali u razlijetanju svemira u nekakvoj nuklearnoj eksploziji, jer bi to za posljedicu imalo da tijela koja se približavaju mogu imati brzinu veću od brzine svjetlosti, odnosno zračenja.

Iako držim da brzina svjetlosti nije nepremostiva prepreka i da ćemo je kad-tad prestići, ipak rezultati iz promatranja odnosa u svemiru daju zaključiti da tu brzinu neće postići tijela u prirodnom okolišu i zakonitostima koje vrijede za svemir i šire. Da je za to postojala mogućnost već bismo mogli to promatranjem registrirati, iako i 270.000 kilometara u sekundi je strašno velika brojka i postignuće u slobodnim odnosima u prirodi.

Zemlja sa Suncem se kreće nekih 200-tinjak kilometara u sekundi, pa pokušajte dočarati kakve zakonitosti vrijede za brzine tijela koja se kreću 270.000 kilometara u sekundi, ne na sat.
Naravno zakonitosti su iste ali uvjeti u kojima se primjenjuju nisu ni približno slični. Dok se razgibavamo sa ovim usporedbama možete shvatiti da promatranjem možemo uočiti doista neobične događaje koji kada se promatraju na pogrešnoj osnovi izgledaju poput strašnih baba roga.
Ako se slupate pri vožnji od 30 na sat nije ni slično padu aviona ili pak satelita. U sva tri slučaja vrijede isti zakoni ali rezultati događaja nisu gotovo ni usporedivi.

Na osnovi koju danas priznaje konvencionalna znanost astronomima je mogla vrlo lako dobivene rezultate protumačiti na pogrešan način.
Galaktike koje su u nadolaženju prema nama kojima mjerimo crveni pomak radi udaljenost možemo pripisati znatno manju udaljenost no onima koji imaju veći pomak jer su u odmicanju, a imaju istu udaljenost.
Svaku mapu koju napravite na takvim rezultatima neće imati smisla, sva sreća što se njima nećemo morati služiti još neko vrijeme.
Zamislite samo tu neugodo da krenete na neku galaktiku udaljenu nekoliko milijardi godina, a stignete milijardu godina ranije ili kasnije. U prvom slučaju bespotrebno ste vukli sve te silne potrepštine, dok u drugom slučaju morati ćete skretati sa rute da se dodatno opskrbite sa istima.

Uviđate koliko je bitno imati prave činjenice kada su u pitanju svemirska prostranstva i odnosi u njemu.

Oni su od presudne važnosti i ako ih žurno ne korigiramo možemo zalutati u snovima. Zato što je to od «prvorazredne» važnosti, vjerojatno i možemo trpjeti sva ta poigravanja sa nama, jer svako tko ispriča lijepo upakiranu laž imati će svoje poklonike, a što su te osobe više napuhane pridavati ćemo im veću važnost, a njihova zarada će rasti, kao i naša nedoumica.

Tko još zarađuje na pisanju kako je Zemlja okrugla, kako se vrti oko Sunca, koje su udaljenosti i sve tome slično? To više nitko ne čita, svi traže bajke i osobe koje mogu za naš novac prodavati nam iluzije i držati nas uspavane i otupljene.

Ako objavite stvarno stanje naše bliže i dalje okolice, o čemu će ispredati priču oni koji se i tada zovu znanstvenici.

Oni kažu, svemir je jedna cijev, mi vau, oni opet da je dvije cijevi koje su spojene, mi vau, pa da su to smotane cijevi, stošci i izredaju tako sve poznate geometrijske likove pa krenu opet iz početka a mi stalno vau.

Pa kažu planeti se vrte po plahtama, imamo….i ne bih vas dalje zamarao sa ovim jer meni postaje mučno jer u stalažama u glavi toliko mi je tih nebuloza da ih se neću riješiti ni za četiri života.

Kupio sam ih jer sam im vjerovao, jer sam znao da su to priznati autoriteti, eminentne ličnosti, priznati su od cijelog znanstvenog svijeta, deklarirani skeptici i sveznalice. Grubo sam lupio o pod kada sam shvatio da «običan» svijet posjeduje više istina i spoznaja od njih. Prestrašio sam se kada sam povukao paralelu sa povijesnim izrekama i spoznajama i da nisam prošao sve faze vjere i nevjere sada bih zasigurno bio vjerski fanatik.

U ranijim tekstovima sam uvijek kretao od , kako bijaše na početku tako je i danas i biti će za vjekove. I danas kada imam pristup iznošenja iz drugog kuta, držim da to predanje nije nastalo slučajno. Suviše precizno pogađa bit prirode da je slučajnost isključena. Ono je staro barem tri, četiri tisuće godina, a pripisati slučajnosti ne bi bilo teško da je ono usamljeno, a nije.

Sami smo svjedocima da naša znanost neumorno pretražuje stare spise i nerijetko tako zvana otkrića su modificirana prepiska davno nastalih spisa. Neki autori naveliko hvale spoznaje prošlih vremena, pa imamo i onih koji tvrde da je naša civilizacija posjedovala suvremene letjelice prije više od 5 tisuća godina.
Govore najčešće da mnogi priznati znanstvenici su uglavnom plagirali drevna znanja, koja su im priznata kao njihova osobna postignuća. Danas već uče da nije K. Kolumbo otkrio Ameriku, već da su to razni narodi činili tijekom nekoliko tisuća godina prije njega. Ti narodi, recimo poput Feničana su preko eksploatirali rudna bogatstva prije više od dvije tisuće godina.

Prizemni ciljevi i pokušaj bijega, antigravitacija

Kako oni koji poduzimaju takve podvige, oni ih i priznaju, teško je katkada razlučiti pravo stanje stvari, jer njima nikada nije u cilju izaći sa golom istinom, već to uokviruju u traženje božjih čestica i sugeriranja da će možda nastati crne rupe, vješto maskirajući tu propagandu pokušavaju da se prikažu kako su super moćni i svemogući, a nisu u stanje godinu dana popraviti tu skalameriju, pa da počne da radi već jedan put.

Nije mi jasno zašto gomilaju tolike satelite, i drugu tehnologiju kada nema nikakvih rezultata hvale vrijednih, već samo nekakav sitniš koji olako nadmašuju obični amateri. Očito im sve to služi za mnogo prizemnije svrhe.
To je ipak na tragu stavljanja električnih i tko zna kakvih sve još ogrlica, narukvica, pojaseva, a sve da još više ovladaju narodom, uskraćujući mu slobodu, mogućnost izbora, slobodu uma, ili bilo kakvu samostalnost, pretvarajući ga u brojeve i statistiku, koji nije tu da razmišlja, već da rinta kao marva za tuđe interese.

Električne palice koje su koristili u cirkusima na životinjama, već odavno koriste na ulicama i svim drugim prilikama koje im se ukažu. Odakle masama pravo da se buni, neka se ugledaju na krotke ovce i slično blago, jer da nema njih mase bi pocrkale, oni su veliki «dušebrižnici» naroda. Kako to da ne uviđate da neke korporacije izrabljavaju, oprostite zapošljavaju i milijune robova, oprostite radnika.

Dosta smo te slušali, već je ponoć, a ti propuštaš razlog zašto smo se okupili.

Zar ne primjećujete da vas pokušavam ignorirati kao kapucine nadajući da ćete me pustiti na miru, otići, zabavljati se negdje drugdje. Ako počnem razgovarati sa vama to će značiti da sam i drugom nogom izvan stvarnosti, kako mislite da nađem put natrag i kako ću uopće razlikovati da li razgovaram sa duhovima ili običnim živim ljudima.
Kao da je tebi ikada bilo stalo da tu postaviš granicu, sve si činio da nas privučeš, a sada bi umakao, pa neće moći. Mi kada jednom namirišemo dobru zabavu nerado je napuštamo.
Ali kakva vam je korist da me dovedete u stanje moje unutarnje samoizolacije od okoline i vanjskog svijeta, pa zar time ne gubite i vi, jer propade vam zabava.
Ma kakvi, zabava tek tada počinje, ništa se ti ne brini nego slobodno upusti se u neminovno.

Ne kažem da mi nije kad kada lijepo razgovarati sa vama, jer danas u stvarnosti za razgovor ne možete dobiti nijednog napuhanog purana, a razgovarao bih s bilo kime, pa zato vjerojatno i dopuštam vama da me maltretirate, jer mala je to cijena za provedeno vrijeme sa vama. Malo tko bi iz stvarnog svijeta bio raspoložen baviti se ovim pitanjima koja ne donose nikakvu vidljivu korist. Samo ne zaboravite, ma koliko se upinjali i ma koliko zabavni i razgovorljivi bili, drugu polovicu svijesti ne selim na drugu stranu dok ne dođe prirodno vrijeme.

Nastavimo mi naše noćne besjede a to će doći samo od sebe, da ti toga nećeš ni biti svjestan.

Vi ste samo kut i izmijenjena percepcija, dovoljno je da ovako otresem glavom, stisnutih očiju i nema vas.
Ha, baš i ne pali, nego pusti to i posvetimo se stvarima od sveopćeg značaja.
Na tu foru ste me već previše puta dobili, ovaj put zaboravite.
Razgovarati ćemo o gravitaciji i anti gravitaciji.
Zašto ste izabrali baš tu temu, a ne nastajanje materije?
Noć je pred nama, evo mi ćemo šutjeti i samo slušati tvoju besjedu.

Opet ste izabrali stari podmukli scenarij, da ja valjam gluposti a vi se iznutra cijepate od smijeha, ali neka, samo ako sam imalo na tragu pomozite, a ne navodite me u dublje zablude, što često uobičavate.
Časna znanstvena.

Neće moći, ne poznajem nijednog neprodanog znanstvenika.
Evo, mame nam.
Uozbiljite se, nema ni vas, a o mamama sve najbolje. Ma dobro, gdje da počnem?
U lijevoj strani.
To je ona zadužena za stvarnost, a meni se ionako spava.
Nemoj, prvo reci kako vidiš antigravitaciju?

To bar i nije teško. Nebeska se tijela vrte oko svoje ose, vrtnja stvara valove koji putuju dalje od tijela i tako se stvaraju odbojne sile koje zarobljena tijela u orbiti oko sebe sprečavaju da se uruše na tijelo. Elektro magnetne sile stalno privlače tijela prema većem dominantnom tijelu, a ono pak uslijed svoje vrtnje stalno odbija i skreće tijelo koje nadolazi dok ga ne ubaci u putanju oko sebe, zato tijela na svojim stazama teturaju, jer na njih djeluju elektromagnetne privlačne i odbojne sile istovremeno.

Ako su tijela blizu primarnog tijela, ono blokira vrtnju tih tijela i ona se ponašaju kao sateliti.
Sva tijela koja su izvan toga čvrstog stiska imaju svoju vrtnju, koja im omogućava da sama zarobljavaju druga tijela od kojih stvaraju svoje satelite. Što je tijelo veće, broj satelita je veći, ali i što se tijelo brže vrti povećava taj učinak. Jupiter i Saturn kod nas se ističu veličinom i vrlo brzom vrtnjom pa okolo njih imamo veliki broj razno raznih manjih tijela, od prašine i sitnih tijela koja tvore diskove do vrlo impresivnih tijela koji kruže okolo njih kao njihovi prirodni sateliti.
Iako ova dva planeta su masom neznatna u usporedbi sa Suncem oni zarobljavaju daleko više objekata razmjerno masi Sunca, jer njihova brzina vrtnje je izrazito nadmoćna brzini vrtnje Sunca. Oni se obrnu za manje od jedanaest sati za cijeli krug, dok Suncu treba 26 dana (do 33 na polovima).
Kada promatrate oblik Saturna vidi se da je značajno spljošten i ako još malo poveća brzinu rotacije raspasti će se u planetarnu maglicu, kakva je NGC 7293 prstenasta maglica.
To je ujedno i jedan od načina raspadanja nebeskih tijela prije no što dosegnu stanje Super Nove.
Kako su planeti Merkur i Venera blokirani silama primarnog tijela, odnosno Sunca, oni nemaju svoju rotaciju oko ose i ne mogu kao takvi zarobljavati druga tijela te kao i ostali sateliti imaju samo privlačne sile i nadolazeća tijela koja putuju prema Suncu, odnosno po svojim orbitama okolo njega, a susretnu se sa nekim od ova dva tijela ili drugim satelitima oni će ih dodatno privući i sudari su neizbježni.
Njihove površine su očiti dokaz tomu i površina im je načičkana kraterima svih veličina, dok to nemamo na Zemlji ili Marsu ni u približno mjerljivoj količini. Noću kada promatrate nebo i meteore vidjeti ćete da svi dolaze pod vrlo tupim ili oštrim kutom i gotovo ako ne i nikako pod pravim kutom ili okomito na površinu Zemlje.
Ipak vrtnja ili rotacija planeta je podređena privlačnim silama Sunca i ako dolazeća tijela koja ukrštaju putanju sa putanjom nekog planeta, a prethodno ih ne pokupe sateliti sudari su neminovnost.

Taj događaj se skoro zbio, kada se je kometa sudarila sa Jupiterom. Jupiterove odbojne sile, iako je komet pogodio planeta gdje su one gotovo najjače, ipak su bile nedostatne da pariraju Sunčevim privlačnim silama.
Presliku ovih sila iz zvjezdanih sustava imate i u galaktikama. Masivna centralna tijela su u radijusu i do 30 tisuća svjetlosnih godina i gravitacione i odbojne sile odgovarajuće su za tu veličinu, kao i njihovoj brzini vrtnje.
Najočitiji su primjeri ustroji pravilnih kuglastih skupova, gdje tisuće zvijezda čine gotovo geometrijsku loptu i nema sudaranja nego vlada zavidna ravnoteža odnosa. Nije za pretpostaviti da su to tijela iste mase i da je to uzrok ravnoteži, jer mora se pretpostaviti da sva ona imaju zarobljena druga manja tijela svih veličina.

Pomalo je uznemiravajuće da bi i zvijezde koje imaju masu nekoliko tisuća i više od mase Sunca mogle imati osim vanjske i unutarnju vrtnju, kao i centralna tijela galaktika, jer i na Suncu na njegovim polovima otkriveni su cikloni. Neugodnost je samo zato što bi bilo teško tada odrediti, koji je centralni sustav nastao pokretanjem mase i svome centru a koji je nastao kada zvijezda vremenom dobije značajno na masi i uz centralnu vrtnju okupi manje zvijezde i druga tijela u galaktiku. Bilo bi i nejasno kada zvijezda prerasta u centralno tijelo galaktike i da li je Super Nova nastala od eksplozije zvijezde ili galaktike.

U konačnici to i nije bitno. Bitno je jedino vrtnju staviti u centar zbivanja, jer ona stvara odbojne valove koji su protu sila privlačnoj sili i uslijed tih dvaju sila imamo hijerarhiju odnosa koji vladaju između dvaju i više tijela.
Uvijek u centru zbivanja su masom veća tijela, kao i ona koja imaju bržu vrtnju. Iako na zvijezdama kroz spektroskopsku analizu iznalazimo uglavnom vodik i helij, a ostali elementi su u tragovima, ne trebamo se u potpunosti prikloniti mišljenju da bi masa zvijezda bila sačinjena od tih dvaju elemenata, jer iz proučavanja lave tu na Zemlji imamo posve drugačije rezultate.
Usijana materija iako nemam podatke za to može biti samo tekuća, žitka masa a nikako plinovita, a vodik i helij su plinovi i mogu biti samo proizvod procesa koji se odvija unutar mase.

Starost Zemlje

Mjerenjima kojima se ispitivala struktura sastava Zemljine jezgre dobivani su rezultati koji govore o sve većoj gustoći prema centru što nikako ne treba dovoditi u vezu da je ona sačinjena od teških metala, odnosno željeza, jer nas niti jedan podatak ne upućuje na tako iznesenu tvrdnju. Gustoća materije u ovakvim uvjetima ne može biti vezana za stvaranje elemenata sa donjeg dijela Periodičnog sustava elemenata.
Podaci ispitivanja lave ne daju uporište takvom razmišljanju i stvaranju zaključaka, a pogotovo kada tim rezultatima pridodamo činjenicu da više elemente nalazimo tamo gdje je starost Zemljine kore veća.

Često pročitamo da neki neodgovorni znanstvenici tvrde da su svi teži elementi, kao i uran stigli iz svemira na zemlju, što je ničim utemeljena tvrdnja.
Proučili smo na tisuće meteorita i kamenja koje je stiglo izvan Zemlje i imamo rezultate koji ne govore tim tvrdnjama u prilog.

Zastupljenost metala i viših elemenata direktno se može vezati za procijenjenu starost tih meteorita.
Imamo i uzorke sa Mjeseca i Marsa, koji također ne podupiru tu tvrdnju.
Istina koja teško se prihvaća je, da možemo zaključiti, da Mjesec je znatno mlađi od Zemlje, a i od Marsa. Za prihvaćene tvrdnje da je naš sustav star 4,5 do 5 milijardi godina već odavno ima dostatno dokaza koji traže da se to zastarjelo znanje revidira.
Starost kore nebeskih tijela moramo mjeriti prema zastupljenosti viših elemenata. Volfram, iridij, platina, olovo, radij, uran...mogu biti siguran dokaz starosti.
Ukoliko u nebeskom tijelu je njihova zastupljenost mala i neznatna, to tijelo je mlađe od onog tijela gdje je zastupljenost velika. Mjesec prema ispitivanjima spada u mlađa nebeska tijela i uspoređujući ga sa Zemljom nisu niti približne zastupljenosti u omjeru navedenih elemenata.

Promatrajući starost kroz ovaj pokazatelj starost Zemlje je superiorna starosti Mjeseca. Iako za Mars imamo mnogo manje podataka o sastavu, ipak imamo ih dovoljno da možemo reći da se ti podaci o zastupljenosti teških elemenata kreću između podataka dobivenih za Mjesec i Zemlju, s tim da su bliži Mjesečevim no Zemljinim.

Što očito zbunjuje kod dokazivanja starosti Zemlje?
Njenu starost stalno promatramo kroz starost Zemljine kore. Iako se njena starost procjenjuje na 4,5 milijardi godina, najstariji kamen procijenjen je na do 4,2 milijarde godina.

Prema ovome preostaje da bi nastanak Zemlje i njeno formiranje, koje bi bilo u principu identično današnjem izgledu, trajao nekih 300 milijuna godina.
Samo činjenica da godišnje imamo 100 tisuća toma svemirskih nanosa na površinu Zemlje dovodi u pitanje tu tvrdnju. To što nas stalno pogađaju meteoriti starosti od 4,5 milijardi godina nije primjenjiva činjenica za utvrđivanje starosti Zemlje. To je samo starost tih tijela.

Kada se ohladi lava mi joj u pravilu dajemo nultu starost, a tako i utvrđujemo prije koliko vremena je neki vulkan bio aktivan. Ako je kamen od 4,2 milijarde godina tada bio nulte starosti kako možemo popuniti prazni prostor između njega i danas ohlađene lave.
Ako je starost lave danas ista kao i prije više od 4 milijarde godina onda je jasno da starost našega planeta ne možemo vezati za starost njene kore.

Tu anomalije ne prestaju i kada isključimo burnu Zemljinu prošlost.
Kora je debela od 10 ispod oceana, te 28 do 70 kilometara na kopnu.
Geolozi su detaljno obradili rezultate slojeva Velikog kanjona u Coloradu i za njegove najdublje slojeve koji se nalaze na dnu kanjona izračunali su da je njihova starost 1,6 milijardi godina. Dubina tih slojeva nalazi se na 15oo metara što bi, povlačeći paralelu, značilo jedan kilometar dubine je približno jedna milijarda godina.
Ako sada uzmemo da je debljina kore ispod Velikog kanjona minimalnih 10 kilometara, kolika je ispod oceana, to pretpostavlja dvostruko i veću starost za zemljinu koru. Ako je na kopnu prosječna debljina 35 kilometara jasno je da starost Zemlje od oko 4,5 milijardi godina nije na realnim osnovama.
Nikako nemojmo smetnuti sa uma da sve vrijeme pokušavamo utvrditi starost samo za Zemljinu koru. Do danas nismo našli valjanu metodu kojom bismo imalo pouzdano mogli mjeriti starost za lavu, odnosno magmu tako da valjano utvrdimo kolika bi ona bila.

Jedino možemo danas tvrditi da je starost magme danas i prije 4,2 milijarde godina ista, nula, samo nula, a očito je proteklo 4,2 milijarde godina od tada do danas. Danas imamo i previše dokaza da zaključimo da je Zemlja starija od 4,5 milijardi godina i da njena starost značajno više puta premašuje tu brojku.

Stvaranje Zemljine kore je stalan proces u kojemu užarena masa otapa donje dijelove kore dok se ona stalno obnavlja nizom procesa i nemamo niti jedan valjan dokaz koji ne bi išao u prilog da je do danas Zemljina kora nije obnovljena više puta tijekom njezine povijesti. Mi mjerimo samo unutar jednog perioda njene povijesti koji očito obuhvata posljednje četiri milijarde godina. Niti je Zemlja stara 4,5 milijardi godina niti je toliko stara njena kora, prave rezultate treba tek pronaći. Bilo bi više nego bahato sada istrčati i naprečac zaključiti da je to 35 ili 7o milijardi, jer zaključiti raspravu uvijek treba na osnovu radom dobivenih rezultata.

Kružni procesi materije

Raspravu sa starosti Zemlje možemo polako prenositi na zvijezde.
Starost svemira ako promatramo iz kuta koji se veže za tako zvani Veliki prasak, kada je kompaktna masa nakon 400 tisuća godina od tako zvanog početka, počela se cijepati, od tada smo trebali imati sve sitnije dijelove.
Za velike zvijezde kaže se da su kratko živuće. Tu često srećemo tvrdnje da takve zvijezde žive nekoliko milijuna godina i znatno manje do 400 tisuća. Pogrešku u procjeni osim slijeda po Velikom prasku, izazvalo je uvriježeno razmišljanje da zvijezde prilikom svijetljenja izračuju materiju, te da enormno gube na masi.
Već negdje na početku sam spomenuo da ako je to točno, onda cjelokupna materija bila bi pretvorena u svijetlost, jer sugerirana kompaktna masa svemira 400 tisuća godina od Velikog praska je bila toliko vruća, sugeriraju se milijuni stupnjeva, pa strogo primjenjujući ovaj zakon, svemir bi nestao za nekoliko desetaka godina i ne bi dočekao sugeriranih 13,7 milijardi godina.
Promatranja astronoma i njihovi rezultati kaži da naš svemir je dobrog zdravlja, čak što više da se deblja, odnosno dobiva na masi.
I da izbacimo taj podatak o povećanju mase, ostaje da svemir ne gubi masu, što treba smatrati činjenicom da se materija ne pretvara u takozvanu svjetlost.
Skup svih zvijezda i drugih tijela čine svemir, to napominjem zato da se svati da kada govorimo o ukupnim rezultatima, govorimo i o zvijezdama i drugim tijelima pojedinačno. Dakle ako ne dolazi do promjene odnosa na ukupnom rezultatu ne može ih biti ni kod pojedinačnih tijela.
Geolozi proučavajući povijest Zemlje zaključili su da se posljednje 4 milijarde godina za 30% povećao sjaj Sunca, odnosno da rezultati njegovog utjecaja na Zemlju su veći za tu vrijednost. Dvije su tu stvari za pretpostaviti, prvo da je Sunce dobilo na masi, ili drugo da su nastupili procesi koji su doprinijeli tome, recimo, brže i burnije izgaranje, veći atomsko nuklearni procesi, brža rotacija.

Iako znamo da Sunce ima svoje cikluse koji se odvijaju u okviri 11 godina ti ciklusi su u okviru vrijednosti 30 % više nego zanemarivi.
Da je došlo do promjene ritma tako zvanog izgaranja imali bismo Super Novu. Iz zbivanja na Zemlji znamo da naš planet, a i ostali u Sunčevom sustavi stalno dobivaju na masi, jer nas stalno pogađaju manja nebeska tijela i prašina, nema valjanog razloga za ne pretpostaviti da se isto to ne događa i sa Suncem. Dapače, promatrali smo prije desetak ili više godina komet koji je pao na njegovu površinu. Dokaza za zaključak da nebeska tijela rastu, odnosno dobivaju na masi svakako ne manjka, a u prilog idu i rezultati geologa i rezultati astronoma.

Nije potrebna nikakva teorija nekih anonimusa da se sagleda da u prezentiranim konvencionalnim tvrdnjama imamo sve samo ne zaključke donesene na osnovu dokaza.

Da bude stvar još čudnija iza svih navedenih dokaza čvrsto stoji konvencionalna znanost.

Iako ne možemo stajati iza pojednostavljenog pristupa jer ulaznih čimbenika je mnogo, promatranje procesa nebeskih tijela teče od okupljanja materije u jednu cjelinu, okrupnjavanje i rast, postupnog zagrijavanja uslijed rasta i prelaskom kritične točke, nastajanje zvijezda i dezintegracije većeg dijela mase zvijezde uslijed njene eksplozije,odnosno Super Nove.

Dakle proces počinje okupljanjem atoma i slijedi stalni uzlazni slijed do potpune dezintegracije, ali ne samo zvijezde, što je očito, već i samih atoma koji su učestvovali u stvaranju. Spomenuli smo da je to utvrđeno istraživanjem eksplozije masivne zvijezde, a rezultati su tiskani 2006-7 godine.

Očito upada u oči da strane koje bi trebale biti zastupljene kroz zakon o očuvanju materije sada nisu u ravnoteži. Nedostaje nam iz kuta promatranja očuvanosti materije cijela materija, odnosno njena velika većina.

Ako taj problem premostimo tvrdnjom da je ona pretvorena u tamnu materiju i energiju, nismo ništa riješili, jer mi astronomskim mjerenjima imamo rezultat da se vidljiva materija ne smanjuje, čak što više ona raste.

Ovi rezultati su otvorili Pandorinu kutiju. Nikako ovu pretvorbu sada ne možemo vezati za Veliki prasak jer nas on uči da stalno na raspolaganju imamo istu količinu materije, samo se napuhuje prostor. Uostalom što je Veliki prasak znao o tamnoj materiji i energiji? Ništa, baš ništa. Kada su znanstvenici koji su vršili istraživanja na Super Novoj bili tako odvažni i ustvrditi da, iako to nisu direktno izgovorili, postoje procesi koji su suprotni nestajanju vidljive materije, a to je da iz tamne materije nastaje vidljiva materija.

Mora se priznati da je to vrlo neugodno i zapetljano, jer sada moramo odstupiti od niza, ako ne svih konvencionalnih stajališta koji se tiču ove materije. Iako u skraćenom tekstu Zadarske teorije to je utkano u njenim osnovama, nije jasno da li su ovi znanstvenici mogli sa tim bit upoznati, a ako nisu koji su stvarni razlozi da grubo naruše znanje koje je do tada bilo na snazi i predmet je izučavanja svih udžbenika koji tretiraju ovu materiju?

Čini se vrlo opravdanim reći da se događaj zbio u ovo vrijeme, to jest prije dvije tri godine, pa tada su se i mogli dobiti vjerodostojni rezultati.

To ipak nije blizu istini, osim da je to bio samo pogodan trenutak prokrijumčariti te rezultate na mala vrata, jer nema većih zapreka da se to izvede iz ostataka Super Novih koje su se dogodile u ranoj i manje ranoj prošlosti. Uspoređivanjem mase koju ima maglica koja je preostala iza eksplozije zvijezde, sa mogućom masom zvijezde daje više nego očite dokaze o nerazmjeru tih dvaju veličina, na što je i upozoravala Zadarska teorija. Znajući za nerazmjer tih veličina moglo se je pokušati odgovoriti na to pitanje ili barem upozoriti da taj nerazmjer postoji.

Nigdje ni slova o tome, a naći ćete tvrdnje da su maglice eksplodirane zvijezde, te da mnoge u centru imaju crnu rupu, ali da maglice postoje kao barem dva tipa ni riječi.
Ako imamo maglice koje su nastale uslijed eksplozije, sa druge strane moramo imati i maglice koje su proizvod nastanka čestice vodika iz tamne materije i tamne energije.
Razlikovanje ovih oprečnih tipova maglica ne može stvarati probleme, jer one iz eksplozije u svom sastavu, odnosno ukupnoj masi ima i udio težih elemenata od vodika i helija u znatno većim količinama od maglica koje nastaju iz osnovne nevidljive materije. Na raspolaganju je bilo dosta dokaza, a alat kojim se to moglo izvesti je prisutan gotovo sto godina i više. Kako to da su baš sada progledali i izvijestili nas o ovakvim rezultatima istraživanja, ili bolje je pitanje zašto, koji razlog i cilj je u pozadini toga?

Ovaj odvažni korak, iako je na scenu stigao potiho i kao nevino, je zapravo ne prvorazredan događaj, već tsunami koji je bio tako snažan da još nema nikoga da na scenu izađe sa procjenama razmjera štete koju je izazvao.

Priča o atomu

Pitali smo te o gravitaciji i antigravitaciji, a pogledaj o čemu ti pričaš? Kvariš nam zabavu sa svojim maštarijama. Dobro znaš da danas i ne postoji profesija filozofiranja kao nekada u naše vrijeme. Svemir tada si mogao dokučiti samo uz pomoć svoga uma, nisi imao na raspolaganju sva ta silna štiva, koja ako čitaš ne preostane vremena za ozbiljan rad.

Mi smo uredili da između sebe samo razmjenjujemo rezultate, a knjige nismo pisali kao ovi danas.
Cijela knjiga i to vrlo debela razglaba oko nečega što može stati u jednu rečenicu ili stupac. Kao da imaju deset života kada stignu sve to napisati i redovno baviti se istraživačkim radom, predavanjima, političkim životom i još su članovi svih mogućih društava i tko zna čega sve još?

Zamisli objavio je 63 knjige i 4000 članaka u znanstvenim časopisima, održao je 27000 predavanja i postigao 320 znanstvenih otkrića, koja su mu uredno priznata. Ovdje ne govorimo o lakom štivu, za koje i ne treba odveć napora, već samo vremena, već o znanstvenim radovima ili knjigama koje bi to i trebale biti.

Nego zakamuflirao si privlačne i odbojne sile ne dajući odgovor kako djeluju, putem čega, jesi li to ponovo uveo eter u znanost?
Kao da cijelo vrijeme nisam u više navrata govorio o tome? Vi samo pokušavate zabaviti se mojim mukama.
Unutar sve vidljive materije ili cijelog svemira i izvan njega egzistira osnovna ili tamna materija i energija. Svakim udisajem udišemo i nju, a sastavni je dio i svih atoma, ali ne kao njegova građa već više kao kada ruku uronite u vodu, a tečnost poslije vađenja ruke obavija svaku njenu dostupnu površinu. Izračuni su pokazali da nedostaje 9 desetina materije, odnosno da ne vidimo gotovo cijelu materiju. Postojanje te materije je izvedeno iz utjecaja gravitacije koja nije u razmjeru sa vidljivom materijom. Njena nevidljivost je slična onoj kada smo u skorijoj povijesti znali da postoji zrak, ali nismo znali kako ga iznijeti na danje svjetlo.
Svi naši alati koji služe za otkrivanje su baždirani da pronalaze nabijene čestice. Nevidljiva materija je iz kuta vidljive materije neutralna, nema naboj i odveć je profinjena, odnosno sitna.

Trenutak, zar atom nije nedjeljiv?

Iako imamo teoriju čestica koje govore o njegovoj djeljivosti on je nedjeljiv. Pocijepati ga možemo, a to i iščitavamo iz teorije čestica, ali ti pocijepani ostaci u smislu iskoristivosti ne predstavljaju ništa, neiskoristivi su jer gube integritet. Da je djeljiv, to su sada potvrdili i kroz najnovija otkrića Super Nove, jer ako se atomi gube znači da se i cijepaju. Njihova podijeljenost nije na čestice koje sugerira teorija čestica, jer ona prikazuje samo faze raspada atoma kada ga pocijepamo. On se, u svakoj svojoj konačnici, vraća u prvobitno stanje iz kojega je i nastao, a to je tamna materija i energija.

U teoriji čestica za sada imamo da nakon sudara i raspada protona, kao i neutrona i elektrona, na kraju svakog raspada preostaju neutrini, energija ili takozvani fotoni. Postojeća tehnologija nije iznjedrila alat za bolji uvid neutrina i postizanja spoznaje da i on doista postoji i da li je čestica. Vrlo ohrabrujuće je to što mu se pripisuje trajnost za razliku od drugih ostataka u sudaru. Ukoliko su neutrini doista čestice i to dugo živuće, tada smo na početku baš kao u doba starih Grka. To bi za posljedicu imao da bi to zapravo bio atom o kojemu su govorili stari Grci, a ne proton, kako to podrazumijeva cjelokupna znanost, čini mi se bez i jednog izuzetka. Iako i sadašnji izgled i poimanje atoma kao nukleona ili protona poprilično uzdrman, to bi poprilično ohladilo naše samopouzdanje i uvjerenje da smo davno tu građu apsolvirali.

Dosjetili se neki znanstvenici da površinu snime alatom kojega zovu stativ, čiji vrh je toliko tanak da iznosi tek jedan do tri atoma, i kada dobiju povratni impuls i rezultate pretvore u sliku dobiju izgled kao kada kuglice poredate jednu uz drugu.
Na tako dobivenim slikama nema naranči, koje predstavljaju jezgru niti ima elektrona koji trče počasni krug na udaljenosti igrališta od jezgre. Postoje samo kuglice. Istina ne mora to biti potpuno precizna slika koja bi opisala pravilan reljef atoma, ali i da je samo usporediva sa slikom Sunca koje vidimo kroz zatamnjeno staklo više je nego zadovoljavajuće i predstavlja daleko najveće približavanje atomima.
U tim slikama nestalo je atoma g. Bohra, a nestalo je i glavice kapule ili luka kako ga opisuje kvantna fizika. Nestala je sva iluzija kada se spustio stativ na površinu i prikazao atome kao kuglice.

Sada ste stekli dojam da u okviru Zadarske teorije promišljam na ovakav način. Navodim ga jer svi logični i potvrđeni rezultati su osnova za stvaranje platforme i ako postoji i jedan dokaz da se ne uklapa u njene osnove i ne potvrđuje je, uvijek se tada radi o nagađanjima i spekulacijama.

Iako još neće biti razmatranja samog atoma, mogu reći da razlike postoje, jer sa ove udaljenosti i Sunce je savršena lopta ili krug.

Moram napomenuti da Zadarska teorija i nije nikada imala za cilj iznalaziti nova rješenja, već sve vrijeme se je kretala kroz dokaze koje su na svjetlo dana iznijeli znanstveni krugovi i jedino je imala prigovor na objašnjenja koja su davana o tome što ti rezultati predstavljaju, jedino je u dijelu izgleda atoma djelomično odstupila od takvog pristupa, ali je naknadno i tako pogrešan pristup prošao barem moje provjere kroz postojeće rezultate iz eksperimenata.

Mada mi nije cilj ulaziti u oblasti geologije koja ima za posljedicu stvaranje živog svijeta, moram primijetiti da ako je starost Zemlje grubo različita od danas prihvaćene, da će se i vrijeme potrebno za evoluciju morati promatrati manje tvrdo i sve strogo vezati za uvjerenja koja nisu zasnovana na «čvrstim» dokazima.

Vrlo je komotnije razmišljati kada takve vrlo složene procese možete razvući kroz duži protok vremena, a ne slijepo se držati kao biskup James Ussher (17 st.), da je svijet nastao prije 4000 i nešto godina p.k. i ni dana prije, te da se sve moralo završiti u tome intervalu.

Naš problem je da svako osobno postignuće i nalaz prikažemo kao najveći domet i kraj svijeta, te da smo samo mi, ti koji su pokupili svu pamet cijeloga svijeta. Nisam ni sam bio pošteđen tog podmuklog zavaravanja moga mozga, koji umjesto da to čini drugima, ako baš mora, on najprije laže nama samima. Nije nimalo loše pustiti adrenalin da vas drži u transu neko vrijeme, ali nikako to ne smije se dozvoliti da traje predugo jer sve dok zavaravanje traje vi ste na sporednom kolovozu. Ništa nije loše biti ni na bilo kojim tračnicama, ali svjesno, bez zavaravanja samih sebe.

Prosto je mučno kada se susretnete kroz knjige sa zabranama drugačijeg mišljenja, prosuđivanja i onda kada ti imaju znatno realniju osnovu od prihvaćene i izgrađena je na prihvatljivim provedenim istraživanjima. Što je veći pritisak kroz nove dokaze, sve veći su otpori i omalovažavanje, posebno je to prisutno u geologiji kroz njenu povijest.

Posebno sam iznenađen kada vidim onda hordu zalutalih znanstvenika koji kroz nove alate dokazivanja dodvoravaju se jačima i prilagođavaju svoje rezultate da potvrde da je nešto točno, iako to i maloj djeci već odavno sumnjivo i neuvjerljivo.

Njima je stalo samo do prezentacije sebe i svojih alata, a do utvrđivanja činjenica niti malo, dapače ako se rezultati moraju poprilično natezati da se usklade sa trenutno popularnim ili sugeriranim oni to rade bez imalo savjesti. Nije ni čudo da u svemiru imamo razno raznih cijevi, vijaka i tko više može pobrojati čega nema, jer danas je popularno pričati bez pokrića, dostatno je da ste medijski izvikati i svemir može biti što god vam padne na pamet. Nikoga ne zanima što će biti sutra kada se utvrdi da su to samo fantazije nimalo vezene za znanost, jer dok imaš mogućnost prođe nije ni bitno o čemu pišeš.

Sloboda riječi je gotovo svugdje dopuštena samo ako ide u prilog određenim interesnim skupinama ili donosi korporacijama novac. Narod je tu da plaća sve što mu se servira, ne samo zato što je neuk, već stalo se dodvorava tim i drugim raznoraznim skupinama, a pri tome najmanje vodi računa o samome sebi i svojim najbližima.

To i nije čudno jer svi ustroji vas drže na tome pravcu, možete dobiti bolje mjesto, ako vas netko bitan predloži, tako možete napredovati, ako vas ne predlože ne možete ništa. Nobelovu nagradu dobivate tek ako vas predlože oni koji su na vama masno zaradili, ne možete je dobiti ni da ste kuću sagradili od ugljika 64.

Ne samo da vas neće nagraditi već o vama neće se čuti toliko dugo dok svoje znanje ne pretočite u nečije tuđe džepove. Vi svoj novac, ideje i rad dajete drugima koji vam zauzvrat daju milostinju i tapšaju vas po leđima nimalo nježno.

Budućnost svemira

Vratimo se mi svemiru da pogledamo još poneku sitnicu. Iz njegovog oblika diska i vrlo velikih brzina možemo očekivati da se raspadne, kao što možemo očekivati i od Saturna koji ima mnogo blaži disk. Raspad bi vrlo teško mogao utjecati na većinu galaktika, pogotovo zvjezdane sustave, a i protok vremena koji bi trebao da se to počne osjećati je izvan bilo kakve praktičnosti da bi se o tome raspravljalo. Vrlo je vjerojatno da se nalazimo u dijelu koji neće pretrpjeti promjene, osim da će se smanjiti volumen i promijeniti naš izvanjski okoliš. Raspad će više izgledati kao razlaz, koji može podsjećati na prstenastu maglicu.
Za nas je važnije kakav je put kojim ide Sunce i Zemlja. Za Zemlju znamo iz niza dokaza da će to biti sve više vrući planet, koji će prerasti u malog patuljka i biti će ne negostoljubivi planet, već gostoljubiva zvijezda. Već kroz ove dogledne 4 milijarde godina znamo da je prosječna temperatura porasla dvadesetak stupnjeva, što iz razloga što je Sunce sjajnije, kao iz razloga što se ona porastom mase i vremena i sama sve više zagrijava.
Ledena doba su sve kraća već više od pola milijarde godina, a naše nezajažljive velike i male tvornice profita u tim okolnostima su samo detonator na brzom scenariju kraja još jednog razdoblja na Zemlji koji će obilježiti najveće posljednje izumiranje gotovo svih vrsta. Utjecati na izbjegavanje kraja u svijetu obilježenom nezajažljivim stvaranjem profita i ukorijenjenim razmišljanjem da vrijede samo one stvari koje podliježu entropiji, nije moguće. Sve te priče o smanjenju stakleničkih plinova je iz pozicija još većih zarada manjine, koja nema svijest da je svijet dovela na sami rub izumiranja prodajući vrlo skupe iluzije, a ukoliko su toga svjesni nije ih ni briga. Uostalom svi umiru kad-tad. Koliko će trajati agonija nije jasno, ali da smo počeli trošiti vrijeme gorenja fitilja je očito.
Kada fitilj dogori neće se propadati polagano, to se dešava samo prije prave katastrofe. Ipak nije za očekivati da ćemo sličiti Veneri, jer vrtnja jamči da ćemo imati drugačije uvijete. Mnogi oni koji su plaćeni prave raznorazne scenarije i kao slijepci vide neminovnost koja će pogodite samo neke, a oni će biti odabrani koji će zahvaljujući svojoj moći i poznavanju moćnih opstati. To ovaj put nije taj scenarij, najprije će nestati oni, jer kada fitilj dogori zakon vjerojatnosti nije na njihovoj strani, istina nije ni na čijoj strani, ali kroz neko određeno vrijeme koje će postojati dok se sve živo ne ugasi. U pori svakog pojedinca ugrađeno je da doprinosi kraju radom, a riječima samo da ubire poene koji će mu pomoći da ubrza kraj.
Zašto bi se ja ili mi odrekli nečega, kada to isto ne čine oni koji su tome najviše doprinijeli? Doista zašto? Zar da i ovo preostalo vrijeme ispaštamo kada će rezultat opet biti isti, ili ako je to neminovnost. Nema smisla preuzimati krivicu za tuđi grijeh ako to ničemu ne služi, niti donosi kapital. Nastavimo svojim putem i usavršavajmo preživljavanje i u spokoju živimo život jer krivica nije na nama. Što će biti, bit će. Ako njima dođe iz dupeta u glavu i prestanu rasplamsavati fitilj, dobro, ali to iz potvrđenih dokaza gledano, nije za očekivati, naprotiv stvari se samo sve više ubrzavaju i bez kontrole su. Umjesto da to nadolazeće vrijeme dočekujemo sa užasom i strahom, mnogo je bolje do njega stići spremni tijelom i duhom, jer neki od nas će imati sreće da nastave još kratko vrijeme, a tko zna možda sve se slegne za tisuću dvije godina. Da li ćemo tada juriti na posao kao sumanuti, mrko gledati sve na koje naiđemo, a da po našem sudu nisu oni neko, ponizno prihvaćati tlačenja, i nanošenje boli vama i vašim bližnjima, nositi tone otpada u kuće smatrajući ga neophodnim za život…

Nije na meni da potenciram ovu temu, već samo povlačim paralelu da se shvati koliko je važno spoznati svemir u istinskom obliku i shvatiti njegove zakonitosti, ne zatvarati oči i olako prelaziti preko plasiranja iluzija, jer tek tada možemo odrediti bitne stvari, ma koliko nam se ne sviđaju i preuzeti odgovornost na sebe upravo onoliko koliko vas nagrađuju.

Umjesto da za badava izgarate za nečije tapkanje po ramenu, to vrijeme radije utrošite na sebe i posvetite ga svojima. Ako otvorite oči i pogledate dan koji se budi, ili večer koja odmiče u noć, sunčano ili kišno nebo, zvijezde noću, shvatiti ćete da živjeti treba sa iskrom u očima, a da tmurnim mislima nije mjesto u našim srećom protkanim danima i velika je šteta tu blagodat potrošiti na strku, otimanje, neurozu i depresiju.

Dovlačiti sve nepotrebno i u velikim količinama je dvostruki gubitak. Prvo dangubite opskrbljujući se nepotrebnim smećem, drugo skraćujete nam svima vrijeme i ubrzavate izgaranje fitilja. Nikako tu ne spada da sebi umanjite kvalitetu života, dapače na njoj morate stalno raditi, ali mora se promijeniti poimanje što to pridonosi kvaliteti življenja, a što je urušava na osobnom i globalnom planu.

Ako smatrate da udisanje dima i ispušnih plinova u vaša pluća je potreba, da boravak u skučenim, neprovjetrenim, tmurnim prostorima uz buku i stalni stres je tako-tako prihvatljivo, da je bolje ispijati razna vještačka pića u prostorima gdje je zrak mješavina ili koktel svih štetnih emisija koje su ga zasitile pa se nožem može mazati na kruh, i da boravak na otvorenom bez silnih pogodnosti tehnološkog smeća je za gubitnike, vi ste osoba koju je zaslijepila medijska hajka za ispiranje mozgova i nema vam pomoći, a ni nama sa vama. Vi vjerojatno jedete crveno meso da biste bili pametniji, iako su znanstveni neovisni krugovi to meso deklarirali putem dobivenih istraživačkih dokaza, kao štetno za ljudski organizam. Bitno je da oni utrže od prodaje štetnih stvari, a vi ćete sigurno «postati» pametniji…

Usamljenost

Osjetio sam se usamljen i pogledao okolo sebe ove poodmakle noći i uvidjeh da sam doista sam. Nije bilo mojih prijatelja ni kapucina, nije bilo ni mojih vodiča kroz noćne zgode, ni onih koji su bili prisutni samo iz razloga da paze da mi se štogod nepredviđeno ne dogodi, ostalo je samo zujanje u ušima ili glavi. Cvrčak je svoj monotoni ton pojačao na razinu koja prekoračuje dozvoljenu jačinu u decibelima za ovako puste noći. U ovo doba ne prolaze ni automobili, ne čuju se ni psi, a i noćne ptice su umuknule. Razliježe se tišina, ali nekako zvonka, kao da je odraz zvjezdanog neba.

Prije nisam doživljavao ovako ovo gluho doba. U njemu sam uvijek vidio podmuklost, nešto skriveno i pomalo jezovito i uvijek mi se tada lagano kostriješila koža na glavi i trnci silazili niz kičmu. Bojao sam se noći iako sam boravio vani satima hrabreći se da sam ovladao strahom od noći, a svaki puta kada sam kretao prema vratima stražnjica je htjela da se ugura ispred mene. Kada bi nešto pucketalo ili grebalo, iako sam i dalje ostajao, unutarnji strah je bivao sve veći. Uvijek sam bio u srahu da je neko tu i da me vreba u svakom trenutku i da to nisu uvijek živa bića. Spavao sam ja u razno raznim gudurama, planinama, mjestima bogu iza nogu, među zmijama, medvjedima i vukovima i to sam, jer sam cijenio, tada, monolog koji je u tim trenucima počinjao teći sam od sebe. Dobro je da nisam zaradio epilepsiju ili kakvu drugu bolest uslijed stalno prisutnog stresa.

Potajno sam znao da postoji vrlo visoki rizik da bi mi sve te pretjerane adrenalinske potrage jednom mogle doći na naplatu. Pustite onu da od tih stvari osoba ojača, to su bajke za lakovjerne. Cijelu noć drhtati od straha da će vas pojesti neka zvijer iz tame nikoga ne ojača, možda ga ne slomi odmah, ali slomiti će ga kad-tad.

Iako me nije slomilo traženje monologa u svim mogućim pustarama, iako to nije uspio rat i zarobljeništvo, naplata je počela pristizati kada sam u miru pokušavao izboriti egzistenciju i zaštitu za svoju obitelj.

Uvijek kažu od neprijatelja se nadaj jedan put, a od prijatelja i «svoga» naroda sto puta. Nestajalo je svjetlo iz dubine mojega tijela i um se polako zatvarao, vidjevši sada neprijatelje u onima od kojih sam očekivao ako ne pomoć, onda barem neutralnost i nenapadanje, ali bila su to još ratna i poratna vremena. Tijelom je polako krenulo napuštanje obrambenog sustava i ubrzo je zaprijetila ozbiljna mogućnost da izgubim konačnu bitku sa životom. Nigdje prijavljeni PTSP stigao je nekoliko godina poslije rata, kada su sve ružne stvari trebale blijediti i nestajati. Za belaj i liječnici su dodali ulje na vatru kada su dijagnosticirali zloćudnu bolest na osnovu patohistoloških uzoraka.

Tada prije deset godina sve je ukazivalo da su stvari stigle na naplatu, te da je kraj tu iza kantuna. Imam zabilješku iz 99. godine koju ću samo prepisati u izvornom tekstu:
Trebao sam krenuti. Svi putovi su vodili, ili je možda mnogo bolje reći, nisu vodili nigdje. Sapletao sam se sam okolo sebe i vrtio u krug, naravno općenito gledajući, jer ja nisam znao ni narisati krug, a kamo li se bukvalno vrtjeti u njemu.
Vrludao sam između namještaja iz sobe u sobu kao da u tom kretanju ću naći nešto što će mi zaokupiti biće, ma kakvo biće, samo malo pažnje kako bih našao imalo smisla u izreci, živ sam, to je dovoljno. A nije, kako bi i bilo? Žurno tada krenem ka štednjaku i shvatim da mi je jutarnja kava sada baš neophodna. Da, ona svakako. Već i od same činjenice da sam spremanje i pijenje kave pretvorio u svetkovinu, držeći se rituala bolesno do najmanje sitnice.
Mora sve biti precizno i najmanji pokret, od paljenja plina i podešavanja snage njegovog plamena. Nikako prebrzo, to nikako za boga miloga, pa zar i to malo lijepog posla uništiti sa brzim sagorijevanjem plina, pa voda će naglo pokipiti i zaliti plin koji do maloprije je sukljao oko đezve paleći dlačice na ruci koja ju je prinijela.
Takva je sudbina, jak plamen izbaci vodu i ova se izlije po plinu u tisućama mjehurića predočavajući grubu stvarnost vječite nepažnje i ne razmišljanja. Plamena tek toliko da se nakon izvjesnog vremena čuje brujanje vode koja će ubrzo proključati, a i uvreti će ako se slučajno odluta i oskrnavi čin pečenja kave.
Tri pune veće kavane žličice, pa precizno sa grubim pokretima promiješati da se stvori smjesa crne tekućine pune crne pjene. Još samo, na već još više smanjenom plamenu, pustiti da se zagrije, čujete ponovo lagano brujanje i već je tu šum klobuka što miješa pjenu i sve počinje rasti. Nikako više od jednog centimetra! Tada to nije više kava, nego neka prekuhana tekućina bez ugodnog mirisa i okusa. Sipam polako, cijelu vječnost, da pjena postane debela kao prst, da miš može pretrčati preko nje. Odlažem šalicu uvijek na isti ćošak klub stola, bolesno točno, prilazim kazetofonu i stavljam kazetu, onu već kako sam raspoložen, mada mislim da sam stalno tup, to jest tupo raspoložen.
Ovaj puta je to Šopen. I dok on polako prebire tipke klavira ja redam pasijans sa 1o4 karte i to u polukrug, jer crta mi je odavno dosta. Zlo je danas u njima, vidiš daleko, a ništa na vidiku, samo crta. Zato uvijek motam cik-cak , u krug i tako redom, jer se stalno nadam da iza ima nečega što će zaokupiti moju pažnju. Iako ni tada nikad se ništa ne desi, ali nada tinja jer ne vidi se daleko kao po crti i to praznoj crti. Danas opet se zatvara pasijans. Okrećem Šopena, neka bar on teče.
Ulažem napor da ne izgubim ponovo, ali ni nazad ni naprijed. Dotukao me je. Dvojim što to znači? Zar ni danas život neće žuboriti veselo kao nezapriječeni planinski potok? To svakako nije dobar znak, a i crni talog gotovo popijene kave omotao šalicu nekakvim crno slutećim figurama, ili točnije nekakvim crnilom iz kojega se ne može ništa lijepo i veselo razaznati. Šopen tuče po klaviru, sada glasnije, gotovo bučno po nekim meni nepoznatim dionicama, a čuo sam ih stotinu puta i baš kao i sada shvatim da mi je to sve novo i nekako drugačije, zlokobno novo.

Ma to je samo Šopen, a ovo su karte, a tebe je dosada zajela i uvukla ti se u dušu i svaku misao, pa samo vračaš i slutiš, govorim ja sam sebi. Prenuh se iz slutnji i opet sakupih karte, otpih srk kave i miješah dugo, kao što kaže sam Hesse – sudbinu miješaš sam sebi, te ponovo sa puno nade poredam karte. Okrenu se trica, da sveti broj, moćan kralj. Dobro je, na početku je. Šest… osam, devet, pik žandar, kara žandar, opet devet pa tref žandar, te karo sedam. Ne veselim se baš. Početak opet ne sluti dobro. Stavih osam na devet i preko kara sedam, podigoh kralja i opet kralja. Mora se u kupovinu…. Zakova se. Nije ovo rijetko ovih dana.

Crne figure u šalici postadoše još crnje i deblje, a moje misli prozeboše od loših predosjećanja. Da se samo sve sruči na mene, samo na mene biti će lakše. Sada se ništa ne može nego čekati, kao da ne čekam već dosta dugo na nešto što je uvijek ništa, a i to nije najgore. To je još uvijek dobro. Zavalih se na kauču, a misli se rastrčaše kao ovce u toru kada ih naganjaju psi i stalno udaraju od plot, pa na drugu stranu. Bože, zar ovom zatočeništvu bez zatočeništva nikada kraja?

Bila su to teška vremena. Sjećam se kada je jedan sumještanin navratio onih ratnih dana i pričao kako u nekom selu žive muslimani i kao da ih od njih nitko ne dira, samo ne mogu ništa kupiti za jesti. U trgovini je zabranjeno im prodavati bilo što, pa neće imati ništa drugo nego otići sami.

Prisjećajući se njegovih riječi koje su bile upućene kao savjet meni, u trenutcima tih kasnih devedesetih i početka dvijetisućitih, nisam znao razlikovati zašto se to događa meni kada već odavno nisam u svome rodnom mjestu i među onima koji su tako ružno postupali. Sada sam bio sa svojima?

Zašto oni rade isto nama iz Bosne kao i oni zbog kojih smo morali iz Bosne? Nisam slučajno mjesecima u čekaonici željezničke postaje Okučani preko cijelog zida čitao nikada izbrisanu nečiju poruku – Vratite nam Srbe eto vam Bosanci.

Svi članci o izbjeglicama su govorili kao o sivilu, a Zadarski list je kroz viceve sugerirao –Ajde Bosanci izlazite van. I danas se pitam je li ona dijagnoza raka samo neka podmukla igra nekoga tko je pretpostavio ili znao da sam Bosanac? Da rak je, već bih bio sa one druge strane, jer koko su opisali gadno se razmahao. I što mislite, liječili su me? Ma kakvi. Kako bi rekla moja majka, crko, ostao nikoga nije briga.

Od tada već se je završila i deseta zima, a nisam otputovao. Prestalo je širenje depigmentacije kože, za karcinom niti me tko pita, a niti ja pitam njih. Uglavnom sam sebe liječim i propisujem dijagnozu, zdrav sam. Nije da se ne javi katkada kakav problem, kao drhtanje srca, kao sitni trombovi koji pogađaju glavu, a od njih na rukama i nogama osvanu podljevi od popucalih žila. Dugo mi je trebalo da detektiram problem i da spoznam kako ga ukloniti, a i ne priznajem više bolest. Opet već dva tri mjeseca stara dijagnoza, zdrav sam, možda zdraviji nego osamdesetih.

Prošlo vrijeme kada sam slijepo slušao.

Kada su mi rekli da je vrijeme da putujem ka onome svijetu, uvidio sam da će me živa putem psiholoških sugestija sahraniti, jednostavno sam okrenuo list, potpuno novi list u svome životu.

Prvi puta za svoga života sam postao Bosanac i to vrlo tvrdoglavi Bosanac, kao opredjeljenje i kao vjeroispovijest. Ne brinite se, isti sam onaj stari, samo više ne opterećujem se trivijalnim stvarima, pa me jednako možete smatrati i Mongolom, jednako mi paše. Onako kako g. Štulić pjeva, ne muče me više ideali, jer svi oni koji su ih imali skupo su ih naplatili i naplaćuju stalno. Držati ću se samo bližnjih, obitelji i dobrih ljudi koje Paskal broji do četiri na svijetu.

Elektron je samo materija

Jedno vrijeme prodavali su fizičari onu o elektronu koji prolazi istovremeno kroz dvije rupice. Bilo je to i u Na rubu znanosti. Taj elektron je manji 1800 puta od protona, odnosno od vodika.

Oni sa određenoj udaljenosti ispucaju elektron, kažu da znaju da je jedan, kako ni vrag ne zna, i on pogađa otvorenu rupicu nakon čega stiže do ploče iza koja bilježi njegovo stizanje. Začudo kada su otvorene obje rupice on prolazi kroz obje i oni tvrde da ne mogu dokučiti kako. Dva mlada doktora pripovijedala su o tome zanosom većim no što ima moja mačka kada joj neko daje ribu da jede.

Zaokupe me katkada te bajke za nas neuke i koji nismo kao oni fizičari, pa nam ih bez smetnji mogu plasirati. Naravno da laboratorij je bio samo moj um, jer gdje biste stigli kada bi morali nabaviti sve potrebno da biste to praktično radili.

Iz misaonog topa opalio sam elektron prema rupici i gle čuda, on ne ode nikuda! Zapravo kuda bi i išao? Elektron u polju, koje je ovdje zrak (dušik, kisik, vodik, argon…prašina) je isto što i mali kamen naspram suhozida koje srećemo po Dalmaciji. Pokušajte sa malim kamenom pogoditi rupicu njegove veličine, ali kroz zid. Ispred elektrona ispriječile su se grdosije. Kisik se sastoji od 16 atoma vodika, dušik 14, argon oko 38 … a on je 1800 puta manji od vodika. Naravno da su gađali u punom polju, jer to znamo iz događaja koje imamo iza rupice. Da su radili u praznom prostoru ne bi imali ni o čemu pričati.

Već na samom početku je jasno da elektron nije taj koji putuje, jer nije dorastao . Ništa bolje ne bi prošla ni veća čestica, jer imali bismo samo sudar, a prolazak kroz rupicu bi bio pusti san.

Znati ovo je dobro, ali nije dovoljno. Čitači registriraju događaje u rupicama i na zaslonu iza i sigurno je da očitavaju elektrone. Naime onaj suhozid je sačinjen od velikog kamenja koji predstavlja kisik, dušik… ali i od velikog mnoštva sićušnog kamenja odnosno elektrona.

Kada topom ispalimo elektron on pogađa zid i uslijed sudara nastaje impuls koji se kao svjetlost iz reflektora širi prema rupicama i pogađa područje znatno veće od dvaju rupica.
Unutar rupica također su čestice elektroni i oni impuls prosljeđuju do zaslona gdje ga mjerači i bilježe. Dakle elektron ne prolazi kroz rupice nego samo impuls koji nastaje uslijed sudara.
Stvar je toliko prozirna da mi nije jasno za što nas oni smatraju? I djeca više ne vjeruju u bajke, ma kako i ma tko ih pričao.
Ako oni mladići koji su to pripovijedali stvarno tako i mislili, onda nisam siguran za što im služi njihova glava i sve to dangubljenje na tako dugom školovanju.

Nije valjda da nas školuju da budemo i ostanemo slijepi i pjevamo kao papige. Oni su podučavani da budu skeptici ili nevjernici, a ovamo slijepo i sa fanatičnim zanosom prenose tuđe viceve kao vrhunsku istinu ili prvorazrednu vijest. Briga onih drugih koliko će naivaca popušiti, čak ni dobro upakiranu podvalu, koja je još jedan u nizu dokaza da se namjerno rezultati iz eksperimenata tumače na pogrešan način, jer moraju se objaviti, a ne postoji nimalo volje da se spoznaja dijeli sa drugima.

Indikativno je da je guranje te priče prestalo gotovo odmah nakon što sam skraćenu verziju teksta razaslao na različite adrese krajem 04 i početkom 05. godine.

Tako je to

Tada sam još uvijek imao krajnje pozitivno mišljenje o znanosti i promatrao je kroz prizmu čiste naivnosti i umjesto da tekstu pristupim sa čisto negativističkog stava, sa strahopoštovanjem sam sramežljivo i bojažljivo birao riječi očekujući naivno da će se potruditi i prihvatiti tekst, pa i pod pseudonimom.

Ali kada vas krenu nositi snažne vrtložne vode vremena, brzo dođete na čistac što možete očekivati ako ste izvan sustava. Kockice se poslože tako munjevito da ostanete bez daha i zaprepasti vas spoznaja da do tada uopće niste imali ni približnu predodžbu u kakvom svijetu živite. Učili su vas na svakom koraku o poštenju i nesebičnom davanju za više ciljeve, a prikrivali su da ti ciljevi mogu biti ostvareni ako sve bez ikakve primisli morate ustupiti njima i u cijeloj priči vi ne postojite.

Prvi , zapravo bio je to mislim već treći tekst, zagubio se na PMF-u u Zagrebu, nije ni stigao do g. Paara starijeg.

Shvatio sam da je posrijedi pokušaj otuđivanja ili prikrivanja, jer naknadno sam dobio službenu potvrdu da je rad zaprimljen i izgubio mu se svaki trag. Slično se dogodilo i u Matici hrvatskoj u Zadru, gdje su stalno odgađali objavljivanje, a iako sam povrat rada zatražio barem deset puta nikada ga nisam dobio natrag. Nije mi jasno zar doista misle da će uloženi trud ljudi baciti i nijemo gledati kako ga oni objavljuju sa svojim potpisom?

Nije bitno kako sam stigao do tih spoznaja, one nisu njihove i moraju imati na umu ako ne objave pod mojim imenom to ne znači da se gubi autorsko pravo na rad, pa i ne bio nigdje objavljen. Uvijek postoji Internet i Web stranica. Danas ako želite da se zaštitite od nesavjesnih likova imate bezbroj mogućnosti, ali ni jedna nije ozakonjena.

Zakon štiti samo one koji objave rad u časopisu ili putem knjige i nekog drugog medija.

Prvo što vas pitaju, jeste li član nekakve udruge, društva ili redovni profesor i tako redom. Kada spomenete da to radite iz hobija, kao da ih je ugrizla zmija šarka. Da stignete izvana ravno je nuli, izgledi su vam veći da ćete štapom sa planine dohvatiti Mjesec, ili dobiti glavni zgoditak.

Ustrojen je sustav koji uništava svaki pokušaj malog pojedinca, bez preporuke, da upliva u strogo zatvoreno društvo. Prije ćete postati član Templara ili Crvenih ruža ili nekih također zatvorenih i tajnih društava.

To možete i vidjeti na televizija i u novina, kada vaše vijesti u slici i riječi plaćaju 100 do 500 kuna, a vijest kao što ste objavili ne objave u mjesec dana dobar dio njihovog za to plaćenog ešalona.

Izvana nama treba da je čast da oni objave naš uradak, neozbiljno je razmišljati da vam nagrada za njega bude pravično rangirana i plaćena prema kvaliteti, toga nema kod nas, možda na imaginarnom Zapadu, mada čisto sumnjam. Uvriježilo se staro komunističko pravilo da za poznate face rade deseci nepoznatih i da sve što te velike face objave pod svojim imenom i nije samo njihovo.

Sjećam se nekolicine prijatelja kako su se hvalili da pišu za NN pjesme, studenti rade analize i istraživanje u nekakvim timovima, a neće biti igdje spomenuti, i svi segmenti društva funkcioniraju kao radne akcije na putu bratstva i jedinstva. Da bi vas pustili da se negdje pojavite morate imati pozamašnu kolekciju udarničkih značaka i niti jednu riječ osmišljenu svojom glavom.

Kapitalizam je legalizirani komunizam, samo sada ne vladaju partijski drugovi koji su radili za opće dobro, već pojedinci i grupe koje rade za svoje bolje materijalno i bankovno stanje.

A akcije su i dalje neplaćene akcije i zalaganje koji, za razliku od nekada kada će vam to biti potrebno kod političke podobnosti, sada su samo obvezne jer tako traže oni koji su veći i jači od nas.

Bilo bi to i razumljivo da je i tako, ali taj veći je zarastao u zemlju i sav je rahitičan sa koeficijentom 101 ili više kada napravite stoj na rukama, u salo obrasli kao sjeverni morževi. Raspametiš se kada se upitaš čime je on zaslužan i čime se ističe da je on gore. Da je Bil Gates možda bih bio barem malo mirniji, iako za njega robuje nekoliko tisuća obespravljenih visoko kvalitetnih raznoraznih stručnjaka.

Kada pogledate filmove ili stvarna izviješća NASA-e imate dojam da broji dva tri člana, nekakvi likovi koji su krajnje neizgledni i bahati, pa se sa divljenjem čudite kako su to pametni ljudi kada mogu i svemirsku raketu sami napraviti.

O onima koji prave, za njih se ne čuje, dapače iz strogo povjerljivih razloga i ne smije se o njima ništa znati. Kao da tako ne funkcionira cijelo kapitalističko društvo koje pod demokracijom podrazumijeva narod kao statistiku i brojeve.

Ove godine poginulo je 136 građevinskih radnika, i da ne nabrajam po svim strukama ,pa kažu,- opasan je to posao, morate biti svjesni rizika, pa uostalom dobivate 2600 kuna mjesečno, a to vam je veliki novac, pogledajte koliki čekaju na burzi rada. Ako vi nećete oni jedva čekaju da svoj život i zdravlje daju za nas.

Morate se preškolovati za portira, to što ste diplomirani ekonomist ili inženjer ili nešto tome slično, to nije u rangu portira, zaštitara, a i burza plaća doškolovanje za ovo a ne to. Ne, nema veze što ste proveli u školi 16 i više godina, to vam danas ne važi, to je najvjerojatnije bilo u onom poretku.

U kojem ste to vi poretku dobili vašu naobrazbu, pa ova država je stara 18 godina, ne izgledate da ste prvu godinu studija pohađali kada ste prohodali, a radni staž stjecali školujući se. Nikako da upamtimo, to ne vrijedi kada se govori o njima, već o nama koji sebi uzimamo za pravo takvo nešto pitati.

Tako ja na MUP-u u osobnim podacima pod država rođenja pišem SFRJ, a oni meni u osobnoj i putovnici pišu rađen u državi B i H. Ne vrijedi im tumačiti da sam premlad da bih bio rođen u 12 ili 13 stoljeću kada je bila ta država, a prestar sam da bih bio rođen 95 kada je nanovo postala država B i H, a nisam ni jedan put ni nogom stupio u toj novoj državi. Nisam ni njihovo državljanstvo tražio, ali kada sam dobio domovnicu dobio sam je za dvojnog državljanina, valjda kada dobijete hrvatsku domovnicu automatski postajete i državljanin B i H. Mogli su me barem pitati.

Onaj brko policajac kaže nisam kriv što si ti rođen u drugoj državi. Ja i ti smo rođeni u istoj državi, to što te pamćenje više ne služi ne znači da možeš u mome prisustvu mene ubjeđivati u svoje bajke.

Mnogi ne razumiju kada mi izbjeglice nekada uporno dokazujemo neke takve stvari, jer misle da se mi stidimo što smo Bosanci. Rijetko ćete naći pojedinca koji se ne ponosi činjenicom da je Bosanac, ili da se toga stidi, jer to smo mi i nije bitno što mnogi od nas mogu dokazati hrvatskije korijene od onih koji upiru prst u nas kao da bolujemo od gube. Na kraju komu da predočavamo svoje korijene i zašto?

Ni da hoćemo ne možemo dokazati da smo živjeli u državi Hrvatskoj, jer je to bila Austrija, Austro-Ugarska, a do cara Tomislava i nema smisla ići i pamtiti 600 godina kao Srbi bitku na Kosovu.

Nisam siguran da bih i kod Ustavnog suda ishodio da poštuju povijesne činjenice, jer amnezija je generalna i sada ta laž egzistira kao najnormalnija istina i tko sam ja učiti njih povijesti?

Kada odem negdje na Zapad nitko ne razumije kada mu kažem da sam Bosanac, a Hrvatski državljanin, a tako mi je i pričao i prijatelj iz Istre, jer on je Talijan, a kako onda može biti Hrvat. Mnogo rodbine mi je rođeno diljem svijeta pa nisu rođenjem postali Francuzi, Nijemci ili Švedi, svi su oni…Bosanci.

Nisam ni razumio ako sam bio po dolasku ovdje Bosanski Hrvat, jesam li sada Hrvatski Bosanac i da li se moram izboriti da budem ravnopravno i jedno i drugo, kao i naš jezik hrvatsko-srpski koji smo morali govoriti u Bosni i drugim republikama kao naš materinji jezik.

Sva sreća da hara ekonomska kriza pa mi nismo stalni krivci za sve loše što se dešava u našoj državi, jer kako nam nisu dali povjerljive poslove osim portira i bauštelaca, teško bi netko povjerovao da smo i za krizu odgovorni.

Sigurno kada ona i prođe više se nitko i neće sjetiti Bosanaca, jer ne treba više statistike za sudove da im služimo kao broj pokrenutih postupaka kako bi ih prikazivali Europi.

Sudcu kažem da sam Bosanac, a on piše Hrvat. Opet ja njemu da sam Bosanac, a on bosanski Hrvat i to je još kao veliki ustupak u ovome procesu koji se montira.

Zamisli, sude me za pljačke u Oluji, a ja nisam ni bio tada u Hrvatskoj. Tako zvani svjedok koji me tereti da sam pokrao njegove stvari kaže da je došao kući 02. 9.95. godine i zatekao sve stvari pokradenim pa i vrata, a ja sam u Zadar stigao 75 dana poslije toga. I što mislite da je nekoga briga što optužnica nema nikakvog smisla, da i ne spominjem osnovu? Već 14. godinu sam statistika.

Ma ne smeta mene ta statistika, ukoliko je to za dobrobit zemlje neka, ali 14 godina kada pokušavam dobiti odgovorno radno mjesto, dobiti kredit, ili sredstva za pokretanje posla, odbijaju me, jer se već 14 godina vodi krivični postupak, a ni prva glavna rasprava nije održana. Koga briga što je zastara i za ovako djelo, statistike radi, u apsolutnom trajanju nastupila prije 4 godine.

Mislim da barem milijun građana je na sudovima kako bi ih se držalo pod stalnim pritiskom.

Nije za vjerovati da se slučajevi ne mogu riješiti, pa sudaca je kao u državama koje broje 60 milijuna stanovnika, a pri tome nemaju ni desetinu naših neriješenih slučajeva.

Svako od nas koji je dobio taj Demaklov mač iznad glave zna da se ga namjerno izolira na taj način i pokušavaju mu se začepiti usta. Uostalom što vi hoćete, protiv vas se vodi 14 godina krivični postupak? Da sam i nepravedno i bez dokaza i osuđen, do sada bih tri puta izašao iz zatvora, ovako sam 14 godina na robiji i koliko ću biti krajnje je neizvjesno. (Nepuna tri mjeseca po objavi ovog teksta optužnica je povučena. Tako je završilo i 800 drugih od 3000 pokrenutih u Zadru sličnog sadržaja i namjere. Opaska autora.)

Paralelno su me 20 dana manje od 5 godina vezali za postupak koji je pokrenuo vlasnik tvrtke, nakon što sam pokušao sudom zatražiti svoj zarađeni, a nenaplaćeni novac.

Tužio on sebe da je kriv što je dao meni nekakvu potvrdu, to jest da je samo udario pečat te da sam je ja potpisao i predao MUP-u radi dobivanja nekakvih papira.

U istražnom postupku dokazano je da je potpis njegov, te putem zapisnika Inspekcije rada da sam stvarno radio kod njega, ali to nije priječilo da se podigne optužnica, koja je tek 20 dana prije isteka zastare presuđena oslobađajućom presudom.

I mislite da Državno odvjetništvo nije uložilo žalbu? Jest, i te kako, bez obzira što nisu imali nijedan dokaz kojim bi pobijali istu, već su pisali bajke kao mala djeca samo da proces teče dalje iako je ušao u zastaru.

Pola godine nakon nastupanja zastare stigla je tako zvana potvrda oslobađajuće presude.

Za Jozefa Frizla za proces je trebalo 4 dana, a meni 5 godina i 6 mjeseci za nešto što nije imalo nikakvog temelja ni pomisliti da se pokrene. Ni kriv ni dužan robijao sam 5 godina i 6 mjesece kao krivotvoritelj dokumenata a da mi to nije nigdje upisano osim u moje grudi i izmučene misli.

Ipak trebam biti sretan mogli su oni i presuditi kako ih je volja ne obzirući se na pravednost, ali valjda zatvori su bili pretrpani, a i ja nisam nigdje izvirivao glavu. Od 95 nemam ni kaznenog boda.

Onaj dio, radi čega je i tužio samoga sebe, je postupak iz radnih odnosa koji ide po žurnom postupku ni danas nije ni blizu presude. Proteklo je kratkih osam godina, još uvijek se ugura u ekstra žurno.

Tužili su me i za potrošenu vodu za razdoblje dok sam još bio u Bosni.

To je išlo lakše, dvije tri rasprave i povukli su tužbu. Ali ne lezi vraže, dvije tri godine kasnije stiže plava koverta sa uplatnicom da platim i vodu i sudske troškove. Ja u sud a ono neki zemljak. Ispričam mu sve po redu, a on meni ne vrijedi to ništa jer istekli su rokovi za žalbu, platiti moraš.

Zemljak gori od domaćih, valjda za te naplate prema Bosancima isture Bosanca. Sva sreća da tvrtka koja je zastupala vodu je imala akt o povlačenju tužbe, a i volju dati kopiju ovjerene od suda, pa ja nazad sucu.

Vidi čuda, zaprimanje zabilježeno u knjizi koja je ispred njega, što potvrdi gospođa što radi kod njega ili sa njim.

Sa vodom sam se još jednom čuo kada su moj sat za vodu prenijeli na neku stranku sa kojom sam bio u parničnom postupku radi moga izbacivanja i otuđivanja «legalno» tuđe imovine. Tražim da sat vrate na moje ime, a oni ni čuti. Pjenili smo tako barem pola sata, taman onoliko koliko treba Bosancu da ukapira. Pošto sada sat nije na meni, a vi me ne možete isključiti a da pri tome ne isključite cijelo naselje, nema ni razloga da plaćam tuđe račune, vodu ću i dalje trošiti a vi tužite koga hoćete, oprostite koga ćete tužiti kada sat za potrošnju vode nije na meni?

Vratili su sat na moje ime i išlo je to tako još nekoliko godina kada sam već odavno odselio u podstanare. Ugrabe oni vremena kada su saznali da ću par dana boraviti u Slavoniji i srušili tuđu kuću do temelja i temelje.

Zamislite kako su se iznenadili u Državnom odvjetništvu i policiji kada sam rekao da spor se nalazi u prvostupanjskom postupku i da nema nikakve presude, te da su srušili tuđu kuću i uništili moje stvari, stvari moje tvrtke i stvari koje reversom dugujem drugim tvrtkama.

Nisu se mogli načuditi zašto uopće razgovaram sa njima, što tu uopće ima protuzakonito, pa što ako sam prijavljen na toj adresi, pa što ako je intervenirao OSSC?

Tek kasnije sam povezao da su provalu ranije izvedenu od strane njih i uz blagoslov policije, odnosno nekih policajaca koji su im držali stranu. Policajac koji je dolazio uzimati mi podatke, barem 150 puta su mi ih uzimali, izdiktirao mi je što su ga pitali, kao čije su stvari u unutra poimence koje.
Ja ga pitam odakle znaju za stvari kada one su u drugoj zatvorenoj prostoriji i ne mogu se vidjeti sa ulaznih vrata?

I mislite da je ili su nešto poduzeli? Ništa, a nije to bio jedini put.

Barem deset puta sam prijavljivao, što provale, što krađe i uništavanje moje imovine i imovine tvrtke i nikad ništa. Nisam ni siguran da uopće ustrojavaju evidenciju prijava, ili ih odmah bacaju u koš, da ne bi njih mučili sa svojim problemima, nisu oni plaćeni za to.

Znaju vas ostaviti da čekate kod porte dva tri sata dok neko od inspektora vas primi, a nerijetko vas i ne prime kao što je bilo prije mjesec dana.

Morate na porti reći ime i prezime, a to je kao da si rekao bježite mili moji kud koji.

Zatražite zapisnik o nastaloj šteti, kao kad su mi izvadili osigurač za struju i otopile mi se dvije škrinje za sladoled pune sladoleda, nećete ga dobiti jer njihovi zapisnici nisu namijenjeni vama koji ste pretrpjeli štetu.

Nisam ga dobio ni u PU Okučani kada su mi ukrali sat, a Elektra ne može ugraditi novi bez zapisnika o krađi, a ne mogu ga dostaviti ni Elektri jer oni to ne rade.

Koliko sam tada shvatio da su mi ugradili novo brojilo i bez zapisnika, kojemu je namjena da ukrašava police u policiji.

Jeste li primijetili kada ste žrtva tuđih zlih namjera i to prijavite, oni vas pitaju za babu, djeda, mačku, kanarinca i tako najkraće pola sata, a o stvarnom problemu gotovo ni jednu rečenicu. Da sada ispišem sve te zabilješke trebalo bi mi150 stranica, zato ću spomenuti tek neke.

Na ulazu u Okučane, nekih 6 kilometara od kuće zaustavi me patrola. Nakon 6 sati vožnje od Zadra po onim starim cestama, bio sam poprilično umoran i jedva čekao da se istuširam. Na kazetofonu moje regate dizel, nikad prežaljene, malo glasnije svirala je neka klasika.

Uze policajac moje papire, naravno svi izdani u Zadru, a i registracija zadarska.

Stajao sam 40 minuta na ulazu i zaustavio je onaj drugi sa njim još šest ili sedam automobila i propustio ih dalje a ja čekam dalje i odgovaram na njegova glupa pitanja po nekoliko puta. I pusti me na kraju, niti reče hvala, niti oprostite na proceduri mučenja, niti doviđenja, samo vrati papire i ode dalje.

Sutradan ujutro oko osam sati dođe susjed Mile da mu ženu vozim u hitnu, šećer 21, pred komom je kaže. 500 metara dalje je medicinska sestra koja će sa nama, pa krenusmo autom po nju.

50 metara od kuće policijska patrola, isti policajac.

Otvorim prozor i kažem što je i kako je, a on – dokumenta, vozačka, prometna. Dadoh, a on izvadi onu istu jučerašnju bilježnicu,- ime oca.

Pa uzeo si mi sve podatke jučer.

Nisam danas i nastavi sa streljanom, istina ovaj puta samo deset minuta.

Srećom Slavka je živa i danas.

Nastajanje materije

Vratimo se na važnije stvari u životu.

Sigurno ste sa strahopoštovanjem prazno zurili kao i ja u tablice najstabilnijih čestica.
Pod stabilnim česticama su proton, elektron, neutrino i foton koje se ne raspadaju, pa neutron koji se raspada nakon 17 minuta te ostale čiji je vijek života 100 milijunti dio jedne sekunde i kraći.
Pod kolonom važnijih raspada, to jest kada se sudare protoni i iz njih dobijemo ostatke, pardon čestice, obratiti treba pozornost na što se raspadaju.
Mioni na elektron i dva neutrina.
Pion na mion i neutrino.
Neutron na proton, elektron i neutrino.
Sve ostale u konačnici se svode na ovakav raspad, koji prethodno prelazi kroz faze sa većih cjelina ka manjim.

Iako količinski ako pokušate uravnotežiti strane, vrijednosti nisu ni približne, osim kod raspada neutrona gdje je barem približna, ali ni izdaleka točna.
Bit ovog promatranja leži u činjenici da na kraju preostaju dvije stabilne čestice i to elektron i neutrino, kao i energija..
Kod neutrona, ali prirodnim raspadom, uz te dvije čestice imamo i proton koji je osnova za dobivanje ostalih čestica.

Nikako ne treba smetnuti sa uma da se u sudaračima koriste protoni, ali i elektroni i neutroni, pa sve ostale čestice treba promatrati kroz tu stvarnost. Ako imate manje čestice one su proizvod sudaranja ovih čestica, uglavnom protona i protona, a nikako na nekakav drugi način dobivene čestice, a identičan je slučaj i kada imate čestice veće od protona.

Najduži život jedne tako nastale čestice je 2,2 milijunta dijela jedne sekunde (mion), a sve ostale žive mnogo kraće.

Na ovome nivou dobivenih rezultata iz cijepanja protona, neutrona i elektrona možemo sa sigurnošću zaključiti da atom nije nedjeljiv, već da je sačinjen od elektrona, neutrina i energije.

Ako se neka veća čestica raspada na dvije ili više manjih, a njihov raspad znamo da je u konačnici energija, elektroni i neutrini, onda to je konačan raspad protona.
Kada se upotrijebi riječ konačan to znači na ovom danas postignutom nivou istraživanja. U to možemo biti potpuno sigurni jer danas nismo pronašli način kako da očitavamo materiju koju nazivamo nevidljivom ili tamnom materijom koja čini preko devet desetina ukupne materije.

Kroz posljednja istraživanja Super Nove znamo da se većina materije zvijezde u eksploziji dezintegrira i nestaje, pa možemo biti sigurni da je tako stigla do kraja, odnosno da se je vratila u prvobitno stanje.

Kako eksplozije zvijezda su vrlo rasprostranjena pojava, možemo zaključiti da ona predstavlja kraj jednog procesa, a to je da vidljiva materija postaje nevidljivom materijom.

Sada nam je postalo očito da materija kada bi nestajala morala bi imati za posljedicu smanjivanje ukupne materije svemira, a nema, jer nam je to poznato iz astronomskih promatranja koja govore da se vidljiva materija povećava.

Nesklad bi bio očit i kada bi bila ista, jer ostala bi praznina izazvana dezintegracijom materije iz eksplozija zvijezda, a uglavnom eksplodiraju masom vrlo velike zvijezde.

Da je ove podatke imao g. Hoyle onda mu ne bi bilo teško napraviti teoriju stalnog svemira, bez da u njegove osnove ugrađuje iskonstruiranu tvrdnju da se prostor napuhava kao balon. Tapkajući u mraku on je pokušao ugraditi element u povećanje svemira kroz nastajanje čestica, ali tek jedne na veličine jednog zvjezdanog sustava.

Odustao je, jer to je bilo velika hereza, jer ako nastaje i jedna čestica onda to bi u konačnici moglo značiti da je sve i poteklo od jedne po jedne čestice, a takav slijed nije odgovarao predrasudi da svemir postoji 10 do 50 milijardi godina.

One interesne skupine koje su uporno gurale Veliki prasak kao Sizif kamen, izgledalo je da su pobijedili, ali znate i sami laž nikada ne pobjeđuje, ako je danas prevladavajuća, ne znači da je budućnost neće raskrinkati.

Ipak svjedoci smo da je ta budućnost stigla i da su najnovija istraživanja uzdrmala ne samo tu teoriju zavjere već i ostale teorije koje su nastale konstrukcijama promišljanja, na osnovu tada raspoloživih znanstvenih dokaza.

Najupečatljivije je samo nastajanje teorije, kada neka zanesena osoba zaluta u svijet stvarnosti i raspravu što je starije, jaje ili kokoš, unese u konvencionalni svijet tvrdnju da je iz jajeta nastalo sve, pa i kamen i voda i mjesec, te da se je iz toga razvijalo i raslo kao uostalom i dijete, kokoš, a bogami i medvjed.

Znanost i tvrdnje ne treba preslikavati sa poznatih događaja i stvarnog svijeta, jer uvijek takvo preslikavanje je samo plod maštarija i zavaravanja mozga koji uvijek pojednostavljuje stvarnu sliku i događaje. Ljudi u oblacima vide raznorazne likove, a i u svemu ostalom, talogu kave i čaja, zvijezdama, igrama svjetla i sjene, komadu posječenog drveta i nema kraja gdje mozak neće izokrenuti stvarnost i prilagoditi je likovima svoje mašte.

Ako se pitate kako je izgledao početak nastajanja svemira, na to pitanje je jednostavnije odgovoriti protupitanjem, kako je nastala kiša, a isto je i sa pitanjem kada.

Kako nestaje materija, tako i nastaje, samo proces je suprotan, a i njenim nastajanjem zatvara se cijeli krug.

U ovom razdoblju svemira nastajanje je količinski veće od nestajanja, jer svemir ukupno dobiva na vidljivoj materiji. Razlika između nastajanja kiše iz mora vode i nastajanja materije iz mora nevidljive materije je što nevidljiva materija je sveprisutna u svemiru, tako da kada udišemo zrak mi udišemo i nevidljivu materiju i energiju s njim skupa.

Opće je poznato da zrakoprazan prostor automatski teži izjednačavanju tlakova, pa kako onda zraka imamo uz površinu zemlje, a tu gore desetak kilometara dalje nema zraka, tek po nešto, a sve dalje sve manje ga je i na udaljenosti od Zadra do Splita tek po koja čestica.

Tvrditi da ga drži uz zemlju sila gravitacije ne primjereno je, jer zakon spojenih posuda je daleko nadmoćan sili teže. Isisajte ili razrijedite zrak u zatvorenoj posudi i otvorite je , tlakovi će se izjednačiti, a to će se dogoditi i da je otvorite u asteroidnom pojasu.

Kako između vode i zraka nema izjednačavanja tlakova tako nema ni između zraka i nevidljive materije.

Iako povijest stalno govori o eteru nemam ga namjeru iskazivati kroz takva razmišljanja koja su u najboljem slučaju nagađanja i tapkanja u mraku, ali taj prazni prostor je materija iz koje i nastaje vidljiva materija i možemo reći da se vidljiva materija nalazi unutar nevidljive materije i da ona je dijelom mase svakog atoma, kao kada važete neki predmet prethodno potopljen u vodu, on je teži za dio vode koja je tada na njemu.

Iz proučavanja subatomskog prostora imamo spoznaju da iz toga prostora iskaču čestice, ali da ih većina ne uspijeva opstati kao čestica. Ovo proučavanje bilo je predmetom izučavanja osamdesetih i polako je gubilo zamah i interes, da bi potpuno utihnulo na prijelazu u treći milenij.

Očito je nedostajala poveznica koja bi nastajanje čestica na jednoj strani rasteretila prihvatljivim nestajanjem čestica na drugoj strani.

Nestajanje čestica pokušavalo se vezati za događaje u kojima se susretnu čestice različitog naboja gdje dolazi do njihovog poništavanja.

Doista teško je povjerovati da u takvim slučajevima doista i dolazi do dezintegracije čestica, jer kao prvo i teško je dokazati da imamo materiju i tako zvanu antimateriju istovremeno, a drugo zašto bi se poželjan susret završio katastrofom.

Osim očajničkog pokušavanja u CERN-u gotovo da ne dopiru vijesti do nas da se nešto događa iz ove oblasti, a i oblasti čestica i svemira općenito.

Utihnula su sva zvona, tišina odzvanja više od desetljeća.
Slušamo vijesti o utakmici iz avionske industrije o natjecanju Europljana sa Amerikancima tko će napraviti veći avion, kao da ovi dosadašnji nisu ionako bili davno izvan prihvatljive ergonomije.

Na svemirsku postaju odlaze i vraćaju se Rusi i Amerikanci i uporno se gura turizam u zrakoprazni prostor za velike novce.

Astronomi posrednim metodama i dalje broje zvijezde koje imaju planete i zvijezde u svojim orbitama, o Mjesecu i Marsu sada razmišljaju Kinezi, Iranci i Korejanci.

Jednostavno znanost je izgubila zamah i ponestalo joj je ideja pa kroz megalomiju pokušavaju popuniti rupu, a to je vraški loše.

Nema novih teorija, koje bi eksperimentatori slijedili.

Teorija struna je samo matematika bez smisla i osnove i tako je daleka od stvarnosti da alata za njeno istraživanje neće biti u narednih 100 godina.

Nano tehnologija je u rukama pojedinaca koji sada nemaju pojma što bi sa njom, a ništa korisno ne uspijevaju napraviti. Svako malo slušamo futuristička predviđanja iz te oblasti, ali bez pokrića.

Okrenuo se svijet od potrage i besciljno luta stvarajući sve glomazniji otpad, a i ratova je sve više.

Tko ih vodi? Pa oni koji su siromašni materijalno, kao i oni koji nemaju više što legalno krasti od drugih, a sami su bezidejni, što su uostalom uvijek i bili.

Sada umjesto da dokazuju svoju moć stvarajući nove vrijednosti, oni pokušavaju kao inkvizicija zatrti sva znanje na svijetu i sve što pokušava samostalno stvarati bez njihovog upliva. Sve bi to bilo razumljivo da su oni materijalno siromašni, da su gladni, ali nisu. Oni su u posjedovanju otpada apsolutno nadmoćni onima koje pokušavaju ratovima istrijebiti.

Reći da se radi na uništenju neke organizacije koju su u konačnici oni sami stvorili je normalna vijest i sve bi bilo razumljivo da se tu radi o deponijima smeća, ali ovdje se radi o ljudima, narodima, koji su najčešće na drugoj strani svijeta u svojim bijednim nastambama, gladni i obespravljeni.

Radi tako zvane iskonstruirane prijetnje njihovom jednom, ubijaju na stotine tisuća drugih, a osuđuju g. Hitlera koji je ubijao uglavnom samo deset drugih.

Pratimo sada zbivanja na istoku. Postavili rakete u Japanu i usmjerili ih na Koreju kao nešto najnormalnije i ovaj novi izvikani demokrata od predsjednika kaže da će srušiti raketu namijenjenu istraživanju svemira ukoliko je Korejanci lansiraju. U redu bi bilo da je presretnu kada bi ona krenula izvan korejskog prostora i mogla bi predstavljati prijetnju, ali ne oni će pucati na nju dok je ona u njihovom suverenom teritoriju.

Ne pokušavajte se zavarati njihovim prezentacijama o prijetnjama, jer oni mogu bilo koju raketu srušiti u svakom trenutku kada napusti suvereni prostor, bez ikakvih posljedica koji bi doprinijele ugrozi drugih, ali neće, jer Korejanci i nemaju namjeru tući se sa drugima, već pokušavaju samo živjeti samostalno, jer ionako ne mogu drugačije, jer su ih ovi koji im prijete već jednom pokušali istrijebiti, a izolirali su ih već pola stoljeća i hvale se kako jadni ljudi gladuju, a bijesni su jer nisu pocrkali već jednom.

Čudni su putovi znanosti, ali uvijek predvode ratove i istrebljenja, uvijek je prati veća bijeda, glad, uvijek je u rukama šačice koja je apsolutno minorna po svim kriterijima.

No znanje o svemiru, materiji, odnosima u svemiru, o nastajanju i nestajanju materije neće biti njima u korist, jer iz tih spoznaja neće biti bombi, otrova i spletki, niti će radi njih biti istrebljenja nekih naroda.

Spoznaja da Zemlja kruži oko Sunca odnijela je tek nekoliko života, a toplo se nadam da do toga ovaj puta neće doći.

U ovoj apatiji i krizi života kada je upaljen fitilj koji će dovesti do novog razdoblja Zemlje, ubijanje je ono krajnje besmisleno.

Besmisleno je bilo istrijebiti pticu Dodo i sve druge vrste, besmisleno je osvajati svemir da bi i tamo istrebljivali vrste i imaginarne druge narode, a sve to radi resursa, odnosno još malo smeće.

Uništavamo vode, šume, prostranstva, zrak, ljude..a sve to da sačuvamo vode, šume, prostranstva, ljude. Čini mi se da je tu netko doista lud ili misle da smo totalni slijepci pa ne vidimo da je uništavanje jedino na djelu.

Onaj tko voli život na smeću, da pije zagađenu vodu, zrak i okoliš, tko voli ropstvo i zatočeništvo, misli papagaja i iluziju stvarnosti, neka, sretno mu bilo, ali neka puste one koji žele drugačije živjeti, raditi, misliti i biti drugačiji, a da pri tome ne diraju druge niti da drugi diraju njih.

Ne zaboravite, nismo mi ovce za njihovo klanje.

Neka se kanu električnih ogrlica, čipova u ušima, video nadzora i ako doista žele neka ugrade sebi i svojim istomišljenicima, a nadzor neka usmjere ka svome smeću i njegovoj zaštiti, neka ostave se ugrožavanja naše osobne suverenosti i kontroliranja naših života.

Ako nastavite proizvoditi uređaje koji nas nadgledaju, a aparati su od opće uporabe, nećemo ih više kupovati, početi ćemo praviti svoje, ako nastavite nadgledati opće dobro, prestati ćemo ga koristiti, pa će nestati turizma i posjetitelja u vašim hotelima, putnika u vašim avionima… Bože, postati ću još i revolucionar! U ovim vremenima to bi bio doista debilan potez i više no glupa besmislica.

Tri kvarka generala Marka

Nastavimo dalje. 04. sam bio siguran da su kvarkovi ti koji su krivi za mnogo štošta u atomu.
Istraživanja su govorila u prilog da su stvarni, da su viđeni, ali njih i nema u teoriji čestica. Imate obrađenu materiju kvarkova do u tančine, ali nema stvarnih događaja.

Kada u sudaraču čestice elektrona pogode čestice protona, ona u tome trenutku doima kao da ima tri kraka.

Problem je da kod cijepanja raspad se ne odvija tim pravcem. Tada sam bio još uvijek pod dojmom da su oni ti koji su sastavnica atoma i tekst koji sam i slao je temeljen na kvarkovima.

Ali oni i svjetlost su ostali u magli. Nešto se gadno nije sklapalo. Počeo sam uzimati knjige kemije. Imao sam dojam da je nešto propušteno, da možda postoji cijelo neotkriveno područje koje se nalazi između fizike i kemije. Nesklad je očit.

Glavica kapule kako su česticu predstavljali kvantni fizičari je na silu se pokušala ugurati u kemiju. Kemija je odjednom postala nerazumljiva, a bila je dotjerana do savršenstva, da bi sada to savršenstvo bilo uništeno tim pokušajem. Bile su to devedesete, a danas više i ne čijem da neki i dalje ustrajavaju na tom nesretnom pokušaju nekih prepametnih umova.

Povezivanje elemenata valentnim vezama zamijeniti elektronima bilo je kao NLO-u nacrtati krila. Doista ti elektroni su gurani gdje god se je to moglo, a i tamo gdje je bilo krajnje besmisleno.

Bio je besmislen i atom g. Bohra, ali heliocentrični sustav je postajao sve glomazniji i sve gluplje je izgledao. Nisam siguran da ga je itko više uzimao za ozbiljno. Svejedno i danas je alfa i omega svake imalo vrijedne nastavne institucije.

Sada kada je stativ snimio stanje iz blizine, tajac, ali ne brinite se stare zablude izučavati će se još desetljećima.

Iz načina kako se povezuju kristali u konačne strukture također su se nazirali obrisi koji su sličili kvarkovima, ali nije sve baš bilo istoznačno.

Iz činjenice da postoje protoni i elektroni to nema odmah za posljedicu da se oni odmah moraju naći udruženi u neraskidive cjeline i da kao takvi tvore atome.

Ako slijedimo obrnuti proces od raspada atoma, onda on se sastoji od elektrona, neutrina i energije.

Na osnovu činjenice da se povezuju i da su polarni, odnosno da imaju najmanje dva pola, možemo zaključiti da pri nastajanju prolaze kroz proces koji im to omogućava ili čini ih takvim.

Prema svemu sudeći oni su niti ili strune koje na jednoj strani imaju jedan, recimo pozitivan, a na drugoj strani drugi, recimo negativan naboj.

&

Ovaj znak je najbliže što mogu sa ovim računalom, ali maštom ćemo sliku doraditi. Kada se krajevi ove niti spoje uslijed različitosti naboja, ili suprotnosti naboja, nit će se stisnuti u nešto što podsjeća na kuglicu.

Kada je pogodimo sa elektronima, razvući će se i pokazati tri naizgled cjeline, ili vrha koji izgledom liče na događaj kada su se iskonstruirale priče o tri kvarka generala Marka.

Kada nit zatvori krug kao ornibus, grizući svoj rep i smota se u klupko ne gubi se polarnost. Ona je sada manje izražena, ali vrlo prisutna, kao i treći vrh koji je nula jer se tu naboji potiru, odnosno izjednačavaju. Sada kada imamo ovakav izgled atoma, odnosno vodika jasno je da on nije samo jedno valentan, već dvovalentan.

Proučavajući rezultate dobivene iz ponašanja protona između magnetnih polova vidimo da on nije samo dvopolan, već da je više izražena strana koja je privučena negativnim magnetnim poljem, dok je druga strana manje izražena, ali vrlo prisutna i mjerljiva u odnosu sa drugom stranom.

svemir-17,the universe

Nameće se zaključak da nastajanje protona prati i nepravilna razlika u podjeli naboja u korist jedne koju nazivamo pozitivnom.
Ispod slike koju možete naći u udžbenicima za kvantnu fiziku, naći ćete i nesuvisli komentar, kao polje vuče jezgru u suprotnom smjeru, kao da bi bilo slike, da je nešto ne zadržava sa druge strane, odnosno da je ne vuče i u drugu stranu.

Upravo ta neravnoteža ova dva pola je uzrokom nastajanja svih ostalih sustava, na kraju i nas samih.

Da postoji ravnoteža, čestice ne bi imale interesa da se udružuju.

Da barem u ovome dijelu tvorbe nema značajnijeg mjesta za elektrone, vidimo iz činjenice da proton se udružuje sa drugim protonom i zato u kemiji i imate oznaku 2H.

Iako je zatvaranjem krajeva umanjena bitno snaga ispoljavanje naboja, ona je i dalje nadmoćna snazi jednog ili desetak elektrona.
Kako materija nastaje na osnovu važećih zakona prirode nije za očekivati da jedni zakoni vrijede za protone, a drugi za elektrone te da oni nekim čudom nadmašuju manjom količinom mase, nekakvim strašnim nabojem nadmoćnu masu protona i njegov naboj.

Da je tako onda ne bi bilo potrebe da se povezivanje odvija u polju protona, već bi završilo kod prvog povezivanja sa elektronom ili više njih. Očito to nije ovdje slučaj, a i da bi bio, masa elektrona bi trebala biti najmanje jednu trećinu mase protona, a to odgovara vrijednosti od preko 600 čestica elektrona.

Vidite zašto je tako dugo kemija egzistirala izdvojena iz fizike, a kada su je pokušali spojiti i ustvrditi da povezivanje vrši jedan ili par elektrona, postala je nalik Frankesteinu.

To što imamo i protone i elektrone nije ništa neobično, jednostavno su tu i ne možemo ih izbjeći kod eksperimenata.

Ipak u stvarnosti dolazi do povezivanja ovih dviju veličina koje združene nazivamo neutronom.

Kroz raspad neutrona znamo da se on cijepa na proton, dva elektrona i dva neutrina i još nečega čiji broj na majici nosi g. Ledermann.
Iz proučavanja subatomskih čestica znamo da imamo stalno prisutan proces nastajanja čestica, ali da taj proces nastajanja nije jednostavan, već da veliki broj pokušaja se ne dovrši.

Do nastajanja bi moglo doći iz činjenice da uslijed velike mase sveukupnog svemira imamo golemi pritisak koji kada se na jednom mjestu nađe tamna materija kroz koju procuri energija koja ostane zatvorena unutar nje. Točno reći ili iznijeti čvrstu tvrdnju, kakvi su detalji bilo bi mlaćenje prazne slame. Još nemamo dovoljno podataka da ustvrdimo da omotač koji obuhvata energiju je sačinjen od niza elektrona i neutrina. Teško je to ustvrditi iz razloga što bi onda to mogli olako poistovjetiti sa tamnom materijom, a to očito nije slučaj, jer bi bilo prelagano da taj rezultat već ne bi bio varen za njegovo otkrivanje.

Ne znamo pouzdano kako izgledaju elektroni, a da ne spominjemo neutrine, jer bi tada trebalo naći valjano obrazloženje što su oni zapravo i kako su načinjeni.

Prijelaz iz tamne materije očito započinje sa tim česticama, a vrlo je moguće da se otkrije da sve počinje sa neutrinima koji su u osnovi svega. Tada bismo u spekuliranju morali pretpostaviti da su oni sačinjeni uglavnom od tamne materije sa nabojem te da njih više i energija čine elektron, a onda zajedno dodatnim odnosima sa tamnom materijom i energijom tvore nit koja kada se smota u klupko postaje prvi atom koji dalje ide u povezivanje dok ponovo ne postane prvotna tvar.

Izgradnja ili nastajanje elemenata

Onaj dio koji se nalazi između fizike i kemije je tvorba elemenata.
Mnogi će reći, to je barem lako, to danas uspješno rade u laboratorijima. Istina je grubo drugačija. Ne znam jeste li sreli koji vještački element a da ne podliježe burnoj entropiji ili povratku u prirodno prihvatljivo stanje, ja nisam. Čuo sam dosta rasprava o pokušaju očuvanja tih neprirodnih stanja, koja će umaći prvom prilikom ako ne trošite enormna sredstva da ih zadržite.

Promatrajući Periodični sustav elemenata i razno razne vrijednosti i rezultate koji ga prate vodoravno i rastući nisam mogao ne uvidjeti da tu imamo vrlo široku lepezu zbivanja. Jedino nisam mogao nigdje pronaći da je neki element zbroj određenog broja protona i neutrona.
Ništa nije navodilo da se povezivanja odvijaju slaganjem kuglica i točkica, a kada je stativ iznio rezultate sve se je još više zakompliciralo.

Spojite desetke jedinica na jednu stranu i uzmete element koji odgovara tome broju na drugu stranu i kao da imate dva potpuno različita svijeta.
Nije nimalo pomagala ni Zadarska iz 04. jer jednostavno se nije bavila tom materijom, a morala je jer je promatrala stalno uzlazni proces koji je uvršten u osnove izlaganja. Nije ona tada ni vidjela proton kao strunu, jer je još bila ovisna o jakim i slabim nuklearnim silama koje su vladale unutar protona između kvarkova. Da je sve bilo prihvatljivo ne bih ni trebao kemiju, ali nije.
Nije mi bilo jasno kako se mogu toliko razlikovati dva susjedna elementa, a razlika je tek, najčešće jedan proton i jedan neutron. Pa i da je više njih, ne bi otklonilo sumnju i premostilo jaz. Uvijek sam se vraćao na helij. Koji je razlog da on sada je toliko zasićen da se ne da ni sa čime povezivati, a opet se slaže i tvori druge elemente, gdje je kisik očiti primjer.

Kada se udruži nekoliko protona i neutrona volumen koji bi trebao postati odgovarajući tim masama, a sada se ponaša na jednostavno nepredvidivi način.
Izbliza kada pogledamo radijuse atoma po g. Van der Waalasu (Rw/Pm) vidite da je radijus protona ili vodika 120 nečega, a kada ih dodamo još tri imamo helij a radijus 122. Možda mi geometrija i ne ide baš, ali dvije jedinice su mi se doimale kao nepremostiva planina. Ugljik ima 12, 6 protona, 6 neutrona i radijus 170, a kisik ima 16, a radijus 152, dušik 14, radijus 155. Onda sam stigao do žive koja ima oko 201 što protona, što neutrona, a radijus 150!

Radio sam na nekoliko kuća i vidio da kada nestaje paleta blokova na jednoj strani za nešto veći omjer podiže se građevina na drugoj strani. Ovdje dodate na kisik 185 blokova i smanji se radijus, kako i zašto? Možda ga jede kakva baba roga ili su nekakve strašne sile na djelu. Naravno da sam odustao od baba roga, tim putem ne dobivate ništa.

Treba naučiti prihvatiti rezultate onakvima kakvi su. Već u jednom od prvih tvorbi gdje dva protona i dva neutrona tvore helij primjećuje se da dolazi do stiskanja između čestica i to stalno varira kod tvorbe i svih preostalih, što za posljedicu mora jednostavno imati gustoću koja bi adekvatno pratila ovaj prividni nesklad.

Doista manje-više može biti poveznica i gdje pada radijus raste gustoća, ali ima i previše slučajeva gdje je suprotno. Ugljik čiji je radijus 170 pri 12 čestica ima gustoću 2,3 kilograma za jednu litru, a kisik 16 radijus 152 a gustoću 1,43!
Ima manji radijus, više čestica, a manju gustoću!

Gledajući iz drugog kuta bilo je već i prije jasno da svaka naredna tvorevina ili novi atom je jedinstvena cjelina koja ne može biti samo zbroj još nekoliko manjih čestica.
Morao sam proći bezbroj simulacija da bih mogao dobiti kakvo takvo zadovoljavajuće obrazloženje. Bilo je perioda vremena kada bih se zadovoljio i sa bilo kakvom varkom, koju bi mi servirao razum, ali on se ovaj put nije uključivao. Kao da je to nešto čudno, što možete očekivati od hedoniste i ljenčine osim da ne učestvuje gdje se radi.
Slaganje kuglica očito nije ovdje slučaj, ma kako ih izobličavali i deformirali, radi činjenice da su smotane niti.

Jedino što je preostalo je bilo ono što je bilo najmanje moguće. Zatvorene niti su se morale otvarati i tako otvorene stvaraju slagalice koje izgledaju onakve kakve su u stvarnosti, odnosno prirodi. Koji uvjeti dovode do toga da prestanu djelovati jake „nuklearne sile“, koje ovdje dajem samo na mjestu gdje se spajaju strune, moguće je dokučiti i izračunati, ali bitnije je da se to promatra kao proces koji je prisutan, a matematika nije odveć ni potrebna, jer procesi i ne znaju za matematiku.

Zaljubljenici matematike pronaći će i više nego dovoljno polaznih vrijednosti koje su poznanice i vjerujem da će uživati u moru mogućih gotovo neiscrpnih kombinacija koji mogu dovesti do otvaranja niti.
Odgovor leži u naboju, kada na nit djeluje dovoljna količina naboja, koja je veća od one koju posjeduje nit, ona će se otvoriti i kao takva može pokupiti novi odnos i povezivanje sa susjednim česticama, ili udruženim česticama.

Iz proučavanja struktura kristala poznato je da imamo desetke od prirode prihvaćenih slaganja. Matematikom mi možemo broj proširiti i povećati do beskonačnosti, ali to je teorija kojoj na suprot stoji priroda i njene prihvatljive veličine i vrijednosti.

Stvaranje izvan prirodnih vrijednosti automatski podliježe entropiji.
Ima i priroda takve proizvode. U vrlo velikom broju kombiniranja dolazi do slaganja koja su nestabilna te dolazi do procesa uravnoteživanja. Uravnoteživanje se uglavnom razvija ka dolje, odnosno složena kombinacija se osipa.

U znanosti to nazivaju alfa, beta i gama zračenja.

I tu imamo dvije vrste ovih zračenja, prva kada se to događa kod stvaranja elemenata čije vrijednosti su prirodno prihvatljive i kod elemenata koji su na gornjoj granici održivosti, pa ne može doći do sljedećeg elementa u nizu, jer je on iznad vrijednosti koje su samoodržive. Znanstvenici u laboratoriju stvorili su dvadesetak takvih čestica i sve su bez izuzetka radioaktivne.

Kada pogledate Periodični sustav elemenata odmah ćete uočiti da su svi radioaktivni elementi na kraju ljestvice.

Proces povezivanja ne možete zaustaviti, on je stalno na djelu, ali priroda materije je da može biti stabilna do određene vrijednosti, a izvan nje dolazi do povezivanja i osipanja viška materije.

Unutar nižeg niza nije mnogo drugačije. Stabilna povezivanja u čestice traži odgovarajući omjer protona i neutrona, a kada je omjer narušen sustav se pokušava sam popraviti odbacivanjem viška ili nadomještajući manjak neke od nedostajućih čestica. Ako čestica ima proton viška, a neutron manjka to može nadomjestiti uzimanjem dva elektrona i dva neutrina ili odbacujući dva protona. Kod viška neutrona može odbaciti te čestice iz strukture. Naravno da je ovo samo pojednostavljenje koje ne daje pravu sliku ni približno, jer na vrhu čiode igle stane milijardu atoma a samim tim i milijardu izgrađenih kombinacija od kojih ne mora biti svaka idealna sa stanovišta prirode. Mora postojati i veliki niz deformacija koje ne stvaraju nikakvu reakciju sve dok se u nekom narednom povezivanju ta anomalija ne poveća ili bude neprihvatljiva u tome procesu.

Elemente ne možemo promatrati kao mrtve krute jedinke, jer su one pune života i suodnosa. Samo dio tih suodnosa završava udruživanjem. I najprometnija avenija velegrada je pusta u usporedbi sa svijetom čestica.
Tome treba pridodati da postoje različita polja čestica. U istom volumenu obitava istovremeno gotovo bezbroj čestica veličine neutrina, elektrona, protona, atoma te tamna materija i energija.

Svaka pojedina grupa čestica tvori svoje polje djelovanja. Kada promatrate protone oni su okruženi poljem elektrona, poljem neutrina te poljem osnovne materije, odnosno tamne materije i energije.

Iako se sva ta polja isprepliću u zajedničkom suživotu, ona su i samostalna u smislu da se za svako polje veže karakteristični događaj koji svoje djelovanje najvećom većinom ostvaruje u tome određenom polju.
Upućeni elektron koji pogađa takvo polje stvoriti će udarni impuls koji će se širiti tim poljem i zakonima koji važe za to polje. Dio događaja će se prenijeti na ostala polja ali u daleko manjoj mjeri. Nije isto kada elektronom pogodite istu veličinu, drugi elektron ili kada pogodi nekoliko tisuća puta masivniju česticu, odnosno veća čestica neće ni registrirati sporedni sudar sa minornim česticama sve do glavnog događaja, to jest do suodnosa sa česticom sličnih vrijednosti. Kada tvrdimo da okolo protona su elektroni svugdje okolo njega je dobra tvrdnja, ali ne i da ti elektroni su sastavnica atoma okolo kojeg su elektroni u čvrstoj vezi sa njim. Ako ste potopljeni u vodi nije voda u neraskidivoj vezi sa vama, i pored činjenice da ste i sami sačinjeni uglavnom od vode, to su dva razdvojena svijeta isprepletena suodnosima ili suživotom.

Uvijek treba imati na umu da se sva ova rasprava odnosi na neshvatljivo velike brojeve koje realno ne možete opisati izdvajajući pojedine događaje i opisujući njegove zakonitosti koji su pojedinačno opisani različiti od njihovog stvarnog ponašanja unutar vrlo velike cjeline.

Ako opišete ponašanje jedne osobe niste opisali ponašanje milijarde osoba i vučenje paralele sa ostalima je neozbiljno i sami znamo da nema dva ista otiska prsta, a o istim osobama da i ne govorimo. Iz velike udaljenosti mi možemo govoriti da su ljudi isti, pa i zvijezde i druga nebeska tijela, kao i za čestice, tek kada se dovoljno približimo počnemo uviđati razlike. Kada promatramo dvije naizgled iste kuće, to nam ništa ne govori o njihovom unutarnjem uređenju, načinu gradnje, kao ni vremenu kada je do nje došlo. Svi će sada reći, pa kuća je kuća, a zašto ih onda razgledavate prije kupnje, ili zašto prelistavate projektne planove kako biste našli vama zadovoljavajući. Ako smo shvatili da ima kuća veličine protona i to sa vrlo velike udaljenosti ne možemo biti tako definitivni i konačni.

Premalo je viđenja, ili dokaza da bi išta mogli generalizirati, u najboljem slučaju možemo se još malo približiti.

Svako naredno približavanje će biti uspjeh, ali opet nije konačan odgovor.

Možete se približiti pojedincu i ući u sami njegov život i opet nemate konačnu istinu, a i kakva je korist od konačnosti? Stavljanjem točke na kraju rečenice ili teksta znači da počinjemo velikim slovom i slijedimo zbivanja dalje.

To ako netko se cijeli život bavi fizikom neće nikada značiti da poslije njega neće stići drugi fizičari te da je fizike nestalo njegovim odlaskom. Pa da i ne dolazi nitko, treba popraviti sve njegove propuste, jer nema vjerojatnosti da sav rad bude bezgrešan, to nije u osnovi prirodnih zakona. Ako ne vidite grešku, nastavite raditi i otkriti ćete je, ako ne odmah onda vremenom, ili će je otkriti netko drugi. Bitno je da vam trud bude popločan dobrim namjerama.

Tekst iz 2008. godine.

svemir ESA

Autor teksta: Slavko Sedić (Weitter Duckss)
Kontakt e-mail: wduckss@gmail.com

Svemir, ipak se vrti - naslovnica