Svemir, ipak se vrti - NASLOVNICA

https://www.academia.edu/29645047/Universe-2010.doc http://www.ijser.org/onlineResearchPaperViewer.aspx?THE-UNIVERSE-IS-ROTATING-AFTER-ALL.pdf


1. Svemir,što je to? 2. Pozadinsko zračenje 3. Odnosi u svemiru 4. Stalno uzlazni proces 5. Nastajanje materije 6. Što je čestica? 7. Suodnosi čestica 8. Kolika je starost Zemlje?


Objavljeni komentari na neke članke iz Svemira Uvodni tekst ili prolog

Tekst je nastavak "Theory of Zadar"
Svemir, što je to?

svemir-20,the universe

 

Promatrajući rezultate koji su dobiveni putem istraživačkog satelita COBE svemir nije nikakva bezlična masa koja se razlijeće na sve strane po nepoznatim zakonima fizike, uslijed nekakve nepojmljive eksplozije , već uobličena masa, ili tijelo, koja liči na malo više zgnječeni Saturn bez prstena.

svemir-11,the universe
Svemir po COBE-u

Ovaj oblik je već viđena stvar. Dovoljno je baciti i najnemarniji pogled da bi se zaključilo da nema ni riječi o eksploziji ili razlijetanju. Nije ni od kakve važnosti,to što neki pokušaju ovo smjestiti u prošlost, razdoblje kada se svemir tobože razvedravao, nekih 400.000 godina po nekakvom Velikom prasku, jer i da je od tada ovakav oblik nije iznjedrila nikakva eksplozija, već je ovaj oblik nastao uslijed djelovanja drugih sila, unutar postojećih zakona fizike.

Snimajući podatke o svemiru putem COBE-a stručni tim je dobio oblik svemira koji je strogo geometrijski definiran kao eliptično tijelo, uostalom kakva su i sva ostala svemirska tijela. Pošto je riječ o volumenu ovdje nedostaje pogled odozgo ili odozdo koji je po rubu kružnica. Spojite dvije lepinje kruha i imati ćete dobar uvid u volumni izgled svemira. Svemir ne možemo stavljati u odnos na nešto izvan njega, tako da je slika postavljena ovako samo iz navike ili estetskog izgleda koji su kao takvi jednostavniji za objašnjenje.

Promjer ovoga tijela je upravo onoliki koliko su u timu utvrdili da je starost svemira. Naravno da mjereći duljinu ili udaljenost možemo dobiti baš to i samo to, a starost se ne dobiva tim putem. Dakle svemir je u najudaljenijoj točci od satelita COBE udaljen 13,7 milijardi svjetlosnih godina, a uz pretpostavku da je i u drugom pravcu ista vrijednost, što je teško moguće, naš svemir je promjera nekih 27 milijardi svjetlosnih godina. Taj podatak, promatrajući sliku, vrijedi za najudaljenije točke vodoravno.

Ovaj geometrijski oblik je nastao vrtnjom, po pravcu vrtnje tijelo se izdužilo, a po sredini spljoštilo. Svemirska tijela koja imaju vrtnju su po ekvatoru izdužena, a po meridijanima spljoštena, na što utiče brzina vrtnje i sastav tijela.
Ako je tijelo plinovito i ima veću vrtnju dobiva veći eliptičnost od krutih tijela, ili tijela sa sporijom vrtnjom. Plinoviti Saturn se oko svoje osi obrne za deset i pol sati, a, također plinoviti, Neptun za 16 i to je vidljivo iz značajno veće eliptičnosti Saturna od Neptuna.

Vrtnju svemira možemo dokazati i iz postojanja plavog i crvenog pomaka. Promatrajući svemirska tijela koja se udaljavaju spektralni pomak ide u crveno, dok tijela koja se približavaju imaju plavi pomak. Pogledajmo to iz bližih odnosa, recimo Zemlje i Mjeseca.

svemir-12,the universe

Dokazivanje plavog i crvenog pomaka u svemiru

Promatrajući iz pravokutnika putanju Mjeseca oko Zemlje imamo plavi pomak kada mjesec se kreće prema nama, a crveni pomak kada se odmiče od nas. Iste rezultate ćemo dobiti i kada vrtnju promatramo iz bilo koje točke izvan ili unutar Mjesečeve orbite.
Plavi i crveni pomak jedino su mogući ako imamo vrtnju tijela, a nikako i nikada kada je riječ o širenju ka van ili eksploziji. Ako orbitu Mjeseca sada poistovjetimo sa svemirom vidjeti ćemo da su rezultati COBE-a dobiveni unutar orbite i da vrtnja svemira jedino zadovoljava postojanje odnosa da se neka tijela približavaju nama, dok druga se udaljavaju od nas.

Najudaljeniji svemirski objekti gledani kroz astronomske uređaje prema procjenama kreću se oko 270.000 kilometara u sekundi. Ti se objekti nalaze u nazovimo ga ekvatorijalnom dijelu svemira i kreću se po kružnici.

Uz tu brzinu i promjer od 27 milijardi svjetlosnih godina pojedinom objektu iz toga pojasa treba oko 94,5 milijardi godina da zatvore cijeli krug (2 x 13,7 x π x 1,1), što predstavlja ujedno i jedan cijeli krug vrtnje svemira.

Da se svemir vrti možemo dokazati i kroz postojanje gravitacije, odnosno privlačenja tijela jednog od strane drugog.
Nikako nije moguće na zadovoljavajući način postaviti gravitaciju u volumenu koji se razlijeće brzinom zračenja (tako zvane svjetlosti).
Gravitacija je slaba sila koja postaje gotovo zanemariva na udaljenosti jedne svjetlosne godine kod tijela veličine Sunca i većih, a na nivou galaktika 100 do 200 000 svjetlosnih godina što su vrijednosti u razmjerima svemira minorne i gotovo zanemarive.

Sunce masom čini 99,8% našeg sustava i sa tolikom masom drži na okupu tek 0,2% ostale materije koju čine planeti, kometi,sateliti i sve drugo.

Dakle iz odnosa mase, postojanje tijela privučenih gravitacijom, masom Sunca je zanemariva veličina, a ono tu masu privlači krećući se brzinom od 200 kilometara u sekundi.
Imajući u vidu da je ono promjera 1.392.000 kilometara, računom dolazimo do podatka da se ono pomjeri za jedan svoj promjer za 6.960 sekundi. Sada stavite ovu brzinu kretanja sa vrtnjom u izvanjskom pojasu svemira i dobiti ćete rezultat da tu udaljenost ova tijela pređu za 5 sekundi.

Uslijed privlačenja sva tijela bi se urušila u jednu masu da nema vrtnje.

Djelovanje gravitacije, kada promatramo određeni svemirski objekt, je vrlo slaba sila sa dosta ograničenim prostornim djelovanjem.
Nije razborito iznositi tvrdnju da uslijed gravitacionih sila imamo za posljedicu privlačenje naše galaktike i galaktike Andromeda, a da pri tome ta ista gravitacija ne djeluje na patuljaste galaktike koje se nalaze između njih.

svemir-13,the universe

Naša galaktika..................... Veliki i Mali Magelanov oblak.......................................... Andromeda

Mali i Veliki Magelanov oblak su udaljeni od naše galaktike za 1,5 i 3 širine naše galaktike i gravitacija nema utjecaj na njih i oni se polako udaljavaju od nje, a Andromeda je udaljena 22 širine i jasno je da tu gravitacione sile nemaju nikakav učinak.

Ako pak za pretpostavku uzmemo da se i u izvanjskom dijelu svemira, gdje su brzine bliske brzinama zračenja (svjetlosti), neka tijela privlače, odnosno imaju plavi pomak između sebe, to bi za posljedicu imalo i mogućnost da se neke od njih kreću brzinom valova ili čak i brže.

Primjenjujući vrtnju svemira na iznalaženje uzroka plavog pomaka između naše i susjedne galaktike da se jednostavno zaključiti da se one nalaze u stanju pretjecanja koje proizlazi iz stalnog porasta vrtnje materije od unutrašnjosti svemira ka vanjskom pojasu.

Više je uzroka takvom stanju pri vrtnji, a jedan je da je izvanjski pojas slobodan od utjecaja druge materije koja bi ga usporavala i to da je prostor u kojemu se odvija vrtnja hladniji od svemira i to ga dodatno ubrzava.
Nešto slično imamo i kod galaktika gdje se objekti u njenom izvanjskom pojasu brže vrte od drugih koji su bliže centru galaktike. Kada imamo gravitaciono djelovanje, kao u našem sustavu, za posljedicu imamo opadanje brzine kako utjecaj gravitacije slabi. Merkur kruži oko Sunca brzinom od 48 kilometara u sekundi, Mars brzinom 24,1, a Neptun brzinom tek 5,4 kilometra u sekundi.

Iako postoje sličnosti u vrtnji između galaktika i svemira, koji je u konačnici skup galaktika, ona je potpuno različita. Galaktike se vrte oko centralnog ustroja i postoje zahvaljujući njemu, dok se svemir vrti bez centralnog ustroja i najsličniji su ustrojima pravilnih okruglih klastera, odnosno kuglastih skupova zvijezda.

Brzinu svemira u izvanjskom pojasu znamo, a to je 270.000 km/sek.. Poznata je nam i naša brzina,brzina Sunca, ona iznosi 200 km/s. Poznato je i da će se Andromeda, tobože, sudariti sa našom galaktikom za 2,9 milijardi godina. Sada lako dolazimo putem računa da se Andromeda kreće brzinom od 264 km/sek.

Spoznajom ovoga podatka jednostavno je zaključiti da se naša galaktika u odnosu na Andromedu nalazi bliže središtu, odnosno da se Andromeda nalazi bliže vanjskom pojasu i da se zato očituje povećanje njezine brzine. Sada je također jasno da neće doći do sudara ovih galaktika za 2,9 milijardi godina, već da će tada Andromeda biti u mimoilaženju, odnosno u pretjecanju naše galaktike.

Da još jednom naglasim da do sraza dviju i više galaktika dolazi i jedino je moguće doći unutar vrtnje svemira, a da je to nemoguće ni teoretski konstruirati u uvjetima nekakvog praska, odnosno pravocrtnog razlijetanja ili eksplozije.

Pozadinsko zračenje

Na prijelazu iz milenija u milenij dokazano je, odnosno potvrđeno, postojanje pozadinskog zračenja. Na osnovu pozadinskog zračenja i rekonstruiran je izgled, odnosno mapa ili 3 d prikaz svemira.

......... ........................ svemir-14,the universe

......... .............................3D svemir

Kada imamo izgled svemira i znamo da ima vrtnju koja se odvija u izvanjskom pojasu brzinom od 270.000 km/sek., onda je gotovo prelagano shvatiti da pozadinska zračenja su baš to i nastaju na izvanjskom pojasu po cijelom površinskom sloju volumena svemira.
To i potvrđuju rezultati snimanja kada u izvješću se kaže, da ona stižu sa svih strana svemira. Pozadinska zračenja potvrđuju da je svemir cjelina, konačnog izgleda i da izgleda kao na prethodnoj slici. Uzrok njihovog nastanka leži u njegovoj vrlo brzoj vrtnji i događajima koji se dešavaju u vanjskom pojasu.

Iz promatranja i izučavanja Sunca znamo da i ono bruji i to brujanje je nedvosmisleno snimljeno i prezentirano. Ne treba dvojiti da je brujanje svojstveno svim tijelima koja imaju vrtnju, zvijezdama, planetima, galaktikama i svemirima.

Napomenimo da pozadinsko zračenje nikako, niti teoretski, ne može biti zračenje koje je nastalo iza nekakvog praska (400.000 godina od tako zvanog početka, kada se ta masa počela tobože razvedravati).

svemir-15,the universe

Ovo je početna vrijednost koja prethodi razvedravanju tadašnjeg iskonstruiranog svemira.

Očito je odmah da izračuni koji su podastrli zagovornici izmišljenih konstrukcija nisu točni. Poznato je da se materija kreće sporije od zračenja. Najveća vrijednost kretanja materije zabilježena je u izvanjskom pojasu svemira i iznosi 0,9 brzine zračenja (svjetlosti).
Ako zagovornici Velikog praska sugeriraju da je svemir star 13,7 milijardi godina, tu vrijednost umanjimo za ovih gore 400.000 od kada su počeli račun i dobiti ćemo vrijednost 13,7 (13,6996) koju sada pomnožimo sa 1,1 što je vrijednost za veću brzinu zračenja i biti će nam jasno da se to zračenje nalazi na udaljenosti od 15,03 milijarde godina ili više od milijardu godina daleko od našeg svemira.

Ukoliko i zanemarimo uvriježenu podmetnutu tvrdnju da tijela izračivanjem gube na masi, jer po tome zakonu i uz uvijete koji su tobože tada vladali, 13,6996 milijarde godina su dostatne da se mase više puta nanovo pretvori u energiju, to jest da nestane, vidimo da zračenje iz „toga“ vremena ne može biti pozadinsko zračenje.
Sve i da su putovali istom brzinom ni tada ne bismo mogli naći imalo smislen odgovor zašto dolaze iz svih pravaca?

Istaknimo još jedan put da pozadinsko zračenje potvrđuje zaokruženu cjelinu i da njihovo nastajanje je vezano uz vrtnju te cjeline koja se zove naš svemir.

Odnosi u svemiru

Prije svega odnose u svemiru određuje vrtnja koja za posljedicu ima stalno kretanje svih objekata koji se nalaze unutar svemira, a i sam svemir se kreće.

Privlačne sile su svojstvo materije koje je nastalo pri nastajanju iste uslijed neravnoteže naboja.
Njih nazivaju i elektro-magnetnim silama, a kada su veći objekti nazivaju se gravitacijom.

Nedorečenost gravitacije je nastalo uslijed parcijalnog promatranja i primjenjuje se samo kada je gravitacija privlačna sila.
Zapravo privlačna sila, elektro-magnetna privlačna sila i gravitacija su jedno te isto, samo razdijeljeno po segmentima veličine materije.

Dopuna gravitacije ili nasuprot privlačnoj sili postoji odbojna sila ili antigravitacija.

Nije to nekakva nova neviđena sila već proizvod vrtnje tijela i njihova bipolarnost. Antigravitacione sile, uslijed vrtnje tijela, pomjeraju nadolazeće objekte u kružno, ili eliptično kretanje oko većeg tijela koje se vrti i tako ne dolazi do urušavanje manjeg dijela materije ili tijela koje sada kao takva egzistiraju. Ti objekti su planeti, sateliti,kometi, asteroidi ....

Danas planetima nazivamo tijela koja kruže oko Sunca, ali ne sva, jer planetom se ne smatraju ni Pluton ni nedavno otkriveni deseti planet, a ni tijela iz asteroidnog pojasa te mnogi drugi, jer se pokušava zadržati poimanje od prije nekoliko tisuća godina.

Naime ili su primarna tijela koja se vrte oko Sunca planeti ili su to tijela koja imaju svoju sopstvenu vrtnju.
Danas ne postoji smisleni kriterij koji je jednostavan za logičko poimanje, već imate sustav koji je nametnut i može se nabubati samo napamet bez imalo šansi da razumijete zašto je to tako.

Kada znamo da sva tijela koja se nalaze u Sunčevom sustavu su samo 0,2 % ukupne mase, čiji ostatak od 99,8 % čini masa Sunca ne priliči ih dijeliti po tobože veličini, pa Pluton i deseti planet uvrštavati i izbacivati kako se kojoj grupaciji kada sviđa.

Razlika između Merkura i Venere, nasuprot Mjesecu, Kalistu, Titanu ili nekom drugom satelitu je samo u tome što prvi kruže oko Sunca, a drugi oko Zemlje; Jupitera, Saturna ili nekog drugog tijela.
Zajedničko im je svima da nemaju svoju rotaciju koja je blokirana elektro magnetnim silama primarnog tijela, a zakonitosti po kojima se vladaju su iste.
Imaju samo privlačno silu koju ne mogu upotrijebiti kao odbojnu silu koja se dobiva vrtnjom.
Dovoljno je pogledati površinu Mjeseca i površinu Merkura ili Kalista da vidite jednaku izbrazdanost površine nastale uslijed sudara sa privučenim drugim tijelima. Istovremeno pogledajmo Mars koji ima slabu atmosferu uslijed nedostatne starosti i vidjeti ćete da i tu ima kratera nastalih uslijed sudara, ali u bitno manjem broju.

Kako se sva masa nalazi u Suncu jasno je i da su privlačne sile koje ono posjeduje po hijerarhiji primarne u odnosu na ostala tijela našeg sustava. Sunce privlači druga tijela što je nadmoćna sila odbojnim silama drugih tijela, pa su sudari sa takvim tijelima neminovnost ukoliko im se u putanji nađe drugo tijelo.

Svemir hijerarhiju u odnosima tijela unutar njega samog postavlja na način:

Tek kada uvrstimo sve ove faktore možemo logički, smisleno i jednostavno shvatiti odnose unutar svemira i njega samog.

Iz našeg kuta poimanja, temperatura od 2,4 do 2,7 stupnja po Calvinu, ili iznad apsolutne ništice, odnosno – 270,75 do – 270,45 po Celzijusu, koliko je izmjerena vrijednost za pozadinsko zračenje je vrlo niska temperatura.

Kako to zračenje dolazi sa površine (ovo zamislite kao površinu zračnog omotača Zemlje) ona istovremeno predstavlja temperaturnu vrijednost polja izvan svemira, ili volumena koji ga okružuje.

Bit poznavanja ove vrijednosti leži u činjenici da u tim uvjetima zračenje, valovi ostvaruju brzinu od ~300.000 km/sek., a to je ujedno i brzina supravodljivosti, ili vodljivost vezana uz niske temperature.
Za materiju već znamo da može pri toj temperaturi postići u prirodnom okruženju, bez nečije pomoći, 270.000 km/sek., a to je brzina materije u izvanjskom dijelu svemira.

Promatrajući temperaturnu listu unutar svemira, galaktika, sustava i na i oko pojedinih planeta i zvijezda, odmah je očito da je temperatura vezana uz vidljivu materiju ili točnije uz materiju.

Prosječna temperatura svemira je viša od temperature volumena koji je okružuje.

Materija je i takozvana tamna, ili nevidljiva materija. Sa njom ćemo ući u drugi krug odnosa u svemiru.

Stalno uzlazni proces

Ovaj dio nazivam i kružni proces, jer završni čin uzlaznog procesa kada se vidljiva materija vraća u osnovnu materiju (nevidljiva materija) tada započinje novi krug.

Ispitivanjima posljednje eksplozije Super nove došlo se do vrlo bitne činjenice, da se veći dio materije zvijezde, uslijed eksplozije, dezintegrira, tako reći nestaje.

Naravno da ne nestaje već da se pretvara u osnovnu materiju.
Važnost ovome podatku daje i činjenica da te Nove nisu rijetka pojava, istraživači koji se bave ovom oblašću kažu, na osnovu istraživanja, da svakodnevno u svemiru se dogodi barem jedna Nova.
Također vrlo je bitno imati u vidu i činjenicu da istraživanja govore da se naš svemir uvećava, ne samo širi, već da dobiva na masi.

Dakle zakon o neuništivosti materije moramo nadopuniti postojanjem osnovne materije koja nakon ove Super Nove igra vrlo važnu ulogu.

Ako nama poznata materija nestaje, kako pri tome imamo i povećanje materije?
Kada se ispada kiša, kako to da opet imamo oblake.

Prva stepenica u kružnom toku je nastajanje materije … imamo neutrine, elektrone, pa protone i proces udruživanja, kada okupljanjem nastaju sve veća tijela, pa dobivamo zvijezde koje u konačnici postaju Nove, odnosno eksplozijom se vraćaju u prvobitno stanje osnovne materije.

Ovo pravilo vrijedi za svemir, ali na vanjskom pojasu svemira to pravilo uslijed većih brzina dovdi do burnijih događaja, gdje dolazi do sudara galaktika i eksplozije većine objekata u njima.
To se može nazvati najvećim vatrometom unutar nekog od svemira.

Opadajućoj brzini ka unutrašnjosti svemira, ili rastućoj prema vani, priključuje se i postojanje nepravilnog gibanja dijelova svemira radi njegove neravnomjerno raspoređene mase po volumenu kada umjesto pravilne vrtnje krutog tijela imamo fluidnu vrtnju jedne velike cjeline gdje su odstupanja od čvrsto zacrtane eliptične crte pravilo, a ne iznimka.

Sraz jedne ili više galaktika, njihovi sudari, su proizašli iz tih odnosa, a gravitacija, odnosno privlače sile učestvovale su tek u samom finalu i opet sekundarno, pojačavajući, odnosno ubrzavajući događaj.

Da bi neko tijelo dobilo oblik diska, mora zadovoljiti neke uvijete:

Za Saturn znamo da ima nešto bržu vrtnju, da je sastava između plinovitog i tečnog (plutao bi u vodi, jer je za tri desetine laganiji od vode) i da je star više milijardi godina.

Uvrštavajući te elemente u račun dobivamo da se je obrnuo oko svoje ose barem 4 trlijarde puta (5 milijardi godina x 365 dana x više od 2 okreta dnevno daju taj broj).

U ovim relacijama kada bismo pokušali računati to u razmjerima svemira, koji jedan krug zatvori za oko 94,5 milijardi godina, zamantalo bi nam se u glavi.

Kako god i da je taj oblik postigao iz nekoliko krugova starost svemira izlazi iz okvira kada je nebitno koliki je rezultat, jer brojke mogu se podvesti pod beskonačno, odnosno mnogo, puno, previše, nepojmljivo.

Unutar stalno uzlaznog procesa odvija se još jedan, koji je samo zakonitost ponašanja materije.

Prva složena čestica je protom ili vodik, H2. Iz ovog simbola vidljivo je da je odmah na snazi osnovna zakonitost,a to je povezivanje, ili udruživanje.
Udružene čestice stvaraju svemirska tijela koja, kada su dostatno porasla, počinju, uslijed stiska i rada čestica, stvarati sve topliju jezgru.
Nije ovdje riječ o fuziji, ili cijepanju atoma, već o trenju, odnosno radu atoma.
Diljem naše Zemlje razasuti su aktivni vulkani koji na površinu izbacuju tu materiju, koju zovemo magma, odnosno lava i sva istraživanja pokazuju da to nije kontamirana radioaktivna materija, već materija od koje je izgrađena kora,odnosno površina Zemlje.

Kako masa tijela stalno raste i udružuje se sa drugom, privlačeći je, tijelo stalno povećava svoju temperaturu, pa nastaju crveni, bijeli patuljci, nakon njih zvijezde.
Zvijezde uz malo sreće prerastaju u neke od centara galaktika. Završni čin je Super nova.

Na temperaturu tijela, općenito utječe i vrtnja i nezaobilazno starost. Zvijezde koje imaju sporiju vrtnju su manje vruće od onih sa većom i izraženom vrtnjom.

Vrtnja tijela stvara centralno tijela unutar pravilnih galaktika (mada nema pravilnih i nepravilnih, već samo onih koje imaju centralnu vrtnju i one koje to još nemaju) na više načina:

Tijelo raste privlačeći materiju iz svoje neposredne okoline koja se stalno povećava kako tijelo raste, a također na oba otvora usisava materiju koja se prolaskom kroz dio spirale jako zagrijava i raspoređuje u unutrašnjosti tijela, odnosno oko centra galaktike.

Istražujući Sunce imamo podatak, odnosno činjenicu, da ono na svojim polovima ima ciklone koji se vrte brzinom od 500 km/sat, što znači da oba tipa nastanka tijela u centru galaktika slijede ista pravila.
Dakle svi ustroji najvećih svemirskih tijela u središtu imaju spiralu koja je duga i do 30.000 svjetlosnih godina.

svemir-16,the universe

Pijavica u centru galaktike

Sva tijela koja imaju vrtnju, za posljedicu imaju i kretanje, odnosno pravac.

Za zvijezde, planete i galaktike imamo potvrđene rezultate. Sunce se u okviru Mliječnog puta kreće brzinom 200 km/sek. oko centra galaktike u Orionovom kraku.

Svemir također ima vrtnju, pa samim tim i pravac, ali i drugačije uvjete. On se kreće u vrlo hladnoj osnovnoj materiji i naravno u mnogo širem području, volumenu.
Iz već viđenog za zvijezde, pa galaktike, jasno je da nije riječ o usamljenom objektu, već jednom u stotinama milijardi sličnih tijela.

U ovaj dio izlaganja ulazim, ne iz razloga postojanja još svemira koji se vladaju po istim fizikalnim zakonima, već radi odlika toga volumena.

Nije bitno ni to što ova tijela u ovim hladnijim uvjetima ostvaruju brzine bliske svjetlosti već činjenica da taj volumen na osnovu ovih polaznih osnova mora imati i formiranu cjelinu.
Tako formirana cjelina ponovo ne može biti jedina.

Ovdje ponovo dolazimo do vrijednosti kada prestaje biti smisleno dalje raspravljati, već moramo upotrijebiti izraze: beskonačno, puno, možda spoznajno, ali to i nema nikakvu vrijednost radi beskonačne udaljenosti. Važno je samo istaći da će se svaka sljedeća cjelina brže rotirati i da će prosječna temperatura svake sledeće cjeline stalno padati.

Temperatura je ujedno sljedeća u poimanju svemira.

Prema istraživačkim procjenama došlo se je do zaključka da svemir se sastoji od ~4% vidljive materije, ostalo je osnovna materija koja se sastoji od 75% energije i 25% nevidljive materije.

Ovih 4% su uglavnom vruća i vrlo vruća tijela koja bi u konačnici trebala dostatno zagrijati svemir na snošljivu temperaturu.
Problem je u tome što je jedino vidljiva materija i prenosilac iste.
Izvan vrućih tijela ostale materije ima tek u tragovima. U našem sustavu oko 0,2%, što bi manje-više bilo približno za cijeli volumen svemira.

Tijela odašilju zračenja koja nisu topla, jer ona nisu fotoni. Energija sama po sebi je hladna.

Toplota nastaje tek kada dođe do sraza valova i materije. Taj sraz stvara rad čestica koje počinju se zagrijavati i zračiti nama poznatu svjetlost i toplotu.
Ni ovdje nije riječ o fotonima već o zračenju, zato ma koliko povećavali snagu svjetlosti gustoća ostaje ista, jer nije riječ o materiji već zračenju.

Kako u svemiru ima samo 4% materije, a od toga preko 99% u tijelima, on nije svjetao već crn.
U suprotnom bi bilo krajnje neobično zašto izvan zemljinog omotača imamo mrak, a tobože svjetlost putuje beskonačno.

Svjetlost je proizvod bez dometa ako nema materije da je proizvodi dalje u sudaru sa valovima zračenja.
Ovdje treba odmah dodati da je sada jasno zašto tijela koja zrače ne gube na masi, već suprotno tome stalno rastu, kao i masa svemira.
Doduše masa svemira ne raste radi pritjecanja nove mase izvana, što je također vrlo vjerojatno, već nastankom mase unutar njega sama.
Nastajanje materije u ovom razdoblju svemira je veće nego njeno nestajanje putem Novih i Super novih, odnosno u eksplozijama zvijezda i tijela u centru galaktika.

Nije riječ o sporadičnoj pojavi već o procesu vrijednosti većoj od jedne i više masa zvijezda koje nestaju, a to je najmanje jedna dnevno. Ta vrijednost je veća od mase više tisuća masa Sunca, jer eksplodiraju uglavnom masom vrlo velike zvijezde.

Zagovornici praska i nekakvog početka odskora, pretpostavili su da je materija, a to je ono vidljivo, stigla u ukupnom obujmu te da je nepromjenjiva veličina.
Istraživači svemira su im neprestano skretali pažnju da svemir dobiva na masi, ali na to se nisu osvrtali već su to pokušali zamaskirati napuhavanjem svemira.

Objavljujući rezultate o Super novoj i dezintegraciji većine materije eksplodirane zvijezde stvorila se je ogromna rupa u ionako nakaradnoj teoriji.

Samim tim svemir bi trebao nestajati, ali naprotiv on je u porastu masom i obujmom.

Ovdje nije riječ o minornim vrijednostima jer godišnje nestane veličina 365 x nekoliko tisuća masa Sunca, a to treba pomnožiti sa njihovom pretpostavkom da je svemir star 13,7 milijardi godina /365 x x.000 x 13,7 milijardi) što nam daje potpuno novi pogled na svemir i sve što se zbiva u njemu i oko njega.

U proteklom sugeriranom periodu nestalo je materije u iznosu najmanje moguće vrijednosti od 30.000.000 milijardi masa Sunca.
Nasuprot ovoj činjenici stoji podatak da je u proteklih 13,7 milijardi godina svemir nadomjestio ovaj gubitak i još povećao svoju ukupnu masu.

Napokon stvarajući novu materiju svemir ponovo podliježe zakonima fizike i briše sve senzacionalističke i zastrašujuće scenarije njegovog nastanka u fantastičnim izmišljenim konstrukcijama koje ne podliježu zakonima fizike.

Koliko god misli mogu daleko putovati unutar svemira, volumena u kojem on sa drugim svemirima egzistira, te i toga sljedećeg volumena koji zatvara volumen svih svemira, kao i sljedećeg volumena, sve se ravna po već viđenim zakonima fizike.

Dio zakona koji je već viđen u istraživanju subatomske fizike, a nije još usvojen, je nastajanje protona, odnosno naših atoma.

Nastajanje materije

Završavajući krug nestankom materije, novi krug moramo otpočeti nastajanjem materije.
Subatomski fizičari su potvrdili da iz polja, ili volumena iskaču čestice te da se neke održe, ali većina ih se ponovo vrati u polje.
Kako se ovo kosi sa „znanstvenim“ i religioznim poimanjima ova činjenica je stalno prekrivena pepelom.

Ipak nije to jedini istraživački rad vezan za ovu oblast. Posljednjih decenija bila je prava manija zabavljati se cijepanjem atoma u sudaračima čestica. Danas još samo u CERN-u naglas pričaju o tome kako bi privukli novac za svoje igrarije.
Ti sudarači pokazali su nam kako se raspada atom na tisuće i milijune načina. U praksi to izgleda ovako: uzme se dvije skupine protona (H2 , odnosno čestice vodika bez elektrona) i u sterilnoj cijevi ubrzaju pomoću jakih magnetnih sila do brzine bliske brzini zračenja i sudare ih. Iz krhotina koje su nastale u sudaru izvlačili su zaključke.

U svoj toj priči došlo se je do vrlo velikih otkrića, koja su mimoišla istraživače uslijed već unaprijed određenih pravila, kojima se je propisivalo što je što. Strogo gledajući nije ni jasno zašto se je poduzimalo istraživanje, kada je ono moralo biti, bez obzira na svoju suprotnost,u skladu sa propisanim kriterijima.

Iz cjelokupnog istraživanja vidljivo je, da cijepanjem protona trajno uništavamo česticu i nanovo je ne možemo sastaviti, da se u svome raspadu strogo pridržava pravila:

Čestice koje su trajne i učestvuju u tvorbi materije su:

Proton se sastoji od velikog broja elektrona, neutrina i energije, a elektron se sastoji od velikog broja neutrina i energije, što u konačnici znači da je poslije osnovne materije prva čestica neutrino.
Energija je zajednička za sve sustave, za čestice i osnovnu materiju.

Subatomski fizičari su promatrali nastajanje protona, a to je još uvijek vrlo visoko.
Proton je veći od elektrona za više od 1.800 puta, a za pretpostaviti je da je i elektron za neku sličnu vrijednost veći od neutrina (sadašnje istraživačke procjene se kreću oko 250). Ono što iskače iz polja (volumena) kako su otkrili subatomski fizičari je tvorba neutrina i elektrona koji pokušavaju postati vrlo složena čestica vodika, ili prvi element u periodičnom sustavu elemenata.

Ta čestica nastaje kada neutrini pojedinačno i udruženi u elektron uz sveprisutnu energiju ujedinjeni stvaraju nit ili strunu, (&), sa različitim nabojima na krajevima. Ti polovi se čvrsto spoje i sklupča se nit u kuglicu.

Najvažnije je istaći da niti stižu sa neuravnoteženim nabojem polova, i baš ta razlika, koja je značajna, je početak svih procesa udruživanja i spajanja čestica, odnosno materije.

Čestica što je to?

Kada se krajevi niti povežu i sklupča se nit u grudicu jasno ostaju izražena tri pola, dva sa nabojem i treći neutralan, koji su se pojavljivali u eksperimentima bombardiranja protona sa elektronima, pa su ih nazvali kvarkovima.

Problem je bio i ostao neriješen jer se proton nije nikada pocijepao po kvarkovima, već stalno po elektronima i neutrinima uz energiju.
Onda su se počele dodavati nekakve strašne sile, koje su tobože priječile da se atom rascijepi baš onako kako su oni zamislili, a ne na normalan prirodan sebi svojstven način, na sastavnice od koji je načinjen.

Vodik ovako viđen, a to je poznato i iz kemije, ulazi u spojeve sa izraženim jednim polom, ali dvopolan.
Ovaj drugi pol u povezivanje ulazi kao slaba vodikova veza, naravno uz postojeću jaču vezu.

Nikako ne smije se zaboraviti da je proton sastavljen od nekoliko milijuna i više neutrina, koji su također u neravnoteži naboja pa doprinose dodatno kao korektivni faktor privlačenju između atoma.

svemir-17,the universe

Ovako otprilike, prikaz je čestice vodika snimljen između jakih magnetnih polova.

Da je privlačenje negativnom magnetnom polju jedino na snazi ne bi bilo moguće izvršiti mjerenje, već je vidljivo obostrano privlačenje sa jače izraženim privlačenjem negativnog pola magneta pozitivnog pola čestice. Na suprotnoj strani to je mnogo manje izraženo ali prisutno.

Uzlazna tvorba atoma ne nastaje slaganjem kuglica, što je vidljivo iz Van der Walsovog radijusa.

Vodik ima radijus 120 pm, a helij koji je četiri vodikove čestice 122pm. Da doista nije tako vidimo iz sljedećeg: Hg ima 150 Rw/pm sa 200 atoma vodika, a Ne 154, a ima 20 čestica vodika, ili dušik koji ima 155 i samo14 čestica vodika. Kisik ima 152 i 16 čestica, a silicij 200 sa 32 čestice.

Čestica je nit i kao nit ulazi u tvorbu složenijih atoma.

Kada na nit, u vrlo velikom mnoštvu,djeluje naboj veći od naboja niti ona se otvara i pokušava tvoriti neki od viših atoma.
Jedino tako je moguće objasniti da dva susjedna elementa recimo flor koji ima 19 čestica i neon, koji ima 20 čestica su toliko različiti, a još očitije je kod argona koji ima 40 i kalcija sa istim brojem čestica, a između njih je kalij sa jednom česticom manje.
Iako je isti broj čestica njihova struktura je drugačija, odnosno niti su drugačije posložene.
Potvrdom možemo smatrati i to da atome većinom ne možemo cijepati na dva i više dijelova,radi isprepletenosti strukture. Nisu svi atomi takvi, već ima i niz drugačijih slagalica, više istih ili različitih struktura na sebi svojstven način se povežu i tvore novi atom. Najčešće se takvi atomi i mogu cijepati na elemente od kojih su načinjeni. Kako imamo beskonačno mnogo čestica sva povezivanja odvijaju se u punom volumenu uglavnom vrlo različitih čestica.

U tome velikom broju dolazi i do drugačijeg povezivanja.
Element ima jednu ili više čestica,niti, viška ili manjka, takva čestica teži da se uravnoteži. Svako okruženje gdje nastaju čestice ima i svoje specifičnosti, ali sve imaju gornju granicu održivosti udruženih čestica.
Ta gornja granica na zemlji je od polonija do urana.

Važno je znati da povezivanje ne poznaje gornju granicu, te ono ide protivno toj činjenici. Takvi elementi uzimaju nove čestice i istovremeno odbacuju već postojeće čestice koje su bile udružene i do tada bile sastavni dio čestice, uz radoaktivna zračenja koja su pokazatelj toga procesa.

Suodnosi čestica

Dugo se smatralo da atomi nalikuju zvjezdanim sustavima, da su sačinjeni od jezgre, koju tvore protoni i neutroni i od elektrona koji po heliocentričnom sustavu kruže oko jezgre i tvore elektronski plašt.

Iako smo svojim očima i opipom vidjeli drugačije, uvjeravali su nas da je materija prazna, šuplja. Vladalo je mišljenje, a i danas vlada u 99,9 % znanstvenika, da ako je jezgra veličine naranče, onda elektroni su udaljeni od nje za dužinu nogometnog igrališta.

Novi alat za približavanje atomima zove se stativ, naime nešto nalik na gramofonsku iglu. Vrh je sačinjen od jednog do nekoliko atoma i kroz njega se pušta impuls i mjeri se povratni signal.

Rezultati su bili da atomi liče na kuglice poredate jedna uz drugu, bez šupljina, bez elektronskog plašta.

Istraživanja u svemirskim postajama pokazala su da elementi izvan Zemlje nisu u čvrstom odnosu sa elektronima.
Dobivanje čistih podataka na Zemlji bio je nemoguća misija, jer su elektroni bili prisutni u svim eksperimentima sa česticama, odnosno atomima.
Kada na okupu, na jednom mjestu, koje je ujedno i svako mjesto na Zemlji, imate atome, elektrone, neutrine i energiju i to kod svakog eksperimenta nije nemoguće dovesti ih u čvrstu vezu, ali ove četiri skupine su samostalne unutar istog volumena.
Zamislite prostoriju napunjenu vodom, pijeskom graškom i loptama za picigin. Ta prostorija je prostor koji zatvorite šakama i pri tome ste zatvorili zrak, koji nije ništa drugo do smjesa energije,nevidljive materije, elektrona i atoma. Zrak nije samo smjesa dušika, kisika, vodika, pare i nešto ostalih elemenata, već je uz to i smjesa i elektrona, neutrina i energije.

Nimalo ne bismo pogriješili kada bismo jednostavno zaključili da je zrak, a i sve drugo sastavljeno od energije i nevidljive materije, koja postaje vidljiva kada udruživanjem stvori složene sustave.
Istini za volju, već danas znamo da je sve energija, da sve postaje iz nje i vraća se u nju. Nisam se još susreo sa eksperimentima koji bi dali naslutiti kako dolazi do toga, odnosno kako materija bez naboja postaje materija sa dva pola. Naravno da ima dosta indicija da to naslutimo, ali ovdje je riječ o iznošenju samo dokazima koji su potvrđeni i kao takvi dio su znanstvene korespondencije.


Kolika je starost Zemlje?

Svjedoci smo svakodnevnog revidiranja stečenog znanja u geologiji, paleontologiji, jednom riječju našoj prošlosti i prošlosti Zemlje.

Zemljina kora se uzima kao siguran pokazatelj starosti.
Poznato je da na rasjedima ploča dio kore se podvlači ispod druge, da se negdje odmiče , a prazninu popunjava uvijek prisutna magma, odnosno lava, što je činjenica da se kora stalno obnavlja, kroz ovaj i druge procese.

Debljina kore je ispod kopna od 30 do 70 kilometara, a ispod mora mjestimično oko 12 kilometara. Kanjon Colorado je dubok 1.500 metara, a donji sloj je star 1,6 milijardi godina.
Najstarija stijena pronađena stara je 3,8 do 4,2 milijarde godina, a meteoriti koji dospiju na Zemlju su u pravilu stari 4,5 milijardi godina.

Starost mjerimo tako da utvrdimo kada je ta materija postala kora, a za sve ostale događaje koji su pratili nastajanje Zemlje zagovara se vrijeme od 300 milijuna do milijardu godina, sa težnjom da to budu sve ukupno 4,5 do 5 milijardi godina.

Ova stara metoda je djelomično dobra za dobivanje rezultata za starost pojedinih dijelova zemljine kore.

Napomenimo da se kora stalno mijenja, obnavljajući se. Godišnje Zemlja pokupi i do 100.000 tona svemirskog novog materijala.

Masa Zemlje je 6 x 1024 kilograma, dakle broj 6 sa 24 nule.
Ako podatak od 100.000 tona uvrstimo u račun, uz pretpostavku da je to bio nekakav prosjek od nastajanja Zemlje, dobiti ćemo rezultat da je starost oko 6 x 1024 godina, što bi za posljedicu imalo, da Zemlja nije stara milijarde, već kvadrilijun godina.

Promatranjem svemira i događaja u njemu i nemamo razloga vjerovati da se je, u nekom razdoblju, nešto bitno drugačije dešavalo no što je to danas. Sve u svemiru se događa polako, kroz vrijeme, po svemirskoj uri, sve se rađa dugo raste i burno umire.
Čak i u srazu galaktika nema brzine, a velike brzine ne znače brže okrupnjavanje već suprotno, čak negativno, odnosno umanjiti će se već okupljeno.

Da i prepolovimo ovaj rezultat, pretpostavljajući da je polovica mase okupila se drugdje te već okupljena u više navrata udružila se sa Zemljom, to ništa ne bi umanjilo ovaj ogromni broj, jer bi tada imali 3 x 1024 , znači opet kvadrilijuni godina.
Promatrajući samo koru zemlje vidimo također veliki nesklad u podacima koji danas procjenjuju njenu starost na do 4,2 milijarde godina.

Sloj na dubini od 1.500 metara kanjona Colorado procijenjen je na 1,6 milijardi godina i uz pretpostavku da se radi o prosječnoj debljini kore od 28 kilometara, samo starost kore bi težila veličini od 30 milijardi godina.

Za zemlju koja je nanovo nastala uslijed hlađenja lave utvrđuje se starost nulte godine.
Tu starost također je imala i najstarija registrirana stijena prije 4 milijarde godina. Zajedničko im je da su nastale ohlađivanjem lave, a starost lave mi ne računamo, ispada da je stara nula godina prije 4 milijarde godina i danas nakon protoka tih milijardi godina.

svemir-the-Universe
Snimak svemira sa satelita ESA objavljen 6.7.2010. godine.

Rast kreće od manjeg ka većem, od čestice do zrna pijeska, do stijene , planetoida, planeta, patuljka, mladih, pa starih zvijezda do centralno galaktičkih ustroja, svemira, skupa svemira pa skupa skupova svemira i …

Autor teksta: Slavko Sedić (Weitter Duckss)
Kontakt e-mail: wduckss@gmail.com


Svemir, ipak se vrti - naslovnica
Vrtnja svemira kao jedina realnost

Uvodni tekst ili prolog

Razmišljanja o svemiru su se drastično promijenila od 2004, kada sam objavio skraćeni tekst „Zadarske teorije“ i poslao je na desetke adresa, do danas, kada shvaćanja zadarske nisu više krajnje radikalno i heretičko štivo nego su manje-više standardna komunikacija o ovoj materiji. Naravno da se nisu približavala shvaćanja Zadarske teorije ostalim konvencionalnim mišljenjima, dapače ona su se, razrađujući materiju svemira stalno odmicala, ali prihvaćanje ovakvog razmišljanja je bilo brže. Danas jedva da se može govoriti da promišljanje na ovaj novi način je izvan općih tokova iz ove oblasti.

Svjetska znanost te 2004. godine i ranije je sve promatrala kroz „veliki prasak“ i konačnost. Svemir je „nastao“ iz singularne točke i širio se sve do danas, materija je bila neuništiva i nastala je sva odjednom kao nepromjenjiva veličina. Tako su nastali „zakoni“ o nepromjenjivosti ukupne količine materije (cjelokupnosti materije), na svemir su se počeli primjenjivati entropija i zakoni termodinamike iako ništa nije ukazivalo da se nešto takvo događa u svemiru.

U osnove svemirskih tijela uveli su „zakon“ da zvijezde sagorijevaju materiju, da pri tome stalno gube masu (izračuju materiju) iako je bilo vidljivo da se procesi odvijaju suprotno. Nepoznanice o svemiru su popunjavane svakojakim maštarijama kao: da zvijezde se urušavaju uslijed gravitacije, da ako su iznad 1,4 mase Sunca kada postaju Nove stvaraju imploziju koja pak stvara crnu rupu. „Stvorili“ su patuljke koji su bili mali volumenom, ali masom su bili usporedivi sa velikim zvijezdama, slično njima izgledale su i izgledaju „neutronske zvijezde“.

Kada je pritisak astronoma o povećanju svemira postao prevelik dodali su napuhavanje svemira, inflaciju svemira i veliko umno razmatrali da li će svemir nestati u ledenom prostranstvu uslijed širenja i nedostatne gravitacije, ili će se urušiti i nestati u singularnosti. Objašnjavanje svemira je za primjere uzimalo vijke, cijevi, lijevke i mnogo drugih ovozemaljskih proizvoda koji nisu imali nikakve doticajne veze sa svemirom i rezultatima dobivenih putem promatranja.

Sve bi to i bilo podnošljivo da se radi o nekakvom prošlom vremenu u razvoju civilizacije i znanosti, ali to je sadašnjost i vrijeme posljednjeg stoljeća. Danas eminentni znanstveni časopisi prenose „znanja“ vrhunskih centara da je svemir ravna ploča, a najveći „napredak“ je da je malo zakrivljen, kao da živimo u plošnom svemiru, a ne u volumenu koji se širi na sve strane milijardama svjetlosnih godina. Rimsko pravo kaže: sve što je nastalo na pogrešnim osnovama je također pogrešno, što za naše znanstvenike nije slučaj, jer oni uporno nadograđuju izmišljene konstrukcije novijim „poboljšanjima“ kao što je nadograđivan 2.000 godina heliocentrični sustav vrtnje svega oko Zemlje.

Što god bi neko poželio, bez obzira što to nema nikakve veze sa fizikom i logičnim poimanjem, našao bi se neko, najčešće mnogo njih i „našao“ senzacionalističku zamisao da je svemir upravo to i podastro tomu cijelu knjigu „nove matematike“. Uopće danas nije bitno ažurirati postignuta znanja, tako da na jednoj strani imamo najnovija zbivanja koja najčešće obaraju stare zablude, a na drugoj se unapređuju te stare zablude. Sve bi dobro bilo da to ne iznose isti autori unutar jedne te iste knjige, ili o poboljšanju zabluda govori u knjizi izdanoj poslije.

Tri dimenzije su postale nedostatne pa su počeli izmišljati da ih ima još mnogo i uvjeravaju nas u njihovu stvarnost kao „vladara u novo ruho“ iako se ne vide prisutne su i igraju bitnu ulogu u postanku svemira. Jednom riječju Svemir je postao polje za iznošenje bajki i ne znanstvenih zamisli od strane eminentnih znanstvenika bez ikakvih sankcija, kao što je to nekada bilo sa Schrodingerovom mačkom.

„Ispeglaju“ volumen svemira i prikažu ga kao plohu pa saviju list papira imitirajući plošni „svemir“ kako bi tobože dokazali vjerodostojnost razmišljanja o postojanju „crvotočina“ kao kraći put za prelazak iz jednog u drugi udaljeniji dio svemira ili neki drugi svemir iz nekih drugih „dimenzija“. Volumen nije podložan peglanju i kako ga god savijete ostaje volumen i tu „crvotočine“ nemaju nikakvog smisla.

Kako bi dodatno zamaglili stvarnost uveli su cenzure u svemir koje nam priječe da vidimo „strašne“ stvari, kao da je svemir nekakvo visoko razvijeno umno biće sa svemogućim sposobnostima pa se okomio na nas jadne Zemljane i priječi nam nove spoznaje o prirodi svemira i odnosima u njemu.

Uvještili su da svoje neznanje ili nemogućnost postizanja pozitivnih rezultata smjeste u vrijednosti koje su jednostavno praktički ne provjerljive, nadajući se da ih tako neće moći dohvatiti kritika drugih. Dva desetljeća isisavali su sredstva za provjeru raspadanja materije (raspad protona) smještajući događaj, na kraju, u teško zamislivi red veličine 1033 koji su dosjetljivi eksperimentatori ipak jednostavno dosegnuli praveći bazene tekućine koji su količinom nadmašili taj red veličine. Nakon propasti svih eksperimenata postavili su novi red veličine 1099 što je sada i nemoguće provjeriti jer toliko tekućine i nema na zemlji. Važno je samo da ostanu u pravu umjesto da jednostavno zaključe materija se ne raspada spontano, to joj nije u prirodi.

Tada je krenula potjera za neutrinima (najsitniji dio atoma koji je ishodište raspada svakog protona u sudaračima čestica) koji tobože prolazi kroz svu materiju, naše tijelo, naše oči i to kao mlazovi svake sekunde, ali oni će osmisliti način kako će ih uhvatiti. Odlijevali su se mlazovi novca u detektore koji su postavljani u bazene vode duboko pod zemljom. Novci su pojedeni, ali pozitivni rezultati nisu postignuti, točnije nisu postignuti nikakvi rezultati, a i kako bi se i mogli postići kada cijela platforma na kojoj su građena ispitivanja je nakaradna i puka pretpostavka bez ikakve logičke osnove.

Kako stvari mogu otići doista predaleko svjež su primjer istraživanja u CERN-u. Pustili ručnu kočnicu koja radi kroz skepsu i mašti dopustili da se razmaše, što za znanost i nije tako loše, te su spiskali desetak milijardi € a pozitivnog rezultata nigdje na vidiku. Totalni fijasko. Da nisu toliki novci bačeni u krizi i da se nije moglo predvidjeti izostajanje rezultata to bi bio dobar pokušaj, ali u svijetu su se počeli gasiti sudarači, dok su se naši nastavili kretati dajući veliki doprinos ekonomskoj krizi, što rasipanjem novca, što gubljenjem samopouzdanja kod naših naroda, te što smo sada izvrgnuti ruglu konkurentnih zemalja.

Malo stariji primjer je ogib svjetlosti. Dali su riskirati živote ljudi da idu u ratno područje kako bi promatrali pomrčinu Sunca da bi potvrdili nešto što se je već dugo znalo, da svjetlost stvara ogib, odnosno da nakon prepreke ima sekundarne efekte i na prostor iza prepreke. I tako su, umjesto potvrđivanja ogiba svjetlosti, zaključili da gravitacija Sunca (zvijezda) „slama“ svjetlost ili da se svjetlost „lomi“ uslijed „velike“ gravitacije zvijezde.

To je bilo prije sto godina, a danas kada se posrednim putem otkrivaju egzo planeti koji kruže oko udaljenih zvijezda slušamo kako je na jednoj strani tih planeta temperatura iznad 800°C a iznenađuje ih što i na drugoj strani (tz. tamnoj strani) temperatura ista, pa kažu da mora da tu pušu najbrži vjetrovi u Svemiru kako bi ujednačili temperaturu. Kada kružimo oko Sunca ne vidimo da ono ima različitu temperaturu na nekoj strani, jer zvijezde temperaturu dobivaju iznutra a to je i slučaj sa egzo planetima koji već dugo nisu planeti već su postali zvijezde.

Znanost (posebno fizika) je danas prepuna zabluda i nije ih lako pobrojati. Najočitija zabluda je svjetlost, odnosno fotoni. Fotoni su svjetlo koje svijetli na zemlji, ali 20 kilometara dalje od Zemlje je potpuni mrak, crnilo. Sa Sunca stiže beskonačno fotona koji su „kodirani“ da svijetle tu na planetu, a tamo malo dalje nisu upaljeni. Svijetle oni i na drugim planetima i tijelima sustava, ali između planeta ih ili nema ili ne svijetle.

Ništa nije bolje niti sa atomom. I pored tolikih sredstava uloženih u istraživanje atoma imamo nekakav novi heliocentrični sustav. Jezgru atoma „sačinjavaju“ kuglice (protoni i neutroni) a oko nje kruže elektroni brzinama bliskim svjetlosti kako bi stigli sačiniti elektronski plašt. Kako je nemoguće prikazati kako elektroni kruže kada se spoje dva protona (H2) „dosjetili“ se da zapravo svu materiju povezuju elektroni pri tome krećući se 30.000 km/sek i tvoreći elektronski plašt. Vjerojatno malo trče pa malo povezuju pa nije ni čudo što se sve „raspada“.

U fizici danas osim fotona koji su kodirani, neutrina koji ne poštuju nijedan zakon fizike su i elektroni postali jako nestašni. Ispalite elektron prema rupicama i gle čuda, on kao akrobatski avion prolazi kroz obje rupice, s tim da je elektron bolji jer on prolazi kroz obje rupice istovremeno! Tu iznenađenju nije kraj, elektron prolazi kroz bezbroj atoma (O2 , N2 , i drugih molekula) koji su i preko 50.000 puta veći od njega, ili ih kaskaderski ipak nekako zaobiđe?

Imamo doista besprijekornu tehnologiju za promatranje i proučavanje volumena Svemira, ali i pored nje zagovaraju se, zapravo prezentira se kao „znanje“ kako i kada je nastao naš sustav. Izdvojimo iz cijelog niza bisera samo tumačenja nastanka Zemlje. Prije nekih 4,5 do 5 milijardi godina iz vrelog plina (u svemiru izvan zvijezda je samo hladni plin!) nastala je „vrela“ Zemlja, na kojoj su odmah bili vulkani i pristizali su vreli asteroidi da upotpune burni nastanak i vatromet i to se sve svrši za nekih 300.miliona godina te se sve ohladi. Zašto bi se nešto tada ohladilo a da netom prije toga je slijedilo neke druge „zakone“? Po ovome Zemlja bi se trebala sve više i brže hladiti i ličiti na Uran, Pluton ili barem Mars, ali stvarnost je očito drugačija. Ledena doba su sve kraća, a planet je sve topliji.

Kako ne možemo izvan Zemlje boraviti na drugim planetima, udomaćilo se da se sve ostalo ravna prema Zemlji. Svi planeti i naša zvijezda moraju biti stari kao naš planet, moraju imati isti sastav jer su nastali iz „istog“ oblaka, život je morao postojati i tamo, pa je izumro, neke atmosfere su isparile, kao i njihova mora, Venera je postala najtopliji planet radi stakleničkih plinova, asteroidni pojas je nastao od raspadnutog planeta uslijed nekakvog sudara.

Izgleda da što su nam teleskopi jači i sateliti za istraživanje Svemira napredniji, poimanja su nam sve siromašnija. Iako astronomi vide kako Svemir izgleda i koji su procesi u njemu „znanost“ postanak i gotovo sve drugo objašnjava izvan tih dokaza, a za „dokaze“ nude izmišljene konstrukcije: izlegao se Svemir iz jajeta(!), kojeg i čijeg ni riječi, napuhao se iz singularnosti(!), a gdje se ona nalazi ni slova, izvan planeta i drugih tijela je vakuum(!) koji nas ne usisava, sve se vrti, samo se Svemir razlijeće i td.

Naravno da u moru ovakvih tekstova koji su osnova za „prosvjetljavanje“ o ovoj oblasti u svim školama, ima i dobrih tekstova, samo ih je nemoguće od ovog drugog mnoštva pronaći, a i tiskaju se samo ovi prvi. Biti drugačiji od njihovih „spoznaja“ njihovog Svemira ne da nije dopušteno već je potpuno neisplativo, kao kada bismo na koncertu metalne glazbe počeli svirati djela Vivaldija ili domaću tamburicu sa Šokačkim pjesmama.

Jedna od najdraži tvrdnji mi je da su teški metali ( oni sa najviše protona u neutrona na kraju ljestvice atoma) na Zemlju stigli iz svemira. Istraženo je na desetke tisuća meteora koji su pali na zemlju koji su uglavnom ugljične i silikatne stijene, rijetki su od željeza, što govori suprotno toj tvrdnji. Dovoljno je zamisliti kako bi to stiglo na zemlju milioni tona rudače urana koji je uz to prilično nestabilan!

Iako je pojam vrijeme kao trajanje samo misaona konstrukcija koja znači nešto nama koji se time služimo, njemu se počinju pridavati neke materijalne osobine. Pogledajmo tok neke rijeke i zapaziti ćemo da se njega ne može podvesti pod vrijeme kao i većinu pojava u prirodi. Pao je jedan od milion meteora na Mjesec, što je tu vremensko? Tijela u svemiru se privlače i sudaranjem se udružuju, to je proces kojem vrijeme ne znači ništa. Ali kada vrijeme materijalizirate onda imate više vrsti „vremena“, jedno za jednog a drugo za drugog blizanca, jedno za kočiju, drugo za nadsvjetlosnu letjelicu i tako u nedogled. Vrijeme je samo misaoni pojam a ne prirodna pojava.

Vjerojatno nema udžbenika (iz ove oblasti) da kruženje planeta po stazama ne objašnjavaju sa plahtama po kojima one kruže (računalno to su sada mreže) koje se rastežu kada preko nje nailazi planet. Nema u svemiru gravitacije kao na zemlji pa da sve ide dole. U svemiru gore, bočno, ispred, iza, iznad, u stranu i dolje ima istu vrijednost. Tamo hijerarhiju stvara veličina mase tijela i vrtnja oko osi i beskrajni volumen koji se rotira. Možda bismo „trebali“ plahte staviti ispred tijela ili iza da ne mogu „pobjeći“ ili se urušiti na Sunce, dolje ili gore je bez veze jer otvara ove mogućnosti.


Objavljeni komentari na neke članke iz Svemira

1. Čudovište crna rupa se probudila nakon 26 godina 2. Škamp maglica (Guma 56) 3. 23.6.2015. 4. Novi planet Kepler 452b

5. Pluton nema prsten! 6. Galaxy survey to probe why the universe is accelerating 7. Our mostly dry planetary neighbors once had lots of water—what does that imply for us? 8. Up, up and away, in the name of science education

9. Mogu li se planeti pomlađivati oko mrtvih zvijezda? 10. 18.6. 11. Problemi, odakle stiže voda na Zemlju? 12. Problemi sa zvjezdanim skupovima!

13. Zašto na Mjesecu nema vulkana 14. Zmaj čestica izvan zemaljskog porijekla? 15. Zašto u Hrvatskoj ne bismo pokrenuli svemirske letove?

1. Čudovište crna rupa se probudila nakon 26 godina
25 lipnja 2015

„Zbog različite komponente crna rupa u binarnom sustavu emitiraju zračenje na različitim valnim duljinama diljem spektra, astronomi su kombinirajući visoko-energetske zapažanja s one izrađene na optičkim i radio valnih duljina kako bi dobili potpuni pogled na ono što se događa u ovom jedinstvenom objekt.
"Mi smo bili promatranje V404 Cygni s Gran Telescopio Canarias, koja ima najveći ogledalo trenutno dostupan za optičke astronomije", objašnjava Teo Muñoz-Darias iz Instituto de Astrofísica de Canarias u Tenerife, Španjolska.
Koristeći ovaj 10,4-m teleskop smješten na La Palma, astronomi mogu brzo dobivanje visoke kvalitete spektra, čime sondiranje što se događa oko crne rupe na kratkim vremenskim skalama.
"Postoje mnoge značajke u našem spektru, pokazuju znakove masivnih odljeva materijala u okoliš crne rupe. Veselimo se testira naše trenutno razumijevanje crnih rupa  i njihove prehrambene navike s ovim bogatim podacima ", dodaje Muñoz-Darias.“
Read more at: http://phys.org/news/2015-06-monster-black-hole-years.html#jCp

Te „crne rupe“ nikako da dobiju stalnu definiciju, uvijek ih se prilagođava za dnevne potrebe. Sada usisavaju i bočno. Ne spominje se obzor događaja prije propadanja materije u „crnu rupu“. Prije su se prejedale pa su štucale, pa su počele izbacivati materiju (kvazari) a ne usisavati, sada prikupljaju materiju bočno. Ako pogledate snimljenu fotografiju uočiti ćete da je udaljenost ova dva tijela u binarnom sustavu prevelika da bi bilo moguće prihvatiti tobožnje odlijevanje materije sa jednog tijela na drugi. Imamo, danas, veliki broj egzo planeta u neposrednoj blizini zvijezda i nema naznaka ovakvom ponašanju (odlijevanja materije u korist matičnog tijela). Tijela u  ovome binarnom sustavu su (po slobodnoj procjeni) minimalno 10 x udaljenija (dalja od Neptuna).

2. Maglica Guma 56-također poznata kao IC 4628 ili po nadimku škamp maglica

Prerano (nepromišljeno) objavljeni članak je sretna okolnost da se upoznamo sa ovom udaljenom (6.000 svjetlosnih godina) maglicom u zviježđu škorpiona.

gum-56

Maglica ima promjer od oko 250 svjetlosnih godina i sastoji se od bezbroj sjajnih velikih zvijezda koje imaju vrlo visoke temperature (O tip), a ima i dva bijelo-plava diva (O tip) impozantne veličine.
Pored vrlo velikog broja zvijezda koje se nalaze u maglici (koje su nastale iz nje) maglica ima dovoljno plina i prašine za stvaranje još jednog kruga novih zvijezda.

Više o članku na: phys.org

Kratka rasprava o članku.

Članak inzistira da je maglica nastala iz Supernove. Nerealnost tvrdnje leži u nerazmjeru ukupne mase maglice (uključujući i vrlo veliki broj zvijezda nastalih od nje) i najvećih poznatih zvijezda, super divova. Maglica sama ima dva zvjezdana diva.
Ovdje ne smijemo zaboraviti činjenicu da kod eksplozije velike zvijezde, veći dio materije se dezintegrira ili službeno nastaje „crna rupa“.
Dakle nerazmjer se još više povećava i pronalazak tako velikog tijela možemo naći samo u centru galaksija, a za sada nemamo podataka da oni eksplodiraju.

Crvena boja maglice daje podatak da se sastoji uglavnom od vodika iz čega se da izvući zaključak da joj je sastav sličan sastavu svemira ili velikih vrlo vrućih zvijezda (uglavnom vodik, oko 10 % helij i ostalih elemenata u tragovima). Nastanak ove i većeg dijela maglica (osim onih nastalih eksplozijom zvijezde) je uslijed nastajanja nove vidljive materije odnosno protona, elektrona i neutrina gdje prvo pojavljivanje naredne čestice helija (~ 10 %) je početak stalnog uzlaznog procesa, kako u pogledu složenosti atoma, tako i rastom materije koja tvori prvo prašinu, mala pa sve veća tijela koja vidimo u Svemiru.

Istovjetan sastav maglice i vrlo vrućih zvijezda je iz razloga što visoke temperature razlažu složene elemente prema vodiku što jasno vidimo i u potpunoj odsutnosti radioaktivnih zračenja zvijezda, magme ili lave. Radioaktivnost bi upućivala na nuklearne procese fisije (ili fuzije) kojih nema.

 

3. 23.6.2015.

Dva članka na phsy.org privukla su mi pažnju: Researchers discover why 'blue hook' stars are unusually hot i Rosetta tracks debris around comet.

Prvi objavljuje istraživanje zašto su neke zvijezde plave boje i dovode ih u vezu sa vrlo brzom vrtnjom zvijezde uz ostalo.  I to im je novost i plod dugog istraživanja!

Citat sa moje WEB stranice:
“Temperatura zvijezda u direktnoj je vezi sa brzinom rotacije zvijezde oko svoje osi. One koje imaju malu vrtnju su crvene, a kako se povećava brzina vrtnje rastu sjaj i temperatura, zvijezde postaju bijele i plave. Ako se pogleda Hertzsprung–Russell dijagram primjećuje se da istog sjaja mogu biti zvijezde vrlo male mase i super divovi, mogu biti bijeli, crveni ili plavi. Masa i količina tz. goriva kojeg sagorijevaju očito nije prihvatljivi odgovor, jer imamo zvijezde istih masa, odnosno veličine, ali sjaj im je potpuno različit.“

Drugi navodi da su primijećena pomoću sonde File manja tijela u orbiti oko kometa. Trebali  su objaviti i da se komet vrti oko svoje osi, što je za njih nevažno jer:
"Broj satelita koji su u orbiti oko planeta u direktnoj su vezi sa masom planeta i brzinom vrtnje istog oko svoje osi.
Mali Pluton radijusa 2.300 km, mase 0,002 mase Zemlje ima nekoliko satelita, a jedan je u odnosu na Pluton stvarno veliki. Oko svoje osi Pluton se okrene za 6,4 dana!
Merkur ima radijus 4.880 km, mase 0,055 i nema satelita, kao ni Venera čiji je radijus 12.104 km, mase 0,82(!). Zajedeničko im je da nemaju vrtnju (vrtnja im je oko osi približna vrtnji oko Sunca).“ Citat iz „Znamo li sve o Sunčevom sustavu“ objavljen na ovome forumu.

 

4. Novi planet Kepler 452b

Napokon jedna obećavajuća vijest. NASA je objavila da je pronašla planet u nastanjivoj zoni, 60% veći od Zemlje, sa temperaturom od -8 °C, sa gustoćom 10,4 g/cm3, gravitacije 1,74 g, koji kruži oko zvijezde u orbiti koja traje 385 dana. Zvijezda je 10% toplija od Sunca i daje 20% više svjetlosti.

mapa-umjerene-zone

Dijagram orbite Kepler-452b unutar Kepler-452 sustava, u odnosu na unutarnji Sunčev sustav i Kepler-186 sustava, te njihovih planiranih nastanjivih zone.

 

Prvo što privlači pažnju je gustoća planeta. Zemlja ima gustoću 5,24 g/cm3, Mars 3,93, Jupiter 1,33, Sunce 1,411… Zapravo i ne poznajemo tijelo ovako velike gustoće. Njegova gustoća je u rangu gustoće metala srebra u čistom obliku. Tome u prilog govori i da je masa 453b 5 Zemljinih masa.
Uvidom u Periodični sustav i geologiju planeta i tijela u našem sustavu nameće se da se planet 452b  većinom sastoji od Lantanoida, prijelaznih elemenata i elemenata koji imaju veliki broj protona koji su izvan ovih dviju skupina (olovo, bizmut…).

Drugo je vrlo niska temperatura koja se procjenjuje na -8°C. Tijelo ove veličine sa orbitom približnoj Zemljinoj uz bržu rotaciju matične zvijezde, koja je 10% veća od Sunca i 20%  sjajnija ne može postojati zbog gravitacionih sila. Ako je točno da je tijelo udaljeno približno kao Zemlja od zvijezde ono je crveni ili bijeli patuljak, jer snaga djelovanja gravitacionih sila i veličina planeta (bez obzira na masu jer se ona prilagođava uvjetima) rastalili bi planet i zagrijali na temperaturu iznad 700°C.
Da nije tako ukazuje vrlo niska temperatura od -8°C. Ova temperatura odgovara za ovakvo tijelo čija je orbita iza orbite Marsa. Masa je dovoljno velika da stvori dostatne tlačne sile i rastali jezgru koja je manja od Zemljine u apsolutnoj vrijednosti. Za Kepler-452b to je oko jedne trećine do ½ planeta.
Zvijezda Kepler-452 brže rotira od Sunca (20 dana ili manje) što pokazuje povećani sjaj za dodatnih 10% . Brža vrtnja zvijezde automatski znači i brže kretanje planeta po orbitama oko nje, 452b bi morao biti znatno brži od 30 km/sec. da zatvori krug za 385 dana.

Vulkanske aktivnosti na planetu 452b su prisutne ali su rjeđe i silovitije a nema ni tektonskih ploča. Vrela jezgra zagrijava planet dovoljno da je u Ledenom dobu koje počinje biti kraće i kraće.
U ovim okolnostima nema nikakve sličnosti sa Venerom jer ona ima skoro 500°C naspram -8 planeta 452b. Nikakvi staklenički efekti nisu u igri.
Atmosfera mora postojati (planet ima vrtnju oko svoje osi, geološki je aktivan i vrlo je star) ali njen sastav nije sličan našoj atmosferi već više Marsovoj uz neka neugodna iznenađenja (SO, čestica teških metala…).
Voda je prisutna u manjim količinama u obliku leda, ali može se naći u izoliranim mjestima i tekuća onečišćena teškim metalima ali ipak pogodna za nastanak života koji je također izoliran i rijedak.
Ako neko ima mogućnosti posjeta planetu 452b savjetujem rudarenje i vrlo brzo će postati super bogat.

 

5. Pluton nema prsten! ?

Sada je potpuno izvjesno da oko Plutona nema prstena (potvrdila NASA), koje su znanstvenici uzimali zdravo za gotovo. Prvi puta sam u: www.vijesti.me 12.7.2012 08:32 objavio procjenu (izračun) da je gotovo zanemariva mogućnost da Pluton ima prsten, o tome sam pisao u geek.hr (i www.unexplained-mysteries.com/forum) ( Do neke sljedeće prilike, možda već kada misija Novi horizonti stigne do Plutona (proljeće 2015.) da se uvjerimo da on nema prstene.

Proračuni su jasni: mala brzina vrtnje oko osi, mala masa i pored vrlo povoljne niske temperature = nema prstena, ali treba napomenuti da su vrijednosti granične što pokazuje masa njegovih satelita koji su masom u odnosu na matični planet daleko iznad prosjeka ostalih 8 planeta i Sunca.) u ožujku 2014. u uvodu za članak: Što ako doista registriramo valove koji stižu iz prošlosti?

Znanstvenici su se rukovodili „znanstvenom“ metodom, ako prstene imaju Jupiter, Saturn, Uran i Neptun „čista je logika“ da ga ima i Pluton. Ništa ne bi bilo čudno da se oni nisu počeli javno hvaliti kako je to potpuno sigurna stvar snimajući „znanstvene“ emisije na televiziji (vidi  http://www.vijesti.me/caffe/oko-plutona-kruzi-ipak-pet-satelita-82400 u komentaru na članak).

Kada su vam argumenti: mora imati jer to je slijed, ne bi bili korektno da su pogodili kao ćorava kokoš zrno žita, već su se pošteno obrukali i sada (kao i uvijek u slučaju poraza) nude objašnjenja (nesuvisla) da Charon je uzrokom njihovih problema. Kod Saturna znanstvenici kažu da su sateliti čuvari prstena, da bi se bez njih raspali, a sada imamo potpuno suprotan pristup, tj. da su uzrokom njihovog nepostojanja.

Radeći procjenu o mogućnosti postojanja prstena oko Plutona (osim da kada „znanost“ nešto tvrdi unaprijed, to mora biti pogrešno) uzeo sam : da Pluton ima malu masu (koja i nije bitan čimbenik za formiranje prstena), da mu je vrtnja oko osi vrlo mala (6,4 dana) te da je temperatura znatno niža od plinovitih planeta.

U procjenu sam morao uvrstiti da Pluton i pored male mase i spore vrtnje uz povoljne niske temperature ima relativno više mase satelita od ostalih planeta ( relacija: masa planeta/ masu satelita).

Ništa osim niske temperature nije upućivalo na postojanje prstena kao ni oblaka čestica koje kruže oko njega (najnovija potraga New Horizont).

U međuvremenu je nađen asteroid sa prstenom (Chariklo) pa je procjena mogla dati istu vrijednost kada bih izostavio utjecaj mase tijela na formiranje prstena. Glavni čimbenici su brzina vrtnje (90%) i visina temperature okoliša.

Ujedno na kometu 67P/Churyumov-Gerasimenko Sonda Philae je pronašla tijela koja obilaze oko kometa u pravilnim orbitama čime je potvrđeno da „ tijela koja imaju vrtnju imaju sposobnost zarobljavati manja tijela u orbite oko sebe (duž ekvatora)“ što je također bilo objavljeno u članku „ Znamo li sve o Sunčevom sustavu? (+eng. i rus.). I ovo je ( Rosetta tracks debris around comet.) za znanost prvorazredno iznenađenje. Ne može se očekivati dobivanje pozitivnih rezultata kada rotaciju tijela oko svoje osi uopće ne uzimate kao osnovu za sve izračune što nas čeka u svemirskom prostranstvu.

Objavljeno u: forum.geek.hr/,
www.unexplained-mysteries.com/forum,
sdnnet.ru/forum

Što ako doista registriramo valove koji stižu iz prošlosti?

mnostvo svemira

Ovaj članak je već bio objavljen u Kolumni + i ujedno je i posljednje izlaganje na temu vrtnje svemira kao jedine realnosti, te uzročnim posljedicama koje proizlaze iz vrtnje, odnosno koje dovode do vrtnje.
Izvinjavam se čitateljima na predugoj gnjavaži i pogreškama koje su nerijetko bile bizarne. Do neke sljedeće prilike, možda već kada misija Novi horizonti stigne do Plutona (proljeće 2015.) da se uvjerimo da on nema prstene.
Proračuni su jasni: mala brzina vrtnje oko osi, mala masa i pored vrlo povoljne niske temperature = nema prstena, ali treba napomenuti da su vrijednosti granične što pokazuje masa njegovih satelita koji su masom u odnosu na matični planet daleko iznad prosjeka ostalih 8 planeta i Sunca.
Autor
...

Oko Plutona kruži ipak pet satelita

Vijesti.me
www.vijesti.me

12.7.2012 08:32

 

Svemirski teleskop Habl otkrio je da oko patuljaste planete Pluton kruži ne četiri, već pet satelita

Weitter Duckss 1 godinu i 11 mjeseci

Danas u emisiji Univerzum na IQS.life govorilo se je o otkrivanju prstenova oko Plutona putem misije Novi Horizonti (prvi podaci 2015.g.) Prstenovi oko svemirskog tijela vezani su za masu, brzinu vrtnje i temperaturu. Pluton je male mase, male brzine vrtnje i uz povoljnu nižu temteraturu ne može formirati prstenove. Kao u tekstu www.svemir-ipaksevrti.com veća masa i veća vrtnja znači i više satelita. Ako nema vrtnje nema ni satelita (Venera, Merkur).

 www.unexplained-mysteries.com
Weitter Duckss

    Ectoplasmic Residue

  • Member
  • multisvemir
  • 237 posts
  • Joined:11 Jun 2014

Posted 09 August 2014 - 07:47 AM

Let's check the math before  spring of 2015, when the mission New horizons will have reached Pluto, to convince us that it does not have rings. 
The calculations are clear: slow speed of rotation around its own axis, small mass, and even though there is very favorable low temperature, there are no rings. But, it is needed to point out that the values are contiguous, which is demonstrated by the mass of its satellites. Related to their home planet, they are in terms of mass by far beyond the average of the Sun and other 8 planets.

 

6. Galaxy survey to probe why the universe is accelerating

"U 1990, astronomi studirajući eksplozijea zvijezde - supernova - u udaljenim galaksijama otkrili da širenje Svemira ubrzava. Ovo je došao kao iznenađenje, jer su znanstvenici u to vrijeme mislili da usporava. Bez očitog rješenja pri ruci, znanstvenici su tvrdili da mora postojati neka vrsta tajanstvene sile - tamna energija - koja utječe na svemir odvojeno. Poslije oko dva desetljeća, mi još uvijek ne znamo što je tamna energija, mislimo da bi činila 71% od svih energija u svemiru. Jedna teorija kaže da može objasniti napuštenom verzijom Einsteinove teorije gravitacije - poznatu kao "kozmološka konstanta" - što je mjera energetske gustoće vakuum prostora. Drugi tvrdi da je uzrokovana zagonetnim skalarnim poljem, koje može varirati u vremenu i prostoru. Neki znanstvenici čak vjeruju da čudno "energija tekućine" koji ispunjava prostor bi moglo potaknuti širenje."

Read more at: http://phys.org/news/2015-06

Neke teme (kao život izvan Zemlje, tamna materija i energija..) uporno se nameću, ponavljajući ih beskonačno puta. Doima se da su one tu za popunjavanje bijelog prostora i služe same sebi.
Posebno je smiješno (i žalosno) slušati tvrdnje da su negdje tamo uočili malo tamne energije, kada u osnovi se sugerira da ona (tamna materija i energija) čine 95% ukupne mase Svemira. Logično bi bilo da se tu i tamo vidi malo vidljive materije (4 - 5%) koja jednostavno mora biti unutra preovladujućih 95%.
Nemamo mi što tražiti tamnu tvar tamo daleko i negdje, ona mora biti svugdje (za razliku od vidljive materije) pa i uz (i na) samu Zemlju.
Podsjetimo se na članak (http://www.svemir-ipaksevrti.com) „ Zašto je Svemir hladan“. Citat: ...Ne može nam promaći da ne primijetimo da se osnovna materija (nevidljiva materija i energija) ipak zagrijava, za oko 100°K! Bliže Suncu je manje hladno ~ 100°K (na tamnoj strani Merkura), od prostora koji se proteže dalje, na tamnijoj strani Plutona je oko 30°K, dok je na kraju sustava u Ortovom oblaku ~4°K (~-269°C) a na kraju Svemira 2,4 do 2,7°K. Da i ne znamo da tamo nešto ima (izvan omotača u „praznom“ prostoru) iz ovoga bismo mogli zaključiti da se nešto povinuje zakonitostima sličnim vidljivoj materiji (to potvrđuje i stalno opadanje snage ili intenziteta valova što se dalje udaljavamo od tijela koje ih odašilje).

Sve ovo potvrđuje da se radi o materiji i ne mogu joj se odreći sličnosti sa vidljivom materijom, ali moraju se primijetiti i razlike. Jedino nije moguće ovaj prostor, kada promatramo ove činjenice, povezati sa praznim prostorom, jer prazni prostor ne može se ponašati po sličnim zakonima po kojima se ravna vidljiva materija, on je prazan prostor bez zakonitosti, može samo prosljeđivati dalje bez bilo kakvog utjecaja na događaj ili radnju. Kraj citata.

 

7. Our mostly dry planetary neighbors once had lots of water—what does that imply for us?

"Nastanjive zone, također poznate kao "Zlatokosa zona", je područje oko zvijezde gdje prosječna temperatura na planeti omogućuje tekuće vode s kojima napraviti juhu. To je da tekuća vode koje ćemo loviti ne samo za naše buduće namjene, već kao pokazatelj gdje bi izvanzemaljski život mogao biti u svemiru. Problemi izvan ovog raspona su prilično očiti. Prevruće, to je trajni parni kupelj, ili gdje nastaju odvojeni elementi vodika i kisika. Onda se kisik spaja s ugljikom u obliku ugljičnog dioksida, a vodik ostaje nepovezan."

Read more at: http://phys.org/news/2015-06

Kada ne možete tražiti život možete o tome pisati i nagađati.
Nedostatak rasprave (ove i drugih) što Svemir i tijela u njemu promatraju na već zastarjeli način. U centru je zvijezda, a što je zvijezda veća (to za ove rasprave automatski znači i viša temperatua, što je potpuno netočno) nastanjiva zona je udaljenija.
Tijela su u stalnom rastu, pa ono koje je danas nastanjivo nije sutra i obrnuto. Mars na mjestu Zemlje je i dalje planet nepogodan za život, jer nema dostatnu masu koja će stvoriti dovoljan tlak unutar planeta i proizvesti vruću jezgru. Vruća jezgra (i njena veličina) stvaraju geološke procese uslijed kojih nastaju značajnija atmosfera, voda i drugi spojevi, pa i život. Mars će jednog dana imati život, Venera ga je možda imala ( ne nikako ništa slično ovome danas na Zemlji jer nema rotaciju tek jednu godišnje).
Zvijezde se promatraju bez efekta vrtnje, odnosno rotacije oko svoje osi što je krajnje nelogično. Brzina vrtnje utječe na brzinu tijela u orbiti oko zvijezde, uslijed veće brzine sile se povećavaju i rad tijela je veći i brže se zagrijavaju, a i bliže mogu prići sa orbitom zvijezdi (često govorimo o binarnom sustavu zvijezda bez spoznaje da su neki samo planeti bez kore što vidimo kod egzo planeta).

 

8. Up, up and away, in the name of science education

"Straub sugerira da visinski baloni su zreli za eksploataciju u znanosti obrazovanja i šire, ali tu postoji potreba za formalnom dizajn okvira za visinskom balonom. Tu je i potreba za okvir kako bi ova tehnologija učinkovitiji u dodiplomskim sveučilišnih studija, primjerice, putem standardnog pristupa poboljšanju nosivost dizajn. Funkcija visinskog balon je nevjerojatno jednostavana: on podiže objekte prema gornjoj granici Zemljine atmosfere, objašnjava Straub. Oni se koriste dva puta dnevno za vremenske prognoze u približno 700 mjesta širom svijeta. Baloni se također koristi za probni let svemirske i druge svemirske tehnologije i različitih znanstvenih nastojanja, uključujući jednostavno pada nosivosti do Zemlje gravitacijskom istraživački rad, na primjer."

Read more at: http://phys.org/news/2015-06-science.

Ne mogo točno reći jesu li baloni postali hit poslile rasprave o mojoj temi (na forunu www.unexplained-mysteries.com) gdje je to sugerirano za istraživanje svemira, ili je to samo puka slučajnost da nekoliko tjedana poslije to usvoji NASA pa su sada baloni hit.
Ipak njihova razmišljanja na temu balona su samo na silu razmišljanja bez kreacija. NASA-i sam predložio da umjesto jednog balona uz puni balon pošalje nekoliko praznih balona koji će kada tlak postane prevelik u balonu preuzeti višak plina (sigurnosni ventil) i tako dobiti na visini i postići kontrolu nad događanjima oko balona i spriječiti eksploziju.
Kontrolom količine plina (dodavanjem i ispuštanjem) se može postići da balon ostane duže u orbiti oko Zemlje u balon orbiti koja bi trebala biti između 40 i 70 kilometara visoko od Zemlje.

 

9. Mogu li se planeti pomlađivati oko mrtvih zvijezda?
Prije 19 sati od Whitney Clavin

„Dakle, divovski planet bi mogao nabubri u masi i zagrijavati se zbog trenja osjetno od pada materijala. Ova starija planeta, što se hladi tijekom milijardi godina, će ponovno zračiti toplo, infracrveni sjaj.
Nova studija opisuje  mrtvu zvijezdu  ili bijelog patuljaka, koji se zove PG 0010 + 280. Dodiplomski student na projektu, Blake Pantoja, a zatim na UCLA, sretnim slučajem otkrio neočekivanu infracrveno svjetlo oko ove zvijezde, dok u potrazi kroz podatke iz NASA-Wide-field Infrared Survey Explorer ili WISE. Follow-up istraživanje ih je dovelo do Spitzer promatranja zvijezde, snimljene još 2006. godine, koja je također pokazala višak infracrvene svjetlosti.
U početku, tim je mislio ekstra infracrveno svjetlo je vjerojatno dolazi iz diska materijala oko bijelog patuljka. U posljednjih desetak godina, sve više i više diskova oko tih mrtvih zvijezda je otkriveno, oko 40-do sada. Diskovi su, zaključili su, formirani kada asteroida zalutao preblizu bijelih patuljaka, postepeno otkidanje komada asteroida od strane bijelih patuljaka "intenzivnim, šišanjem od gravitacijske sile.“
Read more at: http://phys.org/news/2015-06-planets-rejuvenated-dead-stars.html#jCp

Promatra se Svemir kao zaleđena slika, s tim da je u pokretu samo ono o čemu pišu. Prvo, zvijezde ne bubre (nemaju kvasac) nego stalno rastu uslijed pritjecanja prašine, plina, asteroida, kometa i većih tijela. Na Zemlju dnevno pristigne ~170 tona „svemirskog“ materijala što znači da se masa Zemlje svakodnevno povećava za ~170 tona, Zvijezda tu nije izuzetak (promatrali smo nekoliko takvih (većih) događaja).
Iz navedenog citata na početku, oko boje zvijezde i njene vrtnje, jasno je da bijeli patuljak zvijezda ima brzu vrtnju oko svoje osi, što je glavni razlog postojanja diska oko nje, bržu nego kod naših brže rotirajućih planeta sa diskovima ili prstenima.

19.6
"Hubble zapažanja nam govore da je vrhunac Quasar aktivnosti u ranom svemiru pokreću galaksije koje se sudaraju, a zatim spajaju", rekao Eilat Glikman iz Middlebury College u Vermontu, glavni autor studije i bivši Yale postdoktorski istraživač. "Svjedoci smo da se kvazari u svojim tinejdžerskim godinama, kada oni rastu brzo."
Glikman odlučio tražiti " crvenilo prašine kvazara" u nekoliko kopnenih istraživanja infracrveni radio neba. Ove kvazari su obavijeni prašinom, zatamnjenje svoju vidljivu svjetlost.“

Kada kažete da tijela rastu i dobivaju na masi (promatrajući kratere na površinama tijela) to je hereza. Ovdje je rast tijela uzet zdravo za gotovo.
Problem nastaje kada ovakva promišljanja dovedemo u sadašnjost (kvazara imamo i unutar miliona svjetlosnih godina udaljenosti (oni kažu starosti). Uvijek je lako iznijeti tvrdnju za vrlo udaljene objekte koje malo tko može provjeriti.
Jedino je jasno da eliptične galaksije (vrlo brze vrtnje) u centru gdje je vrtnja najveća imaju svjetlosni snop na polovima i više je no izvjesno da nisu nastali uslijed spajanja dvaju galaksija (izuzetak je vrlo malo moguć) niti crne rupe (kako će biti crne kada svijetle?). Različita udaljenost kvazara od nas potvrđuje da se slični procesi događaju na cijelom području svemira.

 

10. 18.6.
Europska svemirska agencija priprema se lansirati svemirsku sondu, koja treba uzeti u obzir minimalnu udaljenost od Sunca, otprilike jednake udaljenosti od Sunca kao orbita planeta Merkur.

„Gusto nakupine zvijezda čekaju nesreće koja se dogoditi u svemiru. Nova slika pokazuje mjesto u blizini centra Mliječne staze s gomilom zvijezda koje se vjerojatno sudaraju, spajaju i guraju jedna drugu od sebe.
Zvijezde imaju procijenjenu masu od oko 1,5 milijuna sunaca i pakirana tako čvrsto da je recept za kozmičkih sudara, rekli su znanstvenici.
Doista, naša zapažanja potvrđuju Liller 1 kao jedan od najboljih 'laboratorija', gdje se utjecaj dinamike klastera zvijezda na zvjezdane evolucije mogu proučavati", rekao je Ferraro u istom priopćenju.“ (www. phys.org)
Vidimo još jedan skup (klaster) zvijezda koji je nastao kroz dugo vremensko razdoblje. Zvijezde svojom vrtnjom i privlačnim silama su stvorile najgušći dobro uređeni sustav. Nisam našao podatak da se u klasterima događaju sudari što sugerira jasno da se to ne događa niti u ovome slučaju.

17.6
Kepler-138 je crveni patuljak s približno 57% mase i 54% radijusa Sunca . Ona ima temperaturu površine od 3871 ± 58°K, rotacije ~10 dana, brzina rotacije ~3 km/sek.

„Kepler-138, hladno, prigušeni crveni patuljak s masom oko pola od Sunca. Kepler-138 nalazi se oko 200 svjetlosnih godina od Zemlje, u sazviježđu Lira. (podaci sa Wikipedije)"

Tri egzo planeta kruže vrlo blizu svojoj zvijezdi. Kepler-138 b za nešto više od 10 dana završi svoju orbitu, Kepler-138-c gotovo 14 dana i Kepler-138 d za oko 23 dana.
Kepler-138 b, je oko jedne petnaestine ili 6,7 posto, od mase Zemlje, ili oko dvije trećine mase Marsa.
Sva tri planeta koji kruže oko zvijezde Kepler-138 su vjerojatno prevruća da bi zadržali tekuću vodu. Na najudaljenijem planetu, površinske temperature su oko 250 stupnjeva celzijusa (120 stupnjeva Celzija), dok su oni na unutarnjim planetima oko 610 stupnjeva F (320 stupnjeva C). “ (www.space.com)

Zanimljivost ovdje je (uz već citirano) da brzina orbite Keplera-138b je 10 dana kao i zvijezde. Kada tomu dodamo paralelu Sunce - Merkur možemo vidjeti da najbliži planeti kruže brže od zvijezde da bi zatvorili cijeli krug istovremeno, što je udaljenost veća slabi gravitacija pa su tijela sporija (izuzetak počinje kada je temperatura oko tijela niža od 4°K).
Površinska temperatura unutrašnjih planeta (Kepler-138c i b) vjerojatno je povišena i radi rastezanja uslijed gravitacije planeta Kepler-138d (kao kod Jupiterovog satelita Io-a).

15.6.
„U 2018, Meksiko možete staviti svoju sondu na Mjesec“

Svi već uviđaju da je najbolja reklama jedne zemlje da li je i koliko prisutna u svemiru. Ne pomaže teoretiziranje što možemo vidjeti kod Uzbekistana, teorija je ovdje potpuno podređena odlasku izvan našeg planeta. Već duže to je hit. Mi ćemo kao i Kazahstan biti poznati jer će Švicarci uskoro početi graditi svemirsku postaju kod Udbine.

13.6.
NASA testira odvajanje „letećeg tanjura“ sa balona na visini 25-30 kilometara visoko od površine zemlje i spuštanje sa velikim padobranom, prvi put neuspješno. Tanjur se razbio o zemlju. Bio je to očekivani rezultat, jer za ovu staru tehnologiju (koja je sada samo megalomanska) to su granične mogućnosti. Daleko smo mi od početka osvajanja Svemira.


„Dok se približavaju jedna drugoj, njihova sudbina je jasna: sudar je neizbježan. Moglo bi se zamisliti da utjecaj između dva protona može izgledati poput sudara subatomskih biljar loptice. Ali pravila mikro svijeta su sasvim drugačije od onoga što poznaje intuicija “.

Ponovo sudaraju protone (čestica vodika bez elektrona). Pozivaju se (reklama) na Higgsov bozon (u 95 % uzoraka nije ga bilo, u preostalom „našli“ su dva različita događaja koja su proglasili božjom česticom, da opravdaju bačene milijarde €). Zanimljivo je da spominju njegovu veličinu koja je 125 masa protona. Dešava se isto kao i sa „izgradnjom“ elektrana na plazmu. Puno vike, kroz dugo razdoblje, utrošeni desetci milijardi € a rezultata nigdje. Čak su, tada, odredili južnu Francusku za lokaciju izgradnje elektrane na plazmu. Danas treba kopati duboko da bi naišli na bilo kakav podatak o toj materiji. Kratka pamet, opet sve kreće iz nova.

 

11. Problemi, odakle stiže voda na Zemlju?

Kada već nema tih prepredenih svemiraca na kometima rasprava se preselila na potragu za vodom.
ESA-ina sonda Giotto istraživala je Halleyjev komet i utvrdila da voda koju posjeduje nije slična vodi na Zemlji, posjedovala je dva puta više teške vode (deuterija) od naše vode. Dobivanjem i podataka sa drugih kometa koji stižu iz Ortovog oblaka znanstvenicima je preostalo samo isključiti mogućnost da je voda stigla kometima iz Ortovog oblaka.
Nije prebivalište kometa samo u Ortovu oblaku već i u Kuiperovom pojasu i tamo ima zaleđenih gruda blata. Istraživanja kometa Kuiper Belt 103P/Hartly 2 2011. pokazala su podudarnost vode na ovome kometu sa našom vodom.
Posjeta Rosette i spuštanje na komet 67 P/CG donijela je obrat jer je utvrđeno da voda kometa ima tri puta više teške vode od vode na Zemlji.
Citat iz članka: Ako Zemljina voda došla iz Kuiperovog pojasa - čak i ako je većina njih su bili poput kometa 103P / Hartley 2 - i ako je samo mali dio bio poput kometa 67P / CG, Zemljin deuterij- vodik omjer će biti znatno veći nego što je to danas."To vjerojatno isključuje komete Kuiperovog pojasa od dovođenja vode na Zemlji", rekao je Altwegg. Umjesto toga, većina Zemljine vode, vjerojatno je isporučen od strane asteroida, rekao Altwegg.
"Današnji asteroidi imaju vrlo malo vode - to je jasno", dodao je Altwegg."Ali to je vjerojatno nije uvijek slučaj. Tijekom kasne teškog bombardiranja prije 3,8 milijarde godina, u to vrijeme, asteroidi su imali mnogo više vode nego što je imaju danas."

krateri

Trend kretanja hipoteza je ostao isti, morala je voda stići odnekuda. Nikako nije jasno zašto paralelno ne postavljaju pitanje, zašto je nema na Marsu, pa i njega jednako pogađaju kometi i asteroidi ako ne i češće jer je prije nas u redu, tj. bliži je Otovom oblaku i Kuiperovom pojasu? Vjerojatno je uvijek razlog isti održati zanimanje za nešto za što dokazi već dugo govore da jednostavno to ne može biti ni približno istini.
Voda potiče sa Zemlje ili ona je proizvod geoloških aktivnosti našeg planeta kao uostalom i drugi spojevi kojih je bezbroj i prilično su zastupljeni. Kako se nisu dosjetili da i oni potječu iz svemirskih dubina, ili zapravo jesu?

 

 

12. Problemi sa zvjezdanim skupovima!

Do skora se je mislilo da klastere sačinjavaju zvijezde jednog tipa, odnosno da su se morale pojaviti otprilike istovremeno, jer još uvijek službeno stajalište je da je materija nastala odjednom. Istraživanja klastera u blizini Mliječnog puta pokazala su da postoje podjednako pola-pola starije i mlađe zvijezde istovremeno. Mlađe zvijezde imaju veliki postotak dušika i drugih elemenata koji nisu zastupljeni kod starijih, što očito govori o postojanju druge generacije zvijezda.

Praznina je popunjeno (još jednim krugom u heliocentričnom sustavu) na način: da se mlađe zvijezde formiraju od izbačenog materijala starijih zvijezda. To bi za posljedicu trebalo imati više starih zvijezda, što nije slučaj. Novi kružić je bio da su skrivene unutar galaksije. Novija istraživanja skupova patuljaste galaksije Fornax su također potvrdila da je odnos pola-pola ostao isti, a zvijezde se nisu imale gdje skriti da se ne bi mogle jasno registrirati.

Slikovni rezultat za star cluster

Citat iz članka (Cosmic Case of Missing Stars Baffles Scientists www.livescience.com): 
"Naša vodeća teorija formiranja jednostavno ne može biti u pravu", rekao je Grundahl. "Nema nigdje gdje bi se u Fornax-u mogle sakriti ove izbačene zvijezde, pa se čini da klasteri nisu mogli biti toliko veći u prošlosti."
Čini se da će znanstvenici morati vratiti na ploči za crtanje i promisliti kako ove vrste kuglastih skupova. -Kraj citata.
Kako su skupovi udaljeni (ovi Fornax preko 60 milijuna godina svjetlosti), a predrasude istovremenog nastanka presnažne nije bilo za očekivati da će astronomi shvatiti da su sva tijela u Svemiru, pa samim tim i u skupovima različite starosti, različite mase i sastava. Kao što nije moguće naći dva ista otiska prsta, još teže je naći dva ista tijela (bilo koja).

Tijela ( unutar i izvan našeg Svemira) povećavaju svoju masu stalnim pristizanjem nove materije (čemu svjedoče milijuni kratera na tijelima našeg sustava). Dovoljno je pogledati naš sustav da shvatimo da je različitost pravilo (zakon) jer ne postoje dva ista tijela (asteroida, kometa, satelita, planetoida, planeta, uključujući i našu zvijezdu). Ako je tu sve različito, zašto bi sada odjednom tamo dalje (gdje ne možemo fizički provjeriti) sve bilo isto, ili ima samo jedna ili dvije generacije zvijezda?
Iako vidimo umiranje i rađanje zvijezda sputani smo starim predrasudama: da je materija stigla u jednom paketu sa svom svojom ukupnošću, pa nam i ne treba biti ništa novo: da sve što se istraži danas se ne uklapa u službeno stajalište.

Jednostavno dodati će se još jedan kružić, ili po narodnoj neka drži vodu dok „majstori“ ne odu, odnosno do novih rezultata istraživanja.

 

13. Zašto na Mjesecu nema vulkana?

stvaranje-zemlje

Znanstvenici NASA-e izučavajući problem nepostojanja vulkana na našem satelitu su „dubokoumno“ zaključili da vulkani koji su bili na Mjesecu u vrijeme formiranja sunčevog sustava prije 4,5 milijardi godina su se poravnali (!) sa površinom prije više milijardi godina, a ne prije sto tisuća kako se do sada vjerovalo.
Da ne bude nejasnoća nisu zaključili zašto nema vulkana na Europi, Kalistu, Ganimedu, Merkuru, Plutonu, Tritonu, Titanu, Neptunu, Uranu, Saturnu… spisak je ostalih podugačak. 
Vulkani u našem sustavu postoje na: Zemlji, Veneri, Io-u(?) koji su aktivni, te Marsu, nekoliko neaktivnih vulkana. Postoje još neke aktivnosti na nekim tijelima koje ne možemo svrstati pod vulkane.
Da su vulkani ostaci iz „vremena formiranja“ sunčevog sustava tada bi većina tijela imala ostatke vulkanskih uzvisina, što uopće nije slučaj. Sugerirati da su sva tijela nastala prije 4,5 do 5 milijardi godina iz vrelog plina i da su se vremenom ohladili graniči sa elementarnim neznanjem i što je još strašnije ne uzimaju se uopće rezultati koji su dobiveni više stoljetnim istraživanjem Sunca i tijela koja kruže oko njega.
Zašto uopće se baviti istraživanjem kada „gurui“ zvaničnih znanstvenih organizacija propovijedaju po svome a ne po dobivenim rezultatima?
Ono što je očito iz gornjeg nabrajanja je da su tijela uglavnom hladna i bez tragova vulkanske aktivnosti. Tijela koja imaju vulkane (Zemlja i Venera) imaju vrele jezgre koje stvaraju vulkane, sa očitom tendencijom porasta broja vulkana i njihove aktivnosti. Io vjerojatno ima vulkane na sličnom principu.
Ako nema nikakvih dokaza o zajedničkom formiranju tijela u našem sustavu tu opciju treba odmah odbaciti, napose zato što je očito da nije formiran iz vrelog plina jer osim 4 izuzetka sva tijela su hladna (vrlo hladna). Uvjeti za sve su bili isti i sva tijela su trebala sličiti i slijediti iste zakonitosti, a očito nisu. 
Dokazi iz proučavanja Svemira jasno pokazuju da je plin u cijelom njegovom volumenu hladan, uglavnom 3 do 4° Kalvina, pa nije uopće jasno iz kojeg su šešira izvukli vreli plin i vrele planete, asteroide, planetoide, komete i dr, kada su oni hladni i samo hladni.
Porastom mase tijela putem stalnog pritjecanja materije (prašine, asteroida, kometa i dr.) iznad 10 % mase Sunca tijela postaju zvijezde ili ispod toga % kada na tijelo djeluju jake privlačne i odbojne sile (većina egzo planeta) i tijela koja su na pragu patuljaka (Venera, Zemlja i neki egzo planeti). Sva tijela u početku su hladna a na kraju vrela.

 

14. Zmaj čestica izvan zemaljskog porijekla?

Slikovni rezultat za dragon particle

Kontroverzni znanstvenik M.W. i njegov tim pomoću balona prikupio čestice na 27. km atmosfere, a tu vijest N.R. objavio kao prvorazrednu senzaciju da je pronađena čestica (zmaj ili Dragon) koja mora biti izvan zemaljskog podrijetla.
Zanimljiva čestica je izgrađena od ugljika i kisika a veličine je oko 10 mikrona i porijeklo joj nije od kozmičke ili vulkanske prašine.

Većina komentara na članak upozorava da ovakva senzacija nije prvi puta stigla iz ovih krugova i da je obična besmislica.
Razmotrimo neke poznate činjenice.

Do danas su ispitani: Mjesec, Mars, Venera i drugih planeti, te neki asteroidi i kometi. Svi rezultati govore da nema ničeg što bi upućivalo na postojanje života na tim tijelima ili da je nekad postojao.
Sastav čestice je ugljik i kisik koji je jedino svojstven Zemlji gdje su ti elementi u izobilju, nešto malo CO2 ima na Marsu, ali tamo je potvrđeno da nema života.
Dakle, tvrditi da je nešto izvan zemaljskog podrijetla znači negiranje svih prikupljenih spoznaja o nepostojanju života u sunčevom sustavu osim Zemlje. Nije jasno odakle bi ta čestica došla, vjerojatno kako se jedan komentator našalio da je iz Andromede.

Ono što je vrlo žalosno je da otkriće endemne čestice nije dovoljno samo po sebi, već je treba smjestiti u imaginarno područje kako bi bila zadovoljena čitanost, a osiromašila znanost. Većina sada sa pravom tvrdi da se radi o samo još jednoj izmišljotini i stalnoj želji da se privuče medijska pažnja na štetu znanosti.

Cijeli članak obiluje i drugim kontroverzama tako da je teško očekivati da će netko razuman priložiti rezultate i njihovu potvrdu o endemnoj ( za sada) čestici sa osvrtom na način nastajanja u okviru Zemlje (normalni proces udruživanja na tim visinama, nastanak u srazu meteora sa atmosferom, samo onečišćeni uzorak, čestica sa površine Zemlje i td).
Da bi život nastao treba postojati tijelo (planet) na umjerenoj udaljenosti od matične zvijezde koja ima sporiju vrtnju. Tijelo mora biti dovoljno staro i određene veličine da bi imalo vrelu jezgru. Jezgra pomoću vulkana i amplituda temperature uslijed vrtnje tijela stvara sve potrebne spojeve koji kroz dugi vremenski period, udružujući se, stvaraju život.

U velikom mnoštvu čestica i događaja na našem planetu dolazi do niza različitih spojeva (udruženja) koji slijede matricu nastajanja, ali dolazi i do spojeva koji su vrlo rijetki, endemni. Postojanje čestice (zmaj) nije iznenađenje već samo otkriće ukoliko je istinito.

 

15. Zašto u Hrvatskoj ne bismo pokrenuli svemirske letove?

Već mi je dosadilo stalno slušati kako sve više zemalja uspješno testira letjelice za odlaske izvan Zemlje. Gotovo da svaka zemlja, koja drži do svoga imena, se okušava na ovome polju. Jedino nas nema.

Samo prošle godine promovirano je 430 doktora znanosti koji su to postigli kod nas bez onih koji obrazovanje stječu vani. Moram odmah zaključiti da nam ne može nedostajati domaće pameti jer podaci govore da je imamo za izvoz.
Nije mi jasno zašto se neki žale što nam odlaze piloti u Oman ( da mi zemljopis nije hobi, vjerojatno bi tu državu morao putem interneta pronaći gdje se nalazi), pa kod nas je opće poznato da naši narodi kronično pate od visinske bolesti da im ne pada na pamet ni proučavati tu oblast a kamo li pokušati doprinijeti unapređenju koje bi na kraju rezultiralo svemirskim letovima.
Što će nam naše auto kada možemo trčati za susjedovima i klicati kako su uspješni i proklinjati lošu karmu koja nam to priječi.
Nije ovdje red kukati na vladu i one druge gore jer da u narodu postoji kritična i odvažna masa građana koja je pri tome uporna i nepokolebljiva oni ne bi imali izbora već krenuti za hrabrima.

Najdraže su mi izjave da ne možemo, da je to privilegija velikih, jer u svemir idu i vrlo siromašne zemlje, koje nemaju problema sa hvatanjem u koštac sa udaljenošću svemira (koji je, istini za volju, tu samo stotinjak kilometara od površine Zemlje). Vjerojatno nama je draže gutati prašinu koju podižu drugi, držeći se narodne: „hvali more drž´ se kraja“.

Moguće je da su kritične mase obeshrabrene činjenicom da kada bi i lansirali raketicu da bi odmah policiju imali za vratom jer takvo što se ne može raditi u civilnoj uređenoj državi bez svemirske perspektive.

Ne moramo mi odmah sjuriti se do susjednih zvijezda, krenimo polako da prvo srušimo nacionalni rekord (ups! jesam li srušio rekord penjući se na stolicu?), pa stalno polako povećavati visinu do orbite, a onda nebo je samo granica. Potajno gledam sve te doktore i mjerkam ih ispod oka da uočim tu radoznalu znanstvenu iskru koja će zapaliti sve medije viješću i mi smo zemlja koja putuje dubokim i hladnim svemirskim prostranstvima.

Ako uskoro ne budu novina morati ću uzeti meteorološki balon (ili dva-tri) i poslati kameru na granicu atmosfere da svečano označim početak naše svemirske ere (svi ste pozvani za tada, ali nadan se da će me ozbiljniji igrači preteći).

 

Autor teksta: Slavko Sedić (Weitter Duckss)
Kontakt e-mail: wduckss@gmail.com
Svemir, ipak se vrti - NASLOVNICA